HOCE LI BITI IZVANREDIH IZBORA U HRVATSKOJ?

Povratkom zastupnika opozicijskih stranaka u hrvatski parlament na pocetku njegovog jesenjeg zasjedanja, nakon visemjesecnog bojkotiranja njegovog rada, otklonjene su i utihnule najave raspisivanja izvanrednih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj vec do konca ove godine, dvije godine prije njihovog redovitog odrzavanja. Jos samo prije nekoliko mjeseci sve je izgledalo posve drukcije. Naime, kada su proljetos predsjednici oba doma hrvatskog parlamenta, Stipe Mesic i Josip Manolic objavili da napustaju Hrvatsku demokratsku zajednicu, vladajucu politicku stranku u Hrvatskoj, i najavili da ce sa grupom svojih istomisljenika osnovati novu stranku (Hrvatske nezavisne demokrate), sve je ukazivalo na to da ce hrvatski predsjednik Franjo Tudjman vec ove jeseni morati raspisati izvanredne parlamentarne izbore. Takve procjene zasnivale su se prvenstveno na cinjenici da su Mesic i Manolic, kao ljudi iz najuzeg kruga osnivaca Hrvatske demokratske zajednice i bliski suradnici predsjednika Tudjmana, najavili da ce u njihovu novu politicku stranku preci i oveca grupa saborskih zastupnika iz redova HDZ-a (spominjala se brojka od oko 25 parlamentaraca). Time bi vladajuca stranka u Hrvatskoj izgubila apsolutnu vecinu u Saboru RH cime bi gotovo nicim ograniceno vladanje predsjednika Tudjmana i njegove stranke Hrvatskom itekako bilo dovedeno u pitanje.

Takav ishod sukoba dviju frakcija HDZ-a jos uvjerljivijim je cinilo to sto su gotovo sve opozicijske parlamentarne stranke stale na stranu Mesica i Manolica, i zbog svojih stranackih interesa, ali i zbog pitanja oko kojih je doslo do raskola. Naime, u sredistu sukoba je bila hrvatska sluzbena politika prema Bosni i Hercegovini koja je podrzavala ekstremnu politiku Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su u toj drzavi konstituirali Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu s krajnjom namjerom da je pripoje Hrvatskoj. Ta je politika u osnovi bila uzrok hrvatsko- muslimanskog rata u BiH, koji je Hrvatskoj, zbog njene umjesanosti, gotovo na vrat natovario sankcije medjunarodne zajednice, sto bi je do kraja gurnulo u ekonomsku i svaku drugu katastrofu. Dugo su se Mesic i Manolic unutar HDZ-a borili protiv takve politike koju je zagovarala najutjecajnija HDZ-ova konzervativna i ekstremno nacionalisticka frakcija i kojoj se priklonio i sam predsjednik Tudjman. Javno i otvoreno se takvoj politici suprotstavila i Katolicka crkva, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, kao i sve znacajnije opozicijske stranke. Istodobno je i medjunarodna zajednica izvrsila snazan pritisak na Tudjmana i bosanskohercegovacke Hrvate, sto je sve skupa rezultiralo Tudjmanovim i Izetbegovicevim potpisivanjem Washingtonskog sporazuma kojim je izmedju sarajevskih vlasti i hrvatske vlasti u HR Herceg-Bosni dogovoren prekid oruzanog sukoba i uspostavljanje Federacije BiH na dijelu teritorija Bosne i Hercegovine koji one kontroliraju.

Osim te kljucne tocke sukoba, Mesic i Manolic ostro su kritizirali i mnoge druge elemente Tudjmanove autokratske politike koju je podrzavala i ekstremisticka frakcija HDZ-a. Rijec je o transformaciji poduzeca iz drzavnog vlasnistva u privatno vlasnistvo koja se odvija uz veliku pljacku kojom uski sloj ljudi blizak vrhu vlasti preko noci postaju vlasnici najveceg dijela hrvatske privrede, zatim o (ne)postivanju ljudskih prava, nezavisnosti medija, sudstva i citavom nizu krsenja ustavno proklamiranih nacela kojima se Hrvatska deklarativno opredjelila za uspostavljanje slobodnog i demokratskog drustvenog uredjenja. Sa dobrim dijelom te Mesic-Manoliceve kritike slagala se i treca frakcija HDZ-a, tehnomenadzerska, okupljena oko Vlade Hrvatske i njenog premijera Nikice Valentica. Pogotovo u osudi svih onih anomalija u hrvatskoj politici zbog kojih su Hrvatskoj jos uvijek zatvorena vrata Vijeca Evrope i drugih evropskih institucija, a time i uskracena mogucnost dobivanja svjezeg kapitala iz razvijenih zemalja bez koga Vladin ekonomski program nema sansi da bude realiziran. Iako je ta, takozvana Valenticeva frakcija izrazavala lojalnost predsjedniku Tudjmanu, istodobno je u mnogo cemu podrzavala Mesic-Manolicevu liberalnu frakciju, pa se cak u jednom trenutku cinilo da ce im se i ona pridruziti i napustiti HDZ.

Zbog svega toga, uslijedili su brzi, radikalni i za sada, po svemu sudeci, efikasni Tudjmanovi potezi. Uz osudu Mesicevih i Manolicevih poteza, u kojoj se nije ustrucavao da svoje donedavne najblize suradnike kvalifikacira ne samo kao izdajice politike Hrvatske demokratske zajednice, nego i kao nacionalne izdajnike, Tudjman je sve ucinio da dio saborskih zastupnika koji su se vec izjasnili da ce preci u novu Mesic-Manolicevu stranku vrati u okrilje HDZ-a. Osobno je sa dijelom tih zastupnika obavio pojedinacne razgovore i uvjerio ih da ostanu u HDZ-u, a jedan dio je pod razlicitim drugim pritiscima i prijetnjama ekstremne frakcije HDZ-a, ukljucujuci i one o ostajanju bez posla, pa do prijetnje jednom od zastupnika da ce javno biti obznanjeno da ima ljubavnicu, odustao od prelaska u HND, cime je na kraju HDZ ipak uspio sacuvati minimalnu nadpolovicnu vecinu u hrvatskom parlamentu. U takvom odnosu snaga, uoci ljetnje pauze u radu parlamenta, Mesic i Manolic su, mimo dogovora koji je u medjuvremenu potpisan sa opozicijskim parlamentarnim strankama, ekspresno smjenjeni, iako su sve opozicijske stranke protestirajuci uoci tog cina, demonstrativno