BITI IZBJEGLICA

AIM SARAJEVO, 12.10.94 Najmanje milijun i tristo tisuca ljudi - iznemoglih i uplasenih, starih i mldih, beznadnih i utucenih - krstari danas Evropom i svjetom kao tuzna rijeka iz bosanskohecegovacke doline suza. Protjerani ratnim vihorom i pozarom mrznje i genocida toliki su se ocajnici razasuli tudjinom s nadom da ce negdje daleko naci miran kutak za sebe. Jedni rjeseni da docekaju povratak kuci ma kako ona izgledala, drugi ubjedjeni da je proslost mrtva, no zajedno su tek svjetski balast, omrzen u svim rezimima i poretcima - izbjeglice.

Bosna i Hercegovina je, po popisu iz 1991. godine, imala 4.364.484 stanovnika. Samo za prvu godinu rata s njenih kucnih pragova protjerano je 2.280.392 Bosanaca i Hercegovaca, odnosno 52 posto ukupnog stanovnistva. Vecina ih je izbjegla u druge zemlje, od toga najvise u zemlje bivse Jugoslavije poput Hrvatske gdje ih je 200.000, Srbije s 300.000 izbjeglica, Slovenije s 70.000, Makdeonije i Crne Gore s 40.000, no veliki broj Bosanaca i Hercegovaca nalazi se u zemljama Evrope i drugih kontinenata. Po dostupnim podacima u Njemackoj se nalazi oko 350.000, Austriji 75.000, Svedskoj 50.000, Turskoj 25.000, Italiji i Danskoj po 15.000, Sjedinjenim Americkim Drzavama 3.000, te brojnim dugim zemljama s nesto manjim brojem poput Velike Britanije, Norveske, Svicarske, Spanjolske, Kanade, Pakistana, Jordana, Ceske, Rusije...

Naravno, sve su ove brojke tek nepouzdan okvir najvece izbjeglicke tragedije nakon drugog svjetskog rata u Evropi. Nesaglediv je apsolutan broj onih koji su bjegom od kuce pokusali umanjiti ratne strahote. Mnogo njih i danas bez ikakvih dokumenata pokusava ilegalno prelaziti evropske granice u potrazi za "sigurnijim" mjestom, dosta ih iz slicnih razloga pokusava zamijeniti trenutno utociste za neko drugo, no najveci broj ih se, pogotovo u zemljama bivse Jugoslavije, nalazi u klasicnom podstanarskom odnosu gdje je, zabiljezeni ili ne, izbjeglicki status irelevantan za mogucnost prezivljavanja. Zapravo najveci dio bosanskohercegovackih uzbjeglica, tvrdi se cak i do 80 posto, nije obuhvaceno nikakvim izbjeglickim programom, poput smjestaja u namjenskim kampovima, organiziranog rada s njima, pomoci i slicno. S druge strane, iako u daleke i nepoznate zemlje Bosanci i Hercegovci, po pravilu, dolaze tek s nabrzinu pokupljenih par stvarcica u torbi, nepovratno sa sobom donose svoje emocije, navike, obicaje i kulturu. Svidjali se oni njihovim novim "zastitnicima" ili ne, ti su segmenti osnovice zivotnog sustava ljudi koji u njihovim drzavama traze utociste od rata.

Upravo zbog toga dolazi do nerazumjevanja, koje zemlje utocista najcesce prevode kao nezahvalost, izbjeglica i njihovih udomitelja. Slucaj skandinavskih zemalja, Norveske i Finske, najociti je primjer za to. Bosanskohercegovacke izbjeglice u ovim zemljama smjesteni su izmedju 60 i 70 polarnog kruga, predjelima s sestomjesecnim nocima i malim mjestima od po 2.000 stanovnika medjusobno udaljenim po nekoliko stotina kilometara, koji elementarno odudaraju od okoline iz koje potjecu. Nezadovojstvo smjestajem i sve glasniji prosvjedi cesto izbjeglice prikazuju u pogresnom svjetlu, a rijec je pak o ljudima koji se tesko ili nikako adaptiraju na novu sredinu, tim prije sto dolazak u nju uopce nije bio izraz volje protjeranih lica.

