PRICA O DELOZACIJI MALE JELENE I NJENE MAJKE

Zagreb Nov 1, 1994

AIM, ZAGREB, 1.11.1994. Rano jutro. Nakon kisovite noci osvanuo je lijep zagrebacki jesenji dan, sa delozacijom zakazanom u Drzicevoj 64 a. Nazivam Nevenku J.. Mozda jucerasnja vijest u vladi bliskom dnevniku Vjesniku da je "Ustavni sud zaustavio delozaciju" - donosi i njoj nesto dobro. Znaci li to da ce konacno biti proglasen moratorij na policijsko izbacivanje stanara iz stanova bivse jugoslavenske vojske. Ugrozeni stanari i sve glasnija javnost vec dugo zahtijevaju da Ustavni sud Hrvatske i grupa nezavisnih pravnika razmotre tu slozenu pravnu i politicku problematiku.

  • Nista sluzbeno nije stiglo. Dodji! - odgovara Nevenka naizgled smireno. Jucer je prijetila da ce se, kad pocnu, politi benzinom i zapaliti. Da bi netko, udaljen od socijalnog i geografskog prostora bivsih socijalistickih zemalja, mogao shvatiti njenu dramu, treba podsjetiti da su stanovi u socijalizmu bili takozvano drustveno vlasnistvo i jedan od najvecih dobitaka na drzavnoj lutriji zivota. Trziste stambenog prostora ne funkcionira ni sada. Za iznajmljivanje stana na crnom trzistu Nevenka bi trebala platiti dvije svoje mjesecne place od 250 DEM. Vec vise od dvije godine ponavljaju se rituali neravnopravnog okrsaja samoorganiziranih gradjana i dva jaka drzavna ministarstva, policije i vojske. Predstavnici grupa za ljudska prava i opozicijskih stranaka, angazirani pravnici i javne licnosti, prijatelji i susjedi delozirane obitelji, sjede u stanu i pasivnim otporom pokusavaju, uglavnom bezuspjesno, sprijeciti delozaciju.

Iz stanova se istjeruju stanari koji su se, stjecajem okolnosti - zateceni, promijenili stan, ili im ga je vojska dodijelila prije povlacenja - u tim stanovima zatekli nakon listopada 1991. godine. U turbulentnom vremenu rata i politicko-pravnih prevrata, hrvatska je vlada izdala niz uredbi (dekreta) o preuzimanju vlasnistva JNA i zabrani njegovim raspolaganjem. Prema misljenju brojnih nezavisnih pravnika i drugih licnosti iz javnog zivota Hrvatske, ukljucujuci kardinala Kuharica, administrativna rjesenja - jer nije rijec o sudskim odlukama - kojima se gradjani sada istjeruju iz stanova nemaju pravnu valjanost, protuzakonita su, u koliziji sa Ustavom i krse univerzalna civilna i ljudska prava pogodjenih gradjana. Delozacije se svejedno nastavljaju, povremeno su vrlo brutalne. Prema postojecim podacima iz pet tisuca stanova na ulicu bi moglo biti izbaceno preko petnaest tisuca ljudi, uglavnom civila koji su bili zaposleni u JNA, clanova njihovih obitelji, rastavljenih supruga sa djecom, ili naprosto onih koji su odlucili da nakon povlacenja vojske ostanu u Hrvatskoj.

Nevenki J., na periferiji grada, suncano zagrebacko jutro 27. listopada, nije obasjalo dan. Policija je postupila po naredjenju i izvrsila delozaciju, iako je Ustavni sud dva dana ranije suspendirao jednu drugu delozaciju. Nevenka je medicinska sestra, samohrana majka. Osamnaest godina radila je u istoj bolnici koja je, u medjuvremenu, "promijenila vlasnika" (Bivsa Vojna bolnica, ujesen 1991. nakon sporazuma sadasnjeg hrvatskog ministra zdravstva dr. Hebranga i generala JNA, Andrije Rasete, pripala je hrvatskom ministarstvu zdravstva, a njen stambeni fond hrvatskom ministarstvu obrane. I po tom sporazumu djelatnici bolnice koji su odlucili ostati u Zagrebu - a takvi su bili u vecini - trebali su imati mogucnost zadrzavanja stanova i radnih mjesta). Bolnica joj je, pod ingerencijom ministra Hebranga, jednom kasnijom revizijom stambenog fonda, potvrdila stanarsko pravo.

Nevenka je Srpkinja, porijeklom iz Gline, gradica u srcu Hrvatske koji pamti ustaski masakr nad lokalnim srpskim stanovnistvom u pravoslavnoj crkvi 1941. Glinu je 1991. uz pomoc JNA zaposjelo to isto lokalno srpsko stanovnistvo i danas se nalazi na okupiranom teritoriju takozvane Srpske Krajine. Iz Gline je do Nevenke doprla vijest da joj je brat, kako ne bi bio regrutiran u neku od krajinskih vojski, sjekirom povrijedio sebi ruku. Njoj nije padalo ni napamet da sa svojim djetetom napusti Zagreb gdje se je skolovala i provela citav profesionalni vijek.

