OSAMOSTALJIVANJE HRVATSKOG PARLAMENTA

Prvi puta otkako Vijece sigurnosti UN produzava mandat mirovnim snagama, hrvatski parlament je zahtjevao da se pod njegovim krovom raspravi o Rezoluciji UN. Nagadja se da Sabor time konacno zeli ojacati svoju poziciju i skinuti ironicnu etiketu da je "drvena" karika u snaznom lancu vlasti. Novost je da je to zajednicka zelja saborske opozicije i vecine zastupnika HDZ-a, a kuriozitet je da se u ulozi miritelja opozicije i HDZ-a pojavio Vladimir Seks, korifej hadezeove desne frakcije koji je nedavno prednjacio u "cerupanju" opozicije. Dilema je da li Seks i hadezeova desnica samo izvrsavaju naloge predsjednika Tudjmana, kome u vodjenju vanjske politike u ovom trenutku treba rabijatniji igrac iz pozadine, ili i oni na taj nacin jacaju svoje pozicije i u odnosu na Tudjmana. Vjerojatno da istine ima i u jednom i u drugom i da Tudjman s nezadovljstvom gleda na najnovija zbivanja u Saboru i da bi se najradije vratio na stanje kada je parlament bio ne samo izvan rasprave o glavnim vanjskopolitickim temama, nego dugo nije o njima ni izvjestavan. Ali, s time je po svemu sudeci svrseno.

AIM, ZAGREB, 9.10.1994. Hrvatski Sabor je poslije dugog skanjivanja ipak okrenuo jednu do sada zabranjenu stranicu. Prvi put otkako Vijece sigurnosti produzava mandat mirovnim snagama UN u Hrvatskoj, a sada je to ucinjeno vec sedmi put, zahtjevao je da se i pod njegovim krovom raspravi o Rezoluciji UN. Povod je cinjenica sto se Vijece sigurnosti oglusilo o saborsku rezoluciju da se mandat mirovnih snaga produzi na tri probna mjeseca (produzen je na sest), poslije cega bi "plave kacige", ostane li sve po starome, morale napustiti Hrvatsku.

No, na East Riveru su se i dosad oglusivali na nestrpljive zahtjeve iz Zagreba, tako da je pruzena noga iz hrvatskog parlamenta ipak vise znak da se nesto pomaknulo u njemu samome. To nesto dalo se primjetiti i uoci sjednice Vijeca sigurnosti, kada je najprije stvorena atmosfera da ovaj put i Sabor mora reci svoje o novome mandatu a zatim su vladajuci HDZ i opozicija usvojili spomenutu rezoluciju i to jednoglasno sto se nikada prije nije dogodilo (izuzme li se izglasavanje Ustava 1990. i jedna proslogodisnja rezolucija o cjelovitosti Bosne, koju je opozicija uspjela progurati koristeci prve simptome nejedinstva u HDZ-u koje ce poslije izaci na povrsinu). To jednoglasje poslije je jos i ucvrsceno u post festum raspravi o Rezoluciji, kada je za podlogu saborskih zakljucaka uzet prijedlog najvece opozicijske stranke (HSLS), a u njima je opet podvuceno ogranicenje mandata na tri probna mjeseca.

Bilo je nagadjanja da ce Sabor reagirati jos rezolutnije - odbaciti Rezoluciju UN i prozvati hrvatsku diplomaciju te samog Tudjmana zbog jos jednog "corka" u New Yorku - pa iako se to nije dogodilo moze se reci da se parlament, kojeg se dosad ironiziralo (i samoironiziralo) kao drvenu kariku u jakom lancu vlasti, prvi put barem pokusao otresti te etikete. Da bi se objasnilo kako je do toga doslo, treba najprije podsjetiti da je nedavno zavrsen visemjesecni bojkot opozicije koja je otisla iz Sabora zbog malverzacija HDZ-a u raspodjeli vodecih parlamentarnih funkcija. Vratila se bez ikakve zadovoljstine, primjetno pogodjena i rastrojena tvrdoglavoscu i rabijatnoscu HDZ-a, tako da je najavila da vise nema namjeru poticati sukobe u vladajucoj stranci te da sada slijedi razdoblje tihog rada na ucvrscivanju pozicije u parlamentu. No, ovo ne bi bilo dovoljno za sadasnju parlamentarnu romansu da i u HDZ-u nisu slicno rezonirali i odlucili takodjer zakopati ratnu sjekiru, pribojavajuci se vjerojatno da bi novo talasanje u Saboru moglo isprovocirati izvanredne izbore, koje bi Tudjman mogao raspisati da kazni nezadovoljnike u opoziciji ali i u vlastitoj stranci, a ni jedni ni drugi ne osjecaju se dovoljno jakim da podnesu taj rizik.