Socijalizacija izbjeglica, najcesce, nije niti tema kojom se zemlja u kojoj su one smjestene zeli baviti. Primitak u zemlju i evetualna zagarantirana pomoc koju drzava-utociste nudi izbjeglicama u vecini slucajeva najvisa je razina iskazane pomoci izbjeglicama. Danska ce, primjerice, cak donijeti i posebni zakon o privremenom boravku izbjeglica u svojoj zemlji, smjestajuci ih u izolirane kampove koji ca cilj imaju sprijecavanje svake integracije pridoslica. U samim ce kapovima biti sprovedena neka vrsta izbjeglicke samouprave (bez blizih kontakata s Dancima, ucenja jezika ili danske kulture), koja takodjer rezultira odvojenosti izbjeglickih zajednica od drustva, ali i znatnim smanjenjem troskova drzave prema nenadanim gostima. S druge strane Svedska ce uloziti dodatne napore za socijalizaciju izbjeglica uvjetujuci njihovu mjesecnu financijsku pomoc ucenjem svedskog i ukljucivajem u svakodnevni zivot. Zapravo, svedska vlada ce posegnuti za sasma drukcijim vidom rjesenja izbjeglica u zemlji inzistirajuci na njihovom osamostaljivanju, izlasku iz kampova u pojedinacni smjestaj i, na koncu, zaposljavanju. Ovakav pristup izbjeglicama rezultirat ce i svakodnevnim pracenjem strukture prognanih, te su poznati podatci da je u ovoj zemlji od ukupnog broja bosanskohercegovackih gradjana 14,32 posto predskolskog uzrasta (od 0 do 6 godina), 20,88 posto skolskog (od 7 do 18 godina) i 64,8 posto je osoba iznad 18 godina. Obrazovna struktura pokazuje da 3,8 posto izbjeglica ima manje od 6 godina skolovanja, 16,7 posto ima izmedju 6 i 9 godina skole, 58,1 posto ima izmedju 10 i 12 godina skole a 21,4 posto ih je visoko obrazovanih s najmanje 13 godina skolovanja. U svrhu programa spajanja izbjeglickih obitelji, kao najoptimalnijeg vida smanjavanja ratnih trauma, izrracunato je da je manjih obitelji 61,9 posto, vecih 2,1 posto, samaca 25,5 posto, samaca s djecom 10 posto i djece bez roditelja je 0,5 posto. Naravno, u ovakvom pedantnom registriranju izbjeglica i Svedska, poput Australije ili Kanade, lako pronalazi svoj interes. Naime, uz dobru obavjestenost o pridoslicama lakse se mogu odabrati oni kojima ce se omoguciti trajni boravak u zemlji, prvenstveno strucnjaci deficitarnih zanimanja, ili grublje receno "svjeza krv".

Ono sto se po pravilu zaboravlja jeste da se iza svih brojeva o izbjeglicama kriju zaboravljeni ljudi. Nekad su oni potrebni bosanskohercegovackoj vladi za dokazivanje statusa zrtve a nekad zemljama-utocistima za pokazivanje koliko pomazu zemlju u ratu. Nerjetko izbjeglice sluze i za unutarstranacka prepucavanja zemalja u kojima su sklonjeni a nekada bosanskohercegovackim liderima za dokazivanje teze o nemogucnosti zivljenja zajedno te nacionalno razdvajanje i u izbjeglistvu nije nikakva rijetkost. No, najcesce oni su balast Evrope kojeg bi se sto prije zeljela rijestiti. Sto onda ne ucini neophodno da se izbjeglice slobodno vracaju svojoj kuci.

DRAZENA PERANIC