PRIJETI LI BOSNI ISLAMIZACIJA?

BOSNA JE KAO MONA LIZA

AIM SARAJEVO, 26.10.94. Osjetljivi seizmograf bosanskih ratnih potresa biljezi svaku naznaku promjena koje se ticu nacina zivota na ovim prostorima. Prag osjetljivosti na dogadjaje, osobito u Sarajevu, sposta se srazmjerno stepenu iscrpljivanja sto ga namece duzina i vrsta ratnih iskusenja. Svaka izjava, ili politicka akcija, zamjera se stepenu individualne izdrzljivosti.

U posljednje vrijeme dominira tema moguce islamizacije Bosne. Sto nametnuta izvana, kao stratesko-politicka smjernica za ostvarivanje nekih interesa u bosanskom ratu, sto samonikla na samom terenu, ova tema malo koga ostavlja ravnodusnim. Najvise povoda za politicka isupanja i novinske komentare potaka je tekst "Kraj multietnicke Bosne" objavljen u pariskom "Mondu" i rimskoj "Republici", a prenesen u ovdasnjem "Oslobodjenju". On, sluzeci se nekim izjavama ovdasnjih pitanih politickih aktera, ali i navodima anonimnih sudionika, iznosi tvrdnju da sada ni bosanski Muslimani ne zele multietnicku Bosnu, a implicite imputira bosanskoj aktuelnoj politici islamizaciju Bosne. Jedan visoki drzavni funkcioner nam je rekao da je taj tekst narucen kako bi dezavuisao bosansku vladu i doveo bosance u ocima svijeta iz pozicije zrtve u poziciju ravnopravnog aktera u gradjanskom ratu, sto je sasvim moguce i nije daleko od nastojanja nekih vaznih politickih faktora u svijetu da rat u Bosni predstave na ovaj nacin. Cinjenica je, medjutim, da se u izjavama i javnim nastupima bosanskih muslimansikih nacionalista moze naci uporiste za neke od navoda iz neistinitih tvrdnji. Postavlja se pitanje: da li zaista muslimanski nacionalizam postoji, koliko je on u datim okolnostima opasan i moze li odreditit sudbinu Bosne?

Jedanput je Alija Izetbegovic rekao: "U Bosni niko nece nametati islam silom, ali ni islam sa ovih prostora nece biti protjeran silom". Polazeci od pozitivne cinjenice da islam ovdje ima svoje puno pravo na postojanje, jer je i on istorijska i relalna datost, te da je za njegovo ugrozavanje, i to brutalno, odgovoran iskljucivo srpski i hrvatski agresivni total-fasizam, nije neocekivano i odredjeno dominantnije eksponiranje muslimanskog nacionalizma. No, da li ono moze Bosnu odvesti u fundamentalizam? Iskustvo trogodisnjeg rata, u kome bosanski Muslimani nisu posegli za terorizmom ili nekim slicnim oblikom ispoljavanja islamskog radikalizma, govori protiv takve tvrdnje. Prije ce biti rijec o tome da je na djelu politizacija ovog problema za koji su, nazalost, dobar povod dali neki muslimanski nacionalisti svojim, manje-vise nespretnim i nesretnim izjavama i odlukama, koje ne polucuju materijalne posljedice ali izazivaju kontraefekat u ocima ponekada zbunjene svjetske javnosti. Oni su najcesce politicki nedorasli mjestu i ilozi koju im je dodijelio splet kopleksnih ratnih okolnosti i njihovi istupi izazivaju vise zbunjenosti nego sto relano uticu na oblikovanje stvarnosti. Osim toga, svijet ce morati iznova spoznavati da ovdje postoji islam, ali da je on oblikovan tako da kao vjerski i civilizacijski svejtonazor bije nikakva opasnost, vec naprotiv mogucnost da kao takav doprinese prevazilazenju niza prtivurjecnosti sto ih polucuje evropski potrosacki nacin zivota. Orjentalna misao je u tom smislu potrebna Evropi, barem u onoj mjeri u kojoj je Evropa potrebna Bosni.

Drugo je, medjutim, ovdje u pitanju. Nacionalizam uopste, kao politicki model, u Bosni nije najpodesniji okvir. Nacionalisti u Bosni, bez obzira kom nacionalizmu pripadaju (uz neophodno razlikovanje agresivnog total-fasistickog srpskog i hrvatskog naspram probudjenog ali jos defanzivnog muslimanskog), su kao slonovi u staklarskoj radnji. Onaj ko ih je projektovao dobro je znao odabrati najpuzdaniji nacin za razbijanje Bosne iznutra. Jer, Bosna je kao Mona Liza. Satkana u sfumato tehnici. Svi njeni obrisi su u sjenkama i blago nijansiranim prelivima. Nema ostrih linija. Religije, kulture, jezici, nacije, folklor, klima, duh... nisu oiviceni strogim garancijama svojih svjetova, vec se razlivaju i pretapaju jedni u druge i u prostoru i u vremenu. Antipodne suprotnosti se manifestiraju uparavo u slozenom jedinstvu. Nista nije zadato po sebi, vec se samjera u drugom, osjenceno je drugim. Svaka od tih vrijednosti dobrovoljno ustupa dio svoje odredjenosti u korist druge. Tako se dopunjuju i na nov nacin osmisljavaju. Na Bosni nisu dopusteni ostri potezi. Razdvajanje ili prejako isticanje bilo koje od njenih sastavnica, kako to cine nacionalisti, vrijedja lice Bosne, remeti delikatnu ravnotezu njenih svjetova, rusi cjelinu. Nista ni nad cim ne smije dominirati, inace sve postaje besmisleno.

Zato je hiperosjetljivost na svaki nacionalizam u Bosni razumljiva. Zato je temi islamizacije Bosne pripao prostor veci od samog znacenja te cinjenice. Zato ga je lako moguce politizirati, sto se upravo i cini. Zato je potrebno jos jednom podvuci osnovni red stvari - agresivni srpski i hrvatski nacionalizam je uzrok, a muslimanski posljedica njihove rabote. Tek poslije poraza prvog ima smisla govoriti o drugom koji, istina je, ne moze donijeti nesto dobroga muslimanskom narodu u Bosni. No, Muslimani imaju sva prava i argumente da obracun sa svojim nacionalizmom odloze za neko, za njih povoljnije, vrijeme.

STRAJO KRSMANOVIC