NIKOM NISTA

Vecina hrvatskih medija i politicara usvajanje rezolucije 947 Vijeca sigurnosti pokusava prikazati kao veliku hrvatsku diplomatsku pobjedu, ali i vodeca stranka HDZ i opozicija ne misle tako. To najbolje potvrdjuje zahtjev da se pred parlamentom pojavi predsjednik Tudjman i objasni zasto UN nisu prihvatili ni jedan hrvatskih zahtjev te da se ova rezolucija odbaci. No, kao sto Hrvatska nije dobila nista, isto su prosli i Muslimani i Srbi, jer Izetbegovic je bio prisiljen da sam zatrazi odgodu skidanja embarga na uvoz oruzja, a skidanje embarga Milosevicu tek je propagandno sredstvo da bi se pokrila svadja sa Karadzicem.

AIM, ZAGREB, 6.10.1994. Vecina hrvatskih medija uz svesrdnu pomoc politicara i diplomata uporno pokusava usvajanje rezolucije 947 Vijeca sigurnosti proglasiti velikom pobjedom hrvatske diplomacije. A ta "velika pobjeda" navodno se sastoji u tome sto je izbjegnuta "ruska zamka", to jest nije prihvacena formulacija po kojoj je najprije potrebno medjusobno priznanje svih drzava nastalih raspadom Jugoslavije, a tek potom bi se rjesavala sporna pitanja, a to onda znaci i ona granicna. Kad je o Hrvatskoj rijec to je neprihvatljivo jer time bi se i "Srpskoj Krajini" na perfidan i zaobilazan nacin priznao status medjunarodnog subjekta.

Zbog toga ministar vanjskih poslova dr. Mate Granic smatra da je najveca vrijednost rezolucije u tome sto ona poziva na medjunarodno priznanje drzava nastalih na podrucju bivse SFRJ unutar njihovih medjunarodno priznatih granica, te sto se poziva kontaktna skupina da izradi plan reintegracije UNPA podrucja u hrvatsku drzavu.

No, euforiju bez pokrica ne dijele ni gradjani, ni celnici brojnih politickih stranaka pa cak ni HDZ-a, ciji clan Sredisnjeg odbora Drago Krpina bez ustezanja tvrdi da "s rezolucijom nikako nemozemo biti zadovoljni, jer nije ispunjen ni jedan zahtjev Sabora". A temeljni zahtjev hrvatskog parlamenta bio je da se mandat UNPROFOR-a ne moze produziti bez bitnih izmjena u smislu jamstva za stvarnu provedbu mirovnog plana. Vijece sigurnosti nije prihvatilo ni hrvatski zahtjev da "plave kacige" mogu ostati samo jos 100 dana, vec im je produzilo boravak za sest mjeseci i to bez konkretnih jamstava da ce njegova zadaca biti stvarno i provedena. Nadalje, UN se nije obazirao ni na trazenje da dio sektora Zapad iskljuci iz nadzora UN, a kad je rijec o "ruzicastim zonama tu je ucinjen cak i korak natrag, jer se sada ne vidi da li i kako ce Hrvatska uspostaviti vlast nad tim rubnim podrucjima. Sve u svemu - misljenje je Krpine - ova rezolucija ne predstavlja jamstvo da ce se bilo sto promjeniti u dosadasnjem provodjenju mandata UNPROFOR-a i slaba je nagrada za bezbroj puta dokazanu kooperativnost Hrvatske.

Potpredsjednik najvece opozicione stranke (HSLS) Jozo Rados smatra da je izbjegnut tezi diplomatski poraz, a osnivanje kontaktne skupine za Hrvatsku ne ocjenjuje kao nesto sto bi se moglo bezbrizno ocekivati. Anto Djapic, dopredsjednik Hrvatske stranke prava drzi da je dokument s East Rivera izrazito negativan za hrvatske drzavne interese. Potpredsjednik Socijaldemokratske stranke Davorko Vidovic kaze da rezoluciji, kao i do sada, manjkaju konkretnija ocitovanja o takozvanim tehnickim pitanjima, jer nema ni rokova ni konkretnih poteza, vec se ostalo samo na trazenjima, pozdravljanjima, pozivima, potvrdama i izrazavanju zabrinutosti. Potpredsjednik Hrvatske narodne stranke Ivica Vrkic ocjenjuje da "smo ojacali politicku poziciju za neku neizvjesnu buducnost", ali nazalost nije ucinjen nikakv pomak u pogledu nasih zahtjeva oko mirne reintegracije okupiranih dijelova Hrvatske. Hrvatska seljacka stranka u svom saopcenju kaze da se nije udovoljilo hrvatskim zahtjevima, ali je rezolucija potvrda teznji da se do rjesenja dodje mirnim putem, te osiguravanjem teritorijalne cjelovitosti svih drzava nastalih raspadom Jugoslavije.

Predsjednik Srpske narodne stranke Milan Djukic takodjer smatra da i procisceni tekst rezolucije i izbacivanje neugodne ruske formulacije nije dovoljan razlog za slavljenicku euforiju, a jos manje povod za proglasavanje ishoda u UN nekakvom velikom politickom pobjedom. Djukic dalje kaze da SNS nije iznenadjen, jer ocekivati da ce biti prihvaceni neki ultimativni zahtjevi iz saborske rezolucije bilo je nerealno.