Tog jutra u Nevenkinih pedesetak (njoj najdrazih) kvadrata stambenog prostora na koje je cekala trinaest godina, okupilo se pedesetak ljudi. Medju solidarnima su i veteran hrvatskog domovinskog rata iz 1991., devedesetpostotni invalid kojemu na jednoj ruci nedostaju tri prsta, jedna prognanica, jedan bivsi politicki zatvorenik kojemu su davne 1948. u jednosobni stan useljavali kcer jednoga "druga"... Gotovo bi se moglo reci, presjek hrvatskog drustva. Iskljucujuci vladajuce i mocne. S dolaskom policije napetost raste. Komandir policije upozorava okupljene da se nalaze na "zabranjenom teritoriju" i zahtjeva da se "povuku". Nitko ne odlazi. Mladji korpulentni policajci popisuju prisutne, medju kojima ima stranih promatraca i novinara. Nevenki je u jednom trenutku pozlilo, trese se i grci oblivena hladnim znojem. Komandir policije sam naziva hitnu pomoc. Neki primjecuju da je blijed i da mu je vidljivo nelagodno, iako on, kao sto kaze, "samo obavlja svoju duznost". Dolazak ambulantnih kola hitne pomoci u nekoliko je slucajeva spasio zrtve delozacije. Jednom su delozirali zenu u osmom mjesecu trudnoce (odgodjeno dolaskom "hitne"!). Drugi puta, majku s retardiranim djetetom. "Uspjesno!", imala je sudsku presudu o delozaciji (?!). Spas ionako traje samo do slijedece delozacije, a one se ove jeseni nizu ubrzanim ritmom od dvije do tri tjedno, tako da aktivisti ("Sitzeri") ne stizu na sve. Tvrdoglavost kojom se delozacije obavljaju poznavaoci prilika pripisuju izravnoj zainteresiranosti ministra obrane, mocnog vodje hercegovackog lobija Gojka Suska. On je upravo s tim stanovima losije kvalitete odlucio namiriti sve nezadovoljnije hrvatske veterane i invalide koje je vodio kroz rat. Tudjmanov vojni ministar, unatoc mnogim primjedbama na njegove vojne kompetencije kao i na njegovu politicku ulogu, pogotovo u uplitanju Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, jedan je od rijetkih koji se sve ovo vrijeme odrzao u vladi.

Komandir policije najavljuje da ce postupiti "korektno ali i profesionalno". Nedavno su prigodom jedne delozacije bili vrlo grubi, vulgarni i sarkasticni. Nekoliko aktivista ljudskih prava privedeno je u policiju i zavrsilo je s gipsanim ovratnicima i drugim tezim povredama. Padale su uvrede po spolnoj i nacionalnoj osnovi ("Kravo jedna srpska"). Hrvatski ministar unutarnjih poslova, Jarnjak, slijedeceg je dana najavio da ce povesti krivicni postupak protiv onih koji su pruzali "aktivni otpor" policiji.

Nevenka ima misljenje psihijatra o poremecenom psihickom stanju - pati od depresije i napada smrtnih strahova. To zvuci logicno, ali ovom prilikom nije pomoglo. Lijecnici hitne pomoci dali su joj injekciju jakog sedativa i otisli. Jedna njihova rijec mogla je sprijeciti uzas koji slijedi, no i oni valjda postupaju "korektno i profesionalno". Momci u plavim uniformama pocinju ljude vuci i gurati prema vratima. Nevenka se otima iz ruku prijetelja, izlijece u predsoblje i polijeva se benzinom. Osjecam miris benzina i cujem vrisak. Ne mogu vise podnijeti i izlazim iz stana - bez profesionalne asistencije.

Kao i obicno, pred zgradom je okupljena skupina promatraca i znatizeljnika. Prizor podsjeca na scene iz filmova o latino- americkim, nacistickim, komunistickim diktaturama. Policajci snose ili guraju jednog po jednog otpornika, Jelenine prijateljice i djeca iz skole placu i vriste, jedna djevojcica pada u nesvjest. Ponovo dolazi "hitna". Sve koji se nisu dobrovoljno uklonili, policija pretrazuje, smjesta u "maricu" i odvodi u policijsku stanicu. Dovlace Jelenu koja je u soku, vice i otima se. Cetvorica policajaca "korektno i profesionalno" guraju petnaestogodisnju djevojcicu u "maricu" i odvoze. Stjecajem okolnosti, zrtve izvrsenja delozacije najcesce su zene i maloljetna djeca. Ili mozda uopce nije rijec o slucajnosti. Muskarci su cesce na uglednim polozajima (poput lijecnika iz iste bolnice koje se ne delozira), neki od njih imaju veze ili su utjecajni. Neki prijete zescim otporom od nenasilnog, jedan oruzani incident sa smrtnom posljedicom vec je zabiljezen.

