TUDjMANOVO SAMOHRABRENJE

Predsjednik Tudjman je nedavno izjavio da je reintegracija UNPA podrucja u hrvatski ustavnopravni poredak stvar mjeseci ili tjedana, ali malo je tko takvu ocjenu shvatio ozbiljno. Podsjeca se pritom na izjavu ministra obrane Gojka Suska koji je u proljece 1992. godine tvrdio da ce u ljeto popiti kavu u Drnisu, a taj je grad jos uvijek u pobunjenickim rukama. U nagadjanjima sto stoji iza ovakve Tudjmanove samouvjerenosti vojni strucnjaci odbacuju mogucnost vojne opcije, a oprezni politicari upozoravaju da ce i politicko rjesenje morati pricekati duze od vremena koje se mjeri tjednima ili mjesecima.

AIM, ZAGREB, 17.10.1994. Predsjednik Tudjman ne prestaje iznenadjivati svoje pucanstvo. Nakon sto je Rezoluciju 947 Vijeca sigurnosti, u kojoj nije prihvacen nijedan jedini hrvatski zahtjev, proglasio velikom diplomatskom pobjedom jer kako rece ministar vanjskih poslova Mate Granic "politicki smo dobili sve sto se dobiti moglo", sada izjavljuje kako je reintegracija UNPA podrucja stvar tjedana ili mjeseci.

Pojasnio je kako je Hrvatska jos uvijek spremna na politicko rjesenje, ali samo u okviru Ustava i Ustavnog zakona koji kotarevima Knin i Glina, koji su prije rata imali vecinsko srpsko stanovnistvo, daje poseban status, a u suprotnom moguca je i druga - vojna opcija. Tudjmanove optimisticne izjave potkrepljene su tvrdnjama da ce postepeno doci do otvaranja prometnica, rjesavanja opskrbe vodom Zadra kojeg opet muce zedj i prljavstina, vracanja prognanika, otvaranja nafotovoda. Nije nam znano od kuda mu ta ogromna kolicina optimizma jer i sam je na redovnoj konferenciji za novinare rekao kako "za sada jedino zna da se radi na aktiviranju Kontaktne grupe za Hrvatsku, ali da ona jos uvijek nije sacinjena, niti se ista zna o modalitetima plana". Kad se sve to zbroji, pa k tome jos doda tvrdnja da ne dolazi u obzir nikakva federalizacija, a kamoli konfederalizacija Hrvatske stjece se dojam da ova Tudjmanova izjava ima istu tezinu kao ona ministra obrane Suska koji je jos davnog proljeca 1992. godine tvrdio kako ce popiti kavu u Drnisu.

Mozda se i varamo jer nikad se u velikoj politici ne zna sto se kuha iza zatvorenih vrata, ali jedno je sigurno: posljednje Tudjmanove izjave-obecanja nisu tako glasno odjeknule u Hrvatskoj, kao u srbijansko-jugoslavenskim medijima. Tek iz tih beogradskih reakcija kako onih sluzbenih, tako iz redova radikalne opozicije, mogao bi se posredno izvuci zakljucak da ipak ima nesto u svemu tome.

No, za sada se zna da je proslo vise od pola godine od takozvanog zagrebackog sporazuma u ruskoj ambasadi, a da se bas ni u cemu ne vide pomaci ka drugoj i trecoj fazi, to jest najprije ekonomske, pa onda i politicke integracije kninske paradrzave u Hrvatsku. U Hrvatskoj se pomno prate signali iz Beograda, Knina i Pala, a prevladava misljenje da se Milosevic ipak odlucio da zrtvuje "Krajinu" jer smatra da je ostvario svoj cilj - prelazak preko Drine, a da bi cuvanje koridora ka Kninu bila velika avantura. Jednako tako hrvatski su politicari svjesni tvrdoglavosti "krajinskog rukovodstva", koje svoju buducnost vidi samo u jedinstvenoj srpskoj drzavi, ali igraju i na kartu vremena, pa i na cesto krivo procjenjenog raspolozenja naroda, kojem je navodno dosta rata.