Tako je sklopljena neka vrsta nepotpisanog pakta koji se u proljetosnjem i ljetosnjem zilavom cerupanju vladajucih i oporbenih nije mogao ni zamisliti, a novi kuriozitet je sto je uloga glavnog miritelja zapala Vladimira Seksa koji je prethodno prednjacio u parlamentarnom "dzihadu" protiv opozicije. Seks je nedavno izabran za potpredsjednika Sabora (sto pored plahog i izgubljenog latinomana Mihanovica prakticki znaci funkciju prvog covjeka) i odmah je "revolucionirao" metode rada parlamenta, kojim odjednom nitko vise nije zadovoljan. Uveo je obavezno usuglasavanje s opozicijom, natjerao svoje HDZ-ovce da profesionalnije i priljeznije obavljaju zastupnicke duznosti, a za govornicu doveo pomirljivi, gotovo janjeci ton, koji je pomogao cak i "bombarderu s Kvarnera" Vladimiru Bebicu da prodje prakticki neokrznut unatoc izjavi da je ministar obrane Gojko Susak "ratni zlocinac".

U prvim izjavama Seks objasnjava da ga prema novom nacinu vodjenja Sabora vodi zelja da ojaca poziciju parlamenta u odnosu na Vladu, i to zvuci prilicno uvjerljivo i iskreno jer se Vlada smatra "tehnomenadzerskom" (sto treba uzeti s duznom rezervom), dok se Seks drzi korifejom tvrde desnice (sto treba uzeti prilicno doslovno). Manje je jasna relacija izmedju Seksa i Tudjmana, o cemu se novi potpredsjednik Sabora ne izjasnjava, iako je ta relacija bez sumnje mnogo vaznija, a mozda i jedina vazna u ovoj prici. Da li Seks zeli ojacati Sabor (i sebe s njim) i prema njemu? U to sasvim sigurno ne treba sumnjati, ali ako se pitanje postavi malo ostrije - zeli li ga izravno ugroziti - potvrdan odgovor radije bismo povukli. Istina je, doduse, da se Seks spominje u vezi s nekim intrigantnim, iako nikada dokazanim, romelovskim pricama o pokusaju unutar-hadezeovskog udara na Tudjmana ("daljski puc"). Ali, s druge strane, zasto bi ga Tudjman postavio na celnu parlamentarnu duznost, a razumije se da je Seks njegov izbor, ako od njega ne ocekuje krajnju nepokornost ili jos i nesto gore?

Bit ce, dakle, prije da Tudjman koristi Seksa da kao poznati tvrdi covjek stranke i vjesti kadrovski manipulant (oboje su i osobine samog Tudjmana) obavi generalno pospremanje u parlamentu i postroji ga uz druge drzavne institucije, koje se bez nepredvidivih stresova uklapaju u jedinstvenu drzavnu politiku, posebno onu vanjsku (gdje je Tudjman puno slabiji i pod sve kriticnijom lupom stranaka i javnosti). Seks ima osobnih motiva da to obavi za drzavnog poglavara jer time dobiva najefikasniji grudobran od cistki koje su zahvatile dio ekstremne desnice, stovise mozda dobiva i prve crte "prijestolonasljednika", cemu se zasad nitko ozbiljnije nije priblizio (Susak je mozda i mocniji od Seksa, ali je previse neomiljen u opoziciji, a zbog rabijatnih nastojanja da posto-poto asimilira Hrvatsku u "Herceg- Hrvatsku" i u siroj javnosti).

Sto se tice stranaka u Saboru i one nisu bez racunica u ovoj iznenadnoj parlamentarnoj idili. Poslije mnogo batina koje je dobila proteklih mjeseci, opoziciji odgovara barem manji predah, u kome ce kupovati vrijeme pokazujuci vise "drzavotvornosti" nego dosad, a istodobno ce s distance osmatrati da li se odmjeravanje izmedju HDZ-ove vecine u Saboru i drzavnog aparata koji kontrolira Tudjman nece pretvoriti u nesto sto ce joj donijeti profit i bez dosadasnjih rizika. U samom HDZ-u se neformalna koalicija s opozicijom ne dozivljava isto od svih. Za Seksa i krug oko njega (na unutarstranackim izborima za "prvog spikera" HDZ-a u Saboru dobio je 40 od 68 glasova, sto se smatra vrlo solidnom vecinom) to je prvenstveno prilika da ucvrste svoje pozicije, u prvo vrijeme tako da to podupre i poziciju Tudjmana, a ubuduce mozda i bez toga.

U preostalom dijelu HDZ-ovog saborskog tima uocava se drukcije gledanje na najnovije zbijanje u parlamentu. Cuju se izjave da Sabor mora postati jak igrac koji ce servisirati Tudjmana u njegovim vanjskopolitickim planovima onako kako njemu bude trebalo. Pritom je posljednje protivljenje hrvatskog parlamenta Rezoluciji 947 vjerojatno imalo za uzor ponasanje paljanske skupstine koja izgovara "ne" na zahtjeve medjunarodnih posrednika kada ih Karadzic ne moze prihvatiti, ali ih ne smije ni rezolutno odbaciti. Tudjmanu bi vjerojatno odgovarao jedan ovako robustan asistent iz pozadine, no razlika je u tome sto on jednostavno ne smije reci "ne" i takvu igru na rubu ambisa ne moze sebi dozvoliti.

Zato on sigurno s pritajenim nezadovoljstvom gleda na novija zbivanja u Saboru, i najradije bi sve vratio na stanje kada je parlament bio ne samo izvan rasprave o glavnim vanjskopolitickim temama, nego dugo o njima nije ni izvjestavan (dakle, blizi mu je uzor Skupstina u Beogradu nego ona na Palama). Ali, s time je po svemu sudeci svrseno.

MARINKO CULIC