Prozori na zgradi su zatvoreni. Tek s jednog balkona dogadjaj promatra jedna starija zena, cini se s odobravanjem. Pred kucom, malo odvojena, stoji omanja skupina muskaraca, jedan u uniformi Hrvatske vojske. Stalni promatraci delozacija ga vec poznaju: "Novak, iz ministarstva obrane". Stanovi koji se prazne pripadaju tom ministarstvu. Buduci stanari dobivaju odluku o pravu na useljenje i prije nego je stan ispraznjen, sto je potpuno u suprotnosti sa propisima. Na Nevenkin stan - uporno ponavlja pukovnik Novak vec godinu dana ceka invalid domovinskog rata. Sugerira da se je Nevenka trebala dobrovoljno vratiti u svoju garsonjeru (trideset kavadratnih metara u suterenu u koje je jos

  1. useljen hrvatski policajac. Lica vojnika su mrka i podrugljiva.

Neke kategorije hrvatskih gradjana, poput onih kojima pripadaju Nevenka J., mali policajac u garsonijeri i ratni vojni invalid koji ceka na Nevenkin stan, okrutno se suprotstavljaju jedne drugima. Stvara se slika "prirodne" sukobljenosti njihovih egzistencijalnih interesa i temeljnih prava. Ljudi su na smrt zavadjeni, mrze se i rade jedni drugima o glavi, a da se medjusobno i ne poznaju.

Nazalost, pukovnik Novak nije jedini koji provodi taktiku konfrontiranja interesa raznih, uglavnom neprivilegiranih, grupa hrvatskih gradjana. Udruzenje hrvatskih vojnih invalida (HVIDRA), nedavno je najavilo da ce, "u obrani vlastitih interesa", uzeti stvari u svoje ruke i izvrsilo jednu privatnu delozaciju. Da oni na vojne stanove imaju neporecivo pravo (pa dakle i pravo izvrsenja), sugerirao je i sam predsjednik Tudjman kad je nedavno izjavio da u tim stanovima stanuju ljudi koji su - "direktno ili indirektno povezani sa agresorima na Hrvatsku". U hrvatskoj politici, od medija do politickih vrhova, vlada strategija proizvodnje citavog lanca neprijatelja, mrznje, netrpeljivosti i osvetoljubivosti. Prognanici su dovedeni u konflikt sa lokalnim stanovnistvom i socijalno ugrozenim slojevima (u istim redovima cekaju humanitarnu pomoc). Aktivisti ljudskih prava, opozicija i nezavisni intelektualci proglasavaju se izdajnicima, neprijateljima drzave i naroda. I tako redom. Medju svima vlada strah, neizvjesnost, osjecaj besperspektivnosti i gubitak povjerenja u pravnu drzavu. Od svih teorija zavjere sto su trenutno u modi, u praksi, najvidljivije djeluje zavjera kaosa i rasula. Po nekim drugim teorijama, to vodi u anarhiju i diktaturu.

Laz, teror i videotape. Nakon visesatne drame, iz stana u zagrebackom predgradju izbacena je Nevenka J. s maloljetnim djetetom, a vojni invalid i vojni kamion vec su cekali da se usele. Sve je i snimljeno, videokamerom Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava. Cemu? Snimak s posljednje delozacije prikazan je, uz korektne komentare i u korektnom tajmingu, jedino na "nezavisnoj" OTV. Jos jedan od privida hrvatske dmokratske javnosti. OTV, prva privatna televizija, ima vrlo ograniceni domet emitiranja, a vlasnik joj je Tudjmanov vodeci strateg za medijsku politiku. Sve ce se to - kao materijalni dokaz demokracije i brige o ljudskim pravima - kad zatreba pokazati predstavnicima evropskih institucija i g. Kinkelu. Delozacije ce ici dalje. U Hrvatskoj vlada privid mira, privid demokracije, privid postivanja ljudskih prava i privid slobode medija. U stvarnosti, ruzan san se ponavlja i nastavlja. Nekada su Turci tjerali Srbe, zatim Srbi Hrvate... 1941. ustase su iz stanova izbacivali Zidove i Srbe, 1945. komunisti su izbacivali ustase i druge narodne neprijatelje; 1948. i oni prvi i nabrzinu preobraceni drugi, iseljavali su informbiroovce... Danas se izbacuju stanari stanova bivse jugoslavenske vojske i svatko bi - konacno! - trebao biti svoj na svome. Hrvatski general Lausic dobio je stan jugoslavenskog generala Rasete, predsjednik Tudjman je u 1945. nacionaliziranom stanu jedne Zidovke koja jos zivi u starackom domu u Zagrebu, 1994. u stan Nevenke J. useljen je invalid hrvatskog domovinskog rata...

Na komadicu Balkana, koji je htio postati Srednjom, ako vec ne Velikom Evropom, stvara se nova traumatizirana generacija koja ce pamtiti pricu male Jelene kad joj se majka htjela zapaliti, kad su nju odveli u "marici" i kad su njih dvije noc provele - ne zna se gdje. Prvih dana javljale su se iz stanova prijatelja u susjedstvu. Poput pasa koje vlasnici izbace na ulicu kad sele, a oni jos neko vrijeme lutaju u susjedstvu.

VESNA KESIC