Ali kao sto rece i Tudjman i kao sto je to bezbroj puta ponovljeno i u Saboru "Krajina" ce pasti pa makar i oruzjem. Ovog ljeta tako je odrzana vojna vjezba "Bandira 94" na otoku Viru pored Zadra koja je fingirala napad na "Krajinu", a ovih dana jos veca pod nazivom "Posejdon 94" na Dugom otoku. Najznacajnija novina sa ove vjezbe je osposobljavanje protubrodskih raketa RBS-15 iz ratnog plijena bivse JNA i njihova preinaka za razlicite vrste djelovanja. Primjeceno je takodjer da je hrvatska avijacija narasla na 12 do 15 MIG-ova 21, nekoliko helikoptera MI-24 i dvadesetak helikoptera MI-8. Iako je to znacajan napredak u odnosu na ono cime je Hrvatska vojska pocela, general-bojnik u mirovini Karl Gorinsek u tjedniku "Pecat" kaze kako "stvarni motiv vjezbe nije nimalo vojnog karaktera, vec politicko- psiholoskog za unutrasnju i vanjsku upotrebu". Jedan od motiva organiziranja ove pokazne vjezbe gadjanja pod zvucnim nazivom iz grcke mitologije bio je prikazivanje borbenih mogucnosti Hrvatske vojske danas, u poruci svijetu (osobito neprijatelju) i domacoj javnosti da Hrvatska ima cime potkrijepiti svoje zahtjeve za reintegracijom UNPA. Istodobno, vjezba je - pise general Gorinsek

• znacila i poruku tzv. RSK da omeksa svoja kruta stajalista o secesiji hrvatskog teritorija, ali i svijetu da ne pokusava nametnuti svoja rjesenja protivno volji i interesima hrvatskog naroda. Ona je (ili je trebala biti ) dokaz saborskim zastupnicima da Hrvatska ima "baruta". Samo je pitanje da li u dovoljnim kolicinama i u pravoj kvaliteti, pita se Gorinsek.

Dakle, ako je vjerovati ovom strucnjaku, Hrvatska zapravo jos nije spremna za vojno oslobadjanje "Krajina", ali sasvim sigurno je da njena vojna moc stalno raste. Zanimljivo je pritom da su te cinjenice svjesniji obicni gradjani od saborskih zastupnika, ili nekih zapijenjenih politicara koji bi odmah da krenu na Knin ne pitajuci za cijenu pa makar ona bila i bombardiranje Zagreba. Cak 75 posto gradjana Hrvatske u anonimnoj anketi opredjeljuje se za mirno rjesenje, a tek ih je 11,6 posto za vojnu opciju.

Vojnu opciju treba zbog toga uzimati kao rezervu rezerve i povezati je sa rjesenjem bosansko-hercegovacke krize i eventualnog ukidanja embarga na uvoz oruzja u BiH, a to onda znaci i hrvatsko-bosnjackoj federaciji. No, ni tu stvari nisu tako bistre kao sto se nekome cini, jer nije slucajno da Izetbegovic u svom nastupu u Generalnoj skupstini UN nijednom nije spomenuo Hrvate, sto ce reci da i on, kao i Tudjman, ima rezervnu varijantu. "Krajina" je sasvim sigurno najvruce hrvatsko pitanje, ali ne bi pritom trebalo zaboraviti i na Ovenove izjave da su moguce promjene karata, pa onda i granica, sto znaci da bi Karadzic eventualno dobio izlazak na more. U tom slucaju Hrvatska bi ostala i bez Prevlake. A Izetbegovic jasno daje do znanja da ni on ne odustaje od Ploca i doline Neretve. Kad se na to jos doda i nedavna slovenska "papirnata ankesija" cetiri hrvatska zaseoka na desnoj obali rijeke Dragonje situacija sa hrvatskim granicama se znacajno usloznjava.

Zato bit ce ipak da se Tudjman malo previse hrabrio nego sto je ozbiljno mislio da ce za koji mjesec popiti kavu u Kninu. Bit ce to po svemu sudeci dugorocan proces, a ne nikakav politicki, a jos manje vojni blutz krieg. Hrvatska diplomacija jeste izbjegla famoznu rusku recenicu iz nacrta Rezolucije 947, ali cini se da je jos uvijek ziv duh Badinterove komisije koja je trazila priznanje svih drzava nastalih na prostoru bivse SFRJ u tadasnjim granicama, s tim da se one mogu mijenjati samo dogovorom.

O tom ne govori samo lord Oven, vec i sam Tudjman. Jer, kako shvatiti njegove rijeci da se o pitanjima kao sto je zaledje Dubrovnika ili Prevlaka moze razgovarati tek kada dodje do medjusobnog priznanja, te da se onda vidi sto je u stvarnom hrvatskom interesu da bi se uspostavili odnosi sa susjednim drzavama na ravnopravnoj osnovi?

GOJKO MARINKOVIC