ISTOCNI I ZAPADNI MOSTAR

PRAVO NA BOL JEDNE I OBAVEZA NA SUTNJU DRUGE OBALE

AIM, MOSTAR, 10.10.94. Zapravo, i nije najtocnije tvrditi kako se osjecaj gradjana drugog reda u Bosni i Hercegovini javlja prvenstveno bitstvovanjem jednog Muslimana, Srbina ili Hrvata na teritoriji s vecinskim stanovnistvom drugog naroda. Odnosno, kako bi se to modernim "nacionaliziranim" slengom kazalo - gresnog covjeka na pogresnom mjestu u najcrnija vremena. Naime, tek malo srece i domisljatosti koje vas pridruzuju nekoj medjunarodnoj delegaciji prispjeloj za obilazak bosanskog pakla, ucinit ce vas UNPROFOR- ovim zasticenim cedom koje iz sigurnosti bijelog vozila moze neometano promatrati horor prizore, recimo, i istocne i zapadne strane Mostara - bez obzira na bosanskohercegovacki pasos u dzepu. Za njega vas u takvom aranzmanu, uostalom, nitko i ne pita pa granicni prijelaz tzv. Herceg-Bosne i Hrvatske, poznatiji kao nepremostiva barijera za Bosance, postaje tek dosadno mjesto gdje vas autobus usporeno mili pored kilometarske kolone kamiona i ostalih automobila. Pri tom, naravno, izbjegavate i bliski susret s naoruzanim "junacima" koji u prepunim autobusima na relacijama Bosna - civilizacija, kupe devizni harac za prolazak kroz "njihovu" teritoriju. Odnedavna se pojavljuju i na pogranicnoj teritoriji Republike Hrvatske jer ih se u fantomskoj Herceg-Bosni toliko nakupilo da se prihod izmamljen od na smrt isprepadanih putinika, bjelodano otanjio.

No, kao UNPROFOR-ovo posvojce ne brinete se za drumske razbojnike i do Mostara se bezbjedno vozikate prateci kako se na prilazima gradu mijenja vidokrug od plodonosnih okucnica do spaljenih zaselaka s nedvosmislenim politickim parolama na ostatcima nekadasnjih kuca. Potom, naravno, imate i tu srecu da vas u mostarskom hotelu "Lero", (na zapadnoj strani grada jasno, cim jos uvijek postoji) doceka gospodin Hans Koschnik sa svojim timom koji ce vam nadugo i nasiroko objasnjavati sto je to sto uopce spada u mandat evropskih protektora Mostara, kako i sta prvo planiraju revitalizirati, koliko ih ima u samom gradu, ali i kako je Neretva "jedna predivna zelena rijeka kojom su usitinu impresionirani". U gotovo idilicnoj atmosferi ljudi dobre volje, koji u suncanom i utihlom Mostaru prijateljski i s povjerenjem razmjenjuju misljenja u stilu - "da li je dobro rekonstruirati sruseni stari most sada ili tek na kraju mandata kao simbolocni zavrsetak posla" - nije uopce tesko uziviti se u ulogu covjeka sa strane koji odvaja dio svog angazmana za pomoc "toj jadnoj i nepravedno napacenoj Bosni". No, izlazak iz UNPROFOR-ova vozila i prolazak pored ustuklih Mostaraca pogleda punog gnusanja na jos jedne "ratne turiste", spusta vas na zemlju. Ne sumnjajuci u dobre namjere ljudi u cijem ste drustvu i sami postali neko visoko iznad obicnih bosanskohercegovackih smrtnika, pocinjete osjecati nelagodu; dokumenti u dzepu zuljajuci upozoravaju da i vi trebate stajati s one strane koju stranci ljubopitljivo promatraju; gruba dobacivanja ne umijete prevesti a da pri tome neprijatno ne zabezeknete recimo jednu umiljatu Irkinju koja svoje troje djecice ostavlja nepoznatima na cuvanje da bi organizirala i dopremila humanitarnu pomoc bas za Mostarce... Kulminacija slijedi na istocnoj strani grada kada na desetine fotoaparata okacenih o vratove Engleza, Njemaca, Sveda, Svicaraca, Talijana ili Poljaka, pocnu bjesomucno skljocati pred porusenim zgradama, obrisima starogradske kule, improviziranim visecim mostom na mjestu srusenog simbola Mostara i coporom razvikane djecurlije koja za keks, cokoladu ili zvakacu gumu, hitroscu dobro uvjezbanog tima, zauzima borbenu pozu s podignutom rukom i prstima u znaku pobjedonosnog slova "V". Uprilicenu atmosferu zoloskog vrta gdje se trazi sto bolji kut za fotografijanje raritetnih primjeraka prezivjele vrste u njenom apokalipticnom okruzenju prekidaju slucajni prolaznici koji, ovaj put vise iziritirani ponasanjem najmladjih sugradjana nego li jos jednim evropskim znatizeljnicima koji ionako ne mogu puno toga razumjeti, povisenim tonom pocinju tjerati klince:

