SOKOVI REINTEGRACIJE

Zagreb Oct 27, 1994

Hrvatska okupirana podrucja i planovi Kontaktne grupe

AIM, OSIJEK, 27.10.1994. Citav plan povratka jedne trecine svojih okupiranih podrucja koja vec trecu godinu egzistiraju u obliku samoproglasene "Republike srpske krajine" hrvatska je politika uspjela ugurati u jednu jedinu recenicu. Ovisno o tome da li je izgovara predsjednik Tudjman, ministar vanjskih poslova Granic ili ministar obrane Susak, tu ce recenicu varirati tek u nekoj stilskoj figuri, ali ce se njena sustina svesti na slijedece: Hrvatska ce mirnim putem, kroz proces pregovaranja povratiti svoja okupirana podrucja - ali ne bude li islo tako, spremna je to uraditi i vojnom silom.

Kako se takva strategija ocito pokazala nedjelotvornom, jer pregovorima se nista nije rjesilo, dok je za vojnu opciju manjkalo "baruta" i naklonosti medjunarodne zajednice, hrvatski je predsjednik Tudjman nasao spasonosnu formulu da posao reintegracije prepusti za to specijaliziranoj agenciji u svijetu poznatoj kao "Kontaktna skupina". Tudjman je prije toga Rezoluciju 947 Vijeca sigurnosti (koja je, da podsjetimo, za razliku od zahtjeva hrvatskog Sabora da se mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj produzi za samo 100 dana, glatko taj period razvukla na sest mjeseci!) proglasio hrvatskim diplomatskim trijumfom, sto je kod cinika izazvalo zajedljivu primjedbu kako se bivsa Jugoslavija gradila na tekovinama revolucije, dok ce hrvatska buducnost slaviti tekovine rezolucija.

Ono sto ovih dana postupno curi u javnost i sto je navodno napisano na memorandumu Kontaktne skupine, izaziva lagane sokove u hrvatskoj javnosti. No, kako je ocigledno rijec tek o probnim balonima koji bi trebali testirati kako na sve to reagira javnost, pravi sok vjerojatno tek treba ocekivati.

Zagrebacki tjednik "Globus" izazvao je prije tjedan dana pravu senzaciju objavivsi potankosti navodnog plana Kontaktne skupine, koji - ako su tocni - u nekim svojim rjesenjima istinski djeluju kao pravi sok. "Krajina" bi tako doista postala ono sto je jos prije nekoliko mjeseci najavio pomocnik ruskog ministra inozemnih poslova, sad vec bivsi, Vitalij Curkin - drzava u drzavi. Doduse, "Krajina" Milana Martica formalno bi bila u sastavu Republike Hrvatske, no prakticno bi imala sve sto je doista cini drzavom: vlastitu zastavu, grb, pasose, novac, radio i televiziju, pa cak i nekakav stidljivi oblik vlastite vojske. Uz to, Kninjani bi dobili i 10 mjesta u hrvatskom Saboru, kao i mjesto prvog potpredsjednika u hrvatskoj Vladi! Zanimljivo je da su, nekako istodobno, detalji navodnog plana Kontaktne skupine oko rjesenja okupiranih hrvatskih krajeva procurili na slican nacin i u Beogradu. Tamosnji tjednik "Telegraf" gotovo je na vlas ispricao ono sto i "Globus", pa se cini kako su u pravu oni koji i u tome vide sondazu terena za pripremu javnosti na sokove koji ce uslijediti. Doduse, hrvatska je vlast neuobicajeno brzo reagirala na informacije koje je objavio "Globus", nazvavsi ih neutemeljenima, da bi ponovila jos jednom svoj poznati stav o reintegraciji UNPA zona, podrucja koja sada kontroliraju pobunjeni Srbi, a koja se nalaze pod zastitom Ujedinjenih naroda.

I prije senzacionalnog "Globusovog" otkrica u hrvatskoj se javnosti, opet zahvaljujuci pojedinim medijima, moglo ponesto saznati o kasi koja se kuha u loncu Kontaktne skupine. Tada se samo znalo da za to postoje tri plana - nazvanih prema zemlji koja ih je predlagala, kao americki, ruski i britanski plan. Za Hrvatsku bi ocito bio najpovoljniji americki, koji predvidja cjelovitu drzavu u avnojevskim granicama, s tim sto bi Srbi na podrucjima koja sada kontroliraju dobili vrlo siroku autonomiju. O tome je ljetos dosta govorio americki mabasador u Hrvatskoj Peter Galbraith, a ono sto je on nudio kao moguce rjesenje ne razlikuje se bitno od sadasnjeg americkog plana.

