RATNA DEMOGRAFIJA

STANUJE LI SARAJEVO JOS UVIJEK OVDJE?

AIM SARAJEVO, 15.10.94. Ako ovaj rat ikada stane, a morat ce jednom, demografi ce imati pune ruke posla da na sebi specifican nacin prikupe podatke o kretanju stanovnistva, promjenama boravka i obicaja, premjestanju kultura, porastu i opadanju stanovnistva, izmjenjenoj starosnoj strukturi, naseljima koja su nestala i naseljenicima koji su ostarili, mladima koji su izginuli, i inim drugim pitanjima vezanim za njihovu nauku. Egzaktna demografija, izucena u mirnije doba, gubi svoje temelje u ratnom haosu i sada bi se mogla zasnivati na jadu, nevolji, pogibiji, zbjegu, stradanju.

Jedna od karkteristika, sada vec odvec ocita, priliv je ruralnog stanovnistva u gradove te se malo koji grad moze prepoznati po onome sto se zove dusa grada, stil odnosa, komunikacija ili zvanicni i nezvanicni bonton. U sudaru ruralnog i urbanog popucali su mnogi konci glumljenog ili stvarnog civiliziranog ponasanja urbanih sredina, naravno, na stetu autohtonog stanovnistva. U Sarajevu se to moze osjetiti na svakom koraku, sto polagano postaje razlogom sve jace osude onih koji su u prijestolnicu BiH stigli bjezeci od smrti. Tek sto su raspakovali svoje sirotinjske zavezljaje i prezivjeli sok iznenadnog susreta sa visespratnicama, mocnim stubovima veleljepnih gradjevina i tramvajima, poceli su da plivaju u novoj sredini kao riba prebacena iz potocica u veliku rijeku. Potom su poceli da namecu svoja ponasanja i obicaje, prvo oprezno i mudro poput lija, zatim drsko i najdrskije, potpomognuti dijelom urbanog ali necivilizovanog korspusa domaceg stanovnistva koje je novim gradskim elementom osvjezilo svoju krv. Rezultat svega je Sarajevo sa svojim kulturnim institucijama i navikama, makar i polurazruseno, ali s nekim drugim mjerilima. Na paralelama domacih i dosljaka, "pristojnih" i "nepristojnih", svercera i spekulanata sa zivotno ugrozenima s prve linije, uspostavlja se neka nova gradska komunikacija. Radjaju se nove drustvene klase, privilegije i nacini prosperiteta. Periodicna nastojanja gradskih vlasti da normaliziraju gradski haos imaju po pravilu privremen uspjeh jer, vec trecu godinu zatvoren, grad iznova poradja sebi svojstvene drustvene norme. Surove i neprikosnovene.

Nedavno je Gradsko saobracajno preduzece bilo prisiljeno prekljinjati putnike da bar pokusaju da se pristojnije ponasaju - spremilo je reklamne napise u stampi i elektronskim medijima, smislilo prijemcive dzinglove i koncipiralo letke. Nova gradska posast - tramvajski teror - nije se umanjila. Trudnicama i starijima gotovo vise i ne pada na pamet da udju u jedini gradski javni prijevoz, cak i kada zaborave na stalno vrebajuce snajperiste. Naime, u vozilima obavezno trecina putnika nasilnickim tretmanom "obraduje" osatak gradjanstva, te tramvaj sve brojniji pocinju izbjegavati.

U nekoliko neuglednih gradskih kafanica sastaju se klinci prezivjeli iz "predratnih drustava", u razgovoru dok im niko ne smeta. U elitnim restoranima obrenu se samo persone dubokih, deviznih, dzepova. A ko jos danas u Sarajevu ima nepotrosene ili netom zaradjene marke? Uglavnom sverceri i ratni profiteri koji sacinjavaju onaj mocni sloj drustva, posjedjuci sve sto prije rata nisu mogli, tacnije - nisu smjeli. U vremenima najjace ratne oskudice svega sto sacinjava ljudski zivot, razlike postaju bolno uocljive. Dok vecina Sarajlija jedva prezivljava, mocnici uzimaju stanove, automobile, dobijaju benzin, hrane se po restoranima, imaju dobro obucenu djecu i punih dzepova oblijecu oko vlasti - malo da je podmite, malo zagledajuci ima li tu kakva stolica i za njih. Mladi sarajevski "kumovi", iznikli na patnji Sarajlija, ozbiljno prijete gradskoj sutrasnjici. U gradu koji se ori od njihovog vokabulara punog prijetnji i psovki, niko ne tvrdi da Sarajeva vise nema. No, sve su rijedji i oni koji se zaklinju da je obratno. Jer, grad stoji gdje je i bio, samo je pitanje stanuje li Sarajevo jos uvijek tu?

MILAN ANDRIC