• Gubite se odavde, kako vas nije stid!
• Bolje vam je materi pomoci nego pred njima izigravati budale!
• Hajde, razlaz! Ima ih koji umiru od gladi pa ne trce za svakim dosljakom da mu udjeli milostinju!

Klinci se povlace nakratko, no vec iza sljedeceg ugla, tocnije hrpe kamenja koja svojim obrisima nagovjestava da je taj ugao nekada tu i bio, slijedi isti scenario koji neodoljivo podsjeca na predratne svadbene pirove i svitu balavaca koja ocekuje da "kum razveze kesu". No, ovi pristigli, evropski kumovi, u svojim torbama nose prvenstveno papire, planove i projekte na temu "kako privoliti sukobljene strane na razumno rjesenje i dogovor". I, po pravilu, namece vam se pitanje - koliko ti njihovi planovi imaju izgleda i moze li se tako odgovoran posao obaviti ako se ne zna ili ne razumije zasto je ovaj rat uopce i vodjen, koji su mu ciljevi i tko mu je sve projektor? Dopingovani obiljem informacija i, tvrde, provjerenih brojki tko je na koga, gdje i kada pucao, koliko je jednih, koliko drugih ili trecih pginulo, pobjeglo ili ostalo u Mostaru, dobronamjerni mirotvorci, humanitarci i javni djelatnici Evrope zapravo vam dokazuju da njihovo razumjevanje bosanskohercegovackog rata nimalo ne odskace od jednostavnosti uproscene fotografije razrusenog Mostara koju ce sa sobom odnjeti u neke sretnije krajeve svijeta. Naime, obavezna pitanja da im se pokaze "hrvatski", "muslimanski" ili dio grada "gdje su prije rata zivjeli Srbi" razotkriva najprljaviji posao nacionalnih oligarhija u Bosni i Hercegovini - nakon vise desetljeca zivljenja u BiH, meni ce danas jedan rastreseni Parizanin, potpomognut adolescentnim Mostarcem nakicenim svim mogucim oznakama "Herceg-Bosne", prijateljski objasnjavati kako u Bosni i Hercegovini postoje iskljucivo tri nacije, njihove tri ekskluzivne stranke, neprikosnovena tri lidera, te kako su, eto, sve vrijeme zivjeli odvojeno u nekakvim "srpskim, hrvatskim ili muslimanskim" dijelovima BiH, nerazumijuci se i neljubeci nikada, pa im je sve to, napokon, dojadilo i sad bi konacno da se razdvoje!?

Istocna i zapadna obala Mostara, fotografski i faktografski, prepricavaju svojim izgledom, strancima vec dobro znanu, pricu o stradalnistvu muslimanskog stanovnistva i osionosti hrvatske paradrzavne politike. No, generaliziranje citavih naroda uvjetovalo je i nesvakidasnju podjelu koja se tvorcima "cistih naroda" vjerojatno cini sasma normalnom. Strancima, pak, tesko uocljivom. Naime, u ovom se gradu tuga, patnja, cak i sjecanje na neka sretnija vremena, separiraju na djelove koji odgovaraju dnevno politickoj orjentaciji vrha nacionalnih oligarhija. U Mostaru to znaci pravo na bol jedne ili obaveza na sutnju druge obale Neretve!

Na zapadnoj (dakle "hrvatskoj") strani Mostara proces relativizacije ucinjenog, odnosno politicko-ratnog opravdavanja za smrt starog mosta i golgotu istocne strane, dosegao je razinu na kojoj se tragovi rata zataskavaju munjevitom brzinom i uspostavla privid normalnog zivota. Iz ovg dijela Mostara mozete, stoga, sa sobom ponjeti recimo slastan sendvic od prsute i sira.