Refleks ovakvog nezadovoljstva vec se prenio i na Sabor, gdje je na pritisak nekolicine zastupnika, kako iz vladajuce stranke, tako i iz opozicije Vladimir Seks, koji je nedavno iz Vlade prekomandiran u parlament da bi pomogao nesposobnom i nesabranom predsjedniku dr. Nedjeljku MIhanovicu bio prisiljen da na dnevni red stavi raspravu o rezoluciji Vijeca sigurnosti, jer je ona u raskoraku sa hrvatskim zahtjevima. Bilo je i zahtjeva da se pred Saborom pojavi i predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman, ali sve je ipak ostalo na tome da taj neugodan posao oko objasnjenja "velike diplomatske pobjede" obavi ministar vanjskih poslova Mate Granic.

Tako je naglo splasnula euforija nastala nakon sto je Sabor 23. rujna jednoglasno (!) usvojio rezoluciju o mandatu UNPROFOR-a, koja je trebala predsjedniku Tudjmanu posluziti kao snazna podrska u njegovu nastupu u UN. No, pritom i "pozicija" i opozicija kao da su zaboravili sto su tog dana kada su euforicno ustajali iz klupa i aplaudirali kao jedan, zapravo usvojili. Tocno je, naime, da u tom dokumentu stoji kako se dosadasnji mandat "plavaca" smatra zakljucenim i da se nabrajaju uvjeti pod kojima ce se eventualno prihvatiti novi, ali zaboravljaju da su to bile tek rijeci i da u cetvrtoj glavi famozne unisono usvojene rezolucije stoji i ovo: "Ne izvrse li se recene obaveze u navedenom roku, to jest do 10. sijecnja 1995. godine Sabor Republike Hrvatske smatrat ce mandat UNPROFOR-a definitivno zavrsenim". A to se ne moze tumaciti nikako drugacije nego da je tom ultimativnom rezolucijom Sabor zapravo odobrio produzenje mandata na 100 dana, a poraz je hrvatske diplomacije "samo" u tome sto je Vijece sigurnosti zakljucilo da to bude sest mjeseci.

Kao da nisu svjesni sto su zapravo nakon burne i zucne rasprave, u kojoj se moglo cuti i pozivanje na rat i trenutacno otkazivanje UNPROFOR-u, zastupnici sada zahtjevaju da Sabor ratificira najnoviju Rezoluciju UN, sto ce reci da je odbaci. Mala je vjerojatnost da ce se to dogoditi, jer Hrvatska je prisiljena da igra kako to veliki zele. Lako je predvidjeti i rezultat jos jedne zucne parlamentarne debate: bit ce opet teskih rijeci, bit ce optuzbi i plakanja nad vlastitom sudbinom, ali na kraju ce se sve opet zavrsiti onako kako su to UN htjele, to jest mogle, jer i ova razolucija zapravo je samo rezultat odnosa snaga u svjetskoj politici.

No, moglo bi se reci da nije samo Hrvatska lose prosla, jer i ova rezolucija po tko zna koji put opet samo odredjuje okvir za mirovno rjesenje za Hrvatsku. Hrvatski je Sabor najprije zavarao sam sebe, a potom i svoje gradjane, ali je ipak dobio ono sto se u ovom trenutku jedino i moglo dobiti. Alija Izetbegovic bio je, pak, prisiljen da sam odustane od zahtjeva za skidanje embarga na uvoz oruzja, jer mu navodno to sada ne bi odgovaralo. Naravno da je to farsa u americkoj reziji i da prva svjetska sila trazi sestomjesecnu pauzu ne bi li temeljitije pripremila teren za ostvarivanje svoga plana, sto je potkrijepila tek verbalnim prijetnjama NATO-a o napadima na bosanske Srbe. Na prvi pogled najvise je profitirao Milosevic, kojemu je odobren 100-dnevni pokusni rok skidanja prvog sloja sankcija, jer je bio dobar pa je odrzao obecanje da ce stati na rep Karadzicu. Ali otvaranje beogradskog aerodroma, dopustenje sportasima da se ponovo ukljuce u svjetska natjecanja, kao i kulturnjacima da slobodno putuju tek je dobar propagandni materijal koji Beograd i te kako zna koristiti.

A zapravo jos jednom se pokazalo da je svjetska diplomacija nesposobna da rijesi cvor i nije spremna upotrebiti radikalne poteze cak ni onda kada Karadzic otvoreno najavljuje rat cijelom svijetu personificiranom kroz UN. Zima dolazi a balkanska se trauma nastavlja, jer u sustini nista se promijenilo nije. Kad je o Hrvatskoj rijec mozda ipak i bude nekih promjena, jer ova "velika diplomatska pobjeda" moze dovesti do daljnjih sukoba unutar vladajuceg HDZ-a i ono sto su zapoceli Manolic i Mesic sada vrlo lako mogu nastaviti Ujedinjeni narodi. Ali moguc je i drugaciji rasplet dogadjanja, da Hrvatska konacno iskreno prihvati Washingtonski sporazum i prestane voziti na dva kolosijeka, shvacajuci da bez BiH nema ni Hrvatske i da saveznike pronadje ne samo u Muslimanima, vec i u Albancima, Makedoncima, Bugarima, sto je vec manje moguca opcija.

Sve su to zapravo tek spekulacije, jer je ova runda zavrsila, bez obzira na pojavnost koja moze zavarati, sa nikom nista, ili kako bi sinjski alkari rekli: u nista.

GOJKO MARINKOVIC