BIH NAKON SJEDNICE UN

BOSANSKI EMBARGO NA EMBARGO

AIM SARAJEVO, 29.09.94. Ko kome tu, zapravo, pomaze - Klinton Izetbegovicu ili obratno? Izjava predsjednika Predsjednistva BiH Alije Izetbegovica pred Skupstinom UN kako se od dizanja embarga na oruzje de facto odustaje, makar se tvrdi "samo" na sest mjeseci, ovdje se dozivljava kao cuvanje obraza americkoj diplomaciji pred njenom ali i svjetskom javoscu.

Objasnjavajuci, ili bolje receno pravdajuci na konferenciji za novinare nakon povratka u Sarajevo takva iznenadnu odluku, Izetbegovic ce napomenuti da je "citav niz faktora utjecao na to" ne zaboravljajuci spomenuti upitno povlacenje UNPROFOR-a, nezasticenost stanovnistva, suparnicku stranu i slicno, no uz najjasniju konstataciju o americkim saveznicima: "Vrlo je veliko pitanje sta bi se dalje desavalo, jer i americka administracija se koleba da li da jednostrano ukine embargo!" Indikativno je da se izuzev predsjednika Predsjednistva Alije Izetbegovica vise niko nije oglasio u javnosti povodom odustajanja od zahtjeva za ukidanjem embarga na oruzje, mada ce neposredno pred Izetbegovicev put u Njujork svi jednoglasno podupirati takav prijedlog. Primjerice, ministar vanjskih poslova Irfan Ljubjankic reci ce da se sada "ocekuje 15. oktobar, odnosno da docekamo vrijeme ispunjenja drugog dijela obecanja - ukidanje embarga". Naravno, iznenadna sutnja glavnih protagonista sarajevskih vlasti, koji su se do unazad par dana danonocno upinjali da dokazu kako im se embargo na oruzje bezuslovno mora ukinuti, odnosno, dozvoliti zrtvi da se brani, te predocavanja kako je to vec "svrsena stvar", ukalkulisala je u sebe samo jedno pitanje - kada ce se i kako Amerika oduziti Bosni?

S druge strane, ovaj iznenadni prevrat u bosanskohercegovackom "ratnom rejtingu" do kojeg je isprva dovelo Tudjanovo popustanje u pristanku na Federaciju, potom Milosevicevo vratolomno odvajanje od prekodrisnkih Srba, a sada i Izetbegovicevo "zbogom oruzje", stavlja pod znak pitanja misljenja kako je Amerika rjesena da posto-poto pomogne samo jednu bh. stranu - onu Izetbegovicevu. Naime, trostranim popustanjem opet su svi u igri! Dok se nakon potpisa na Vasingtonski sporazum i uspostavljanja temelja Federacije BiH uveliko kalkulisalo o omjeru 2 : 1, odnosno Muslimani i Hrvati protiv Srba u svakom pa i vojnom pogledu, posljednji Izetbegovicev potez vraca Srbe u igru i tvori bosanskohercegovacku scenu onakvom kakva je i bila: tri strane, od kojih se jos jednom ne moze sa sigurnoscu ustvrditi ko ce s kim dalje igrati, ili jos preciznije - ko protiv koga? Jer, cim je vasingtonski sporazum kod trece, napustene strane, isprovocirao svoje prve rezultate poput razlaza Milosevica i Karadzica te kakvih-takvih stranaca na Drini kao granici BiH i Srbije, sarajevske vlasti su morale utisati dotadasnji gromoglasni zahtjev za oruzjem. Ovakav obrat ce se, cak, u radikalnim krugovima HDZ protumaciti i kao novo muslimansko- srpsko zblizavanje protiv Hrvata!? Ponovno priblizavanje pozicija tri nacionalne vladajuce opcije na politickoj sceni BiH zapravo su dokaz kako plan Kontaktne grupe ni iz bliza nije bio namjenjen samo hrvatsko-muslimanskom dijelu BiH, vec njegovo rjesenje obuhvata ovu drzavu od Une do Drine, uz uzajamna popustanja i naizmjenicne poraze.

Naravno, posljedni obrat s embargom na naoruzanje indirektno je usmjeren i na vojno-politicko vezivanje ruku Armije BiH koja se bjelodano dokazala kao najrespektabilnija vojna snaga bosanskohercegovackih sukoba. No, kako je njena uloga u oslobadjanju zemlje izmanipulirana Izetbegovicevom stranackom vlascu, ova se armija, mada jednina iznikla iz narodnog otpora agresiji, vezuje za sarejevsku vladu i njene politicke poteze. Posto se pokazalo da je vasingtonski sporazum zapravo vise pakt o nenapadanju Armije BiH i snaga HVO nego li tvorba federacije kao modela zajednickog zivljenja, najnovije kuloarske price kako je odustajanje od oruzja dodatno raslojilo armijski vrh na one "za" i one "protiv" takve odluke, vjerovatno nisu bez osnova. Nakon slicnih raslojavanja koja su se uz sve jaci patronat medjunardone zajednice u bh. ratu i nametanje njihovog rjesenja odigrala u centrima nacionalnih oligarhija, armijska diferencijacija na zagovarace vojnicke pobjede i one koji od takvog cilja odustaju, ocekivani je ishod.

Cinjenica je, ipak, da vanjska rjesenja za bosanskohercegovacke sukobe sve vise suzavaju prostor djelovanja samozvanih lidera naroda u BiH, ostavljajuci im samo dvije otvorene mogucnosti: povlacenje, odnosno definitivnu propast njihovih politika ili prestrojavanje na ucrtani put rjesenja BiH onako kako ga svijet vidi. Kako se ovakva utrka ne predvidja za dokazane zlocince Karadzic, slicno nekad Bobanu, vec na startu ispada iz igre. Izetbegovic sada mnogo poslusniji i oprezniji nego kad je izjavljivao da je sve to laz i da su Muslimani dovoljni sami sebi, odlukom o poniznosti spram americkog saveznika ponovno hvata red u trci za prvog covjeka multietnicke drzave. U tom svjetlu treba posmatrati i njegovu navodnu izjavu datu stranackim jurisnicima koji su trebali jednom zauvjek ugusiti "crvenu Tuzlu", srusiti tamosnju gradjansku vlast i podvesti je pod strogi patronat SDA. Tvrdi se da je Izetbegovic, vec iziritiran stalnim neuspjesima i kompromitacijama dozivljenim na rusenju Tuzle, naredio svojim ljudima da "te Tuzlake ostave vise na miru, kad im nista nisu ni mogli uraditi". S druge strane, nacionalistickim kandzama polagano uzmice i Mostar koji ociscen od mnostva "sigurnosnih" barikada i uz Kosnikovu rjesenost da normalizira njegov zivot, sve vise navodi hrvatsku stranu na kooperativnost, dokazujuci da se mostarska povjest ne zavrsava sa SDA i HDZ.

Najnovija Izetbegoviceva disciplinovanost moze dogledno umiriti i radikalniji dio njegove stranke u kojem je do sada trazio i nalazio uporiste za slucaj neodrzivosti vasingtonskog sporazuma i ponovnog zahtjeva za muslimanskom drzavicom na Balkanu. No, kako se plan Kontaktne grupe, za razliku od svih dosadasnjih, odrzava na medjunarodnoj sceni kao posljednje prihvatljivo rjesenje za BiH, vrlo je vjerovatno kako ce Izetbegoviceve dalje radnje ici ka tome da se ocuvanje BiH i potpisanih sporazuma vezuje prvenstveno za njegovo, a ne za ime premijera Harisa Silajdzica. Pri tome ce, naravno, morati uciniti sve da Silajdzicev razlaz sa SDA pretoci u svoju korist, odnosno da se sadasnji miljenik zapada, Haris Silajdzic, prikaze kao covjek koji odmaze federativnom rjesenju u BiH. Za to mu najbolje moze posluziti najkrupnija Silajdziceva greska, napravljena doduse u korist njihove zajednicke stranke, ali koja se lako moze slupati samo o premijerovu glavu.

Naime, pristajuci da bude premijer vlade koju su drugi sastavili, ciji ministri dolaze instruirani iz centrala SDA i HDZ i gdje svi finansijski tokovi i transakcije idu daleko od ociju prvog covjeka vlade, Silajdzic de facto postaje figura ciji su nesvrsishodni i po Federaciju stetni potezi lako dokazivi. Njegova vlada nije tim kojeg opravdano muce porodjajne muke Federacije, vec skup ljudi koji su na ministarske funkcije dosli po SDA - HDZ dogovoru - vi se ne mjesajte u nase, a mi necemo u vase kandidate. Dokazivanjem ove teze, kao covjeka kojem je Federacija prevashodna briga, Izetbegovic moze prebroditi trenutne stranacke sukobe sa Silajdzicem, jednostavno - priskrbljujuci za sebe i njege pozicije. Gresku sto je, kao lojalni esdeaovac, presutao nacin na koji je nova vlada formirana Silajdzic moze platiti potiskivanjem iz politicke igre uz obaveze i odgovornost koje mu, za razliku od prava, kao premijeru nepovratno ostaju.

Koliko je americka administracija nakon Izetbegoviceve usluge Klintonu uopste zainteresirana za dosadasnju premijersku zvijezdu vasingtonskog sporazuma Harisa Siladzica, odnosno da li je predsjednik SDA opet za sebe priskrbio najbolju poziciju u finisu bosanskohercegovackog raspleta?

MIRSADA BOSNO