Navodni ruski plan bio bi po Hrvatsku najnepovoljniji: Srbi u Hrvatskoj dobili bi svoju federalnu jedinicu koja bi imala pravo na konfederativno povezivanje sa Srbijom (SR Jugoslavijom). Ruski plan, ako bi se ostvario, znacio bi fakticko priznavanje "Velike Srbije" jer bi, u slucaju konfederalnog povezivanja Karadziceve "Republike srpske" sa SR Jugoslavijom, s kojom bi se konfederalno povezala i "Republika srpska krajina" u stvari bio ostvaren san Slobodana Milosevica. Vec konfederalno povezana s Bosnom i Hercegovinom, preko bosnjacko-hrvatske federacije, Hrvatska bi se zapravo nasla u nekakvoj novoj, skracenoj Jugoslaviji. Prakticno, u nekom obliku zajednice, bez obzira kako ona drzavno- pravno bila postavljena, postojala bi velika Srbija (SR Jugoslavija + dvije srpske "krajine") i smanjena Hrvatska, ovaj puta bez Slovenije i Makedonije, koje su, u borbi protiv velikosprskog hegemonizma, u nekadasnjoj Jugoslaviji, predstavljale kakav takav oslonac. Zato je tesko vjerovati da bi Hrvatska mogla pristati na ruski prijedlog i on je ocito, za srpsku stranu, srocen maksimalisticki, kako bi se popustanjem i odustajanjem od pojedinih njegovih dijelova, mogli iskamciti neki drugi ustupci.

Engleski plan ne nudi nikakve posebne detalje. On predvidja petogodisnje status quo razdoblje, po ocjeni hladnih Engleza sasvim dovoljno da se i na ovim prostorima ohlade vruce glave. Jedina pojedinost koja predstavlja pikanteriju a vezana je uz engleski plan odnosi se na uvodjenje americkog dolara kao sredstva placanja u "Krajini".

No, vratimo se jos nekim pojedinostima navodnog plana Kontaktne skupine o kojem posljednjih dana nasiroko razglaba hrvatska stampa. Od osam tocaka na kojima se taj plan temelji, najvaznije smo vec spomenuli, no i preostale nisu manje zanimljive. Sest mjeseci nakon potpisivanja takvog plana poceli bi razgovori hrvatskih i "krajinskih" vlasti o granicama "Krajine" unutar Hrvatske, koje se ne bi mogle mijenjati ako se s promjenama ne suglase obje strane. Hrvatske bi granice, prema vani, dakle ostale nepromijenjene, dok bi se one unutrasnje, s "krajinom" rijesile sporazumno. Nadalje, "Krajina" bi bila potpuno demilitarizirana, a hrvatske granice u sadasnjim UNPA zonama nadzirale bi medjunarodne snage. "Krajina", ako je vjerovati onome sto pise "Globus", ne bi imala svoju policiju, ili preciznije - policija koja bi djelovala u "Krajini" bila bi pod nadzorom hrvatskog MUP-a. Uz to, Knin bi samostalno odlucivao o pitanjima iz nadleznosti prosvjete, kulture, graditeljstva, gospodarstva i energetike.

Iako su spomenuti uvjeti iznimno teski za Hrvatsku, treba sagledati sto bi zauzvrat ona dobila. Prije svega, Hrvatska bi bila cjelovita i uspjela bi mirno reintegrirati svoja okupirana podrucja. Doduse, ne bi to bio trijumfalni ulazak u Knin na bijelom konju, kako bi to rado zeljeli neki hrvatski "jastrebovi", no Tudjman bi ipak mogao reci da je "svaka stopa svete hrvatske zemlje oslobodjena". Ne treba sumnjati u njegovu umjesnost i mastovitost, koja bi, potpomognuta medijskom propagandom, kod naroda pokusala stvoriti dojam da se doista radi o "oslobodjenju" prostora, otetog vojnom silom. Uz to, Hrvatska i SR Jugoslavija medjusobno bi se priznale, bio bi otvoren autoput i zeljeznicka pruga (nekoc dvije najfrekventnije prometnice u bivsoj Jugoslaviji), krenuo bi i zeljeznicki promet prema Splitu (u pocetku samo teretni), a otvorio bi se i Jadranski naftovod. Doslo bi i do vracanja prognanika svojim kucama i sto je mozda najvaznije - pred Hrvatskom bi se otvorile perspektive postratne obnove i mirnodopskog razvoja.

Kad se na vagu stave sve stvari ispada da Hrvatska i ne bi tako lose prosla. Javnosti nece biti lako objasniti takav silan zaokret, jer joj je posljednjih godina uporno govoreno upravo suprotno. No, politika ima i nacine i mehanizme kojima se i snijeg moze proglasiti crnim, a ugalj bijelim, ako je potrebno zadrzati vlast. Drzavni mediji u Hrvatskoj, bude li trebalo, potrudit ce se da i to dokazu.

Upravo u vrijeme kad nastaje ovaj tekst u zagrebackoj zracnoj luci "Pleso" vode se pregovori izmedju kninskih Srba i predstavnika hrvatske vlasti. Kada bude izdano priopcenje i procure detalji razgovora postat ce jasnije ima li plan Kontaktne skupine ikakvih izgleda da rijesi zapetljani cvor hrvatsko- srpskih odnosa. Ili, ce se, ne bude li tako, pokazati da je hrvatski plan u jednoj recenici, koju smo iznijeli na pocetku, mnogo realniji. S tim, sto ce ovoga puta naglasak biti na drugom dijelu recenice, onom koji pocinje iza veznika "ali".

DRAGO HEDL