S druge strane, istocni (dakle "muslimanski") dio, mogucnost svog obnavljanja cvrsto veze iskljucivo za tragediju kroz koju je prosao. U neposrednoj blizini porusenog starog mosta - neobicni trgovci. Na improviziranim stolovima od prevrnutih vrata poredani glatki, zaobljeni rijecni kamencici velicine stisnute sake, potom hrapavi, neravnomjerni razlicitih velicina. Do njih na dva-tri svjetska jezika predratna monografija suncanog Mostara, zatim u plastiku pedantno slozen metalni novac bivse Jugoslavije svih apoena i, na koncu, donekle pohabane auto-karte s naslovom "Vodic kroz SFRJ". Svaki komad izlozene robe ima svoju cijenu i svoju neizgovorenu pricu. Rijecni oblutak namjenjen je zaljubljenicima Neretve. Cijena mu je 10 njemackih maraka, a na poledjini se nalazi ucrtana slika starog mosta za kojeg je poznati otomanski putopisac Evlija Celebija napisao: "Prosao sam 16 carstava al' ne vidjeh tako raskosan most". Hrapavi kamen, navodno, dio je mosta srusenog u Neretvu. I cijena je visa - 15 maraka. Da li je izlozeni komad stijene uistinu u stari most ugradio 1556. godine njegov graditelj Mimar Hajrudin i nije toliko bitno, koliko jeste bizarna cinjenica da ga cak ni Njemac iz grupe nije zelio kupiti. Jedan drugi kamen porusene gradjevine na isti dan kad i stari most (9. novembra), sigurna sam, ovaj bi Njemac volio imati u svom domu - kamen s berlinskog zida. Tvrde da se njegovi komadici jos preprodaju po cijenama daleko vecim od 15 maraka.

Novac i karta bivse Jugoslavije ne simboliziraju samo vrijeme blagostanja i mira, vec i politicku neukaljanost istocnog Mostara. Ovdje je dopusteno voljeti proslost bez da se sumnja u buducnost. Drugim rijecima nostalgija spram bivse drzave ne znaci automatski pomanjkanje ljubavi ili vjere u bosanskohercegovacku suverenost. Politicka poruka bila bi da su Muslimani na izlazak iz bivse Jugoslavije, kao i na krvavi rat, bili primorani za razliku od zapadnih susjeda. Upravo stoga na onoj drugoj, zapadnoj obali, slican biznis s ostatcima mosta ili ex- jugoslavenskim dinarima bio bi bogohulan: rusenjem starog mosta od strane HVO, Mostarcima sa zapadne strane oduzeta je mogucnost zala za njim bez obzira na slicnu zaljubljenost u gradski simbol kao i kod prodavaca kamenja; politikom homogeniziranja nacije na mrznji bivse Jugoslavije i svega sto je izvan nepatvorenog "hrvatstva" uskracena su im cak i lijepa sjecanja na proslo. Nacionalne politike time su podijelile pravo na sjecanje i pravo na bol. Uostalom, da zelite kupiti kamencic starog mosta da li bi ste ga kupili od mostarskog Hrvata?

Gospodin Hans Koschnik veoma je simpaticna, razgovorljiva osoba. Njegovi suradnici slice timu zagrizenih esperantista koji su ubjedjeni da ce esperanto sutra postati domaci jezik u svim sredinama svijeta. Energija i napori koje su spremni uloziti garantiraju da ce, uistinu, uskoro proraditi skole i na jednoj i na drugoj strani Mostara, da ce revitalizacija komunalnih sluzbi postati mostarska strarnost i na jednoj i na drugoj strani, da ce nesmetano kretanje i prolazak s jedne na drugu stranu postati svakodnevica, pa cak i obnova mosta za koji je francuski putopisac A. Poulet 1658. zapisao da je "odvazniji i impresiviji od mosta Rialto u Veneciji". No, hoce li gospodin Koschnik i njegov tim nakon uspjesnog obnavljanja "i jedne i druge strane grada" uspjeti obnoviti Mostar? Za takvo sto, nazalost, evropski protektori nemaju mandat. Bar ne dok odgovorni za tragediju Mostara stoluju u svojim nacionalistickim feudima cekajuci nagradu za svoja zlodjela u vidu novog komadica pridobijene zemlje.

Tek njihovim kaznjavanjem zapdna ce obala pomoci istocnoj dijeleci njenu bol i cekajuci zajednicko - mostarsko sutra.

DRAZENA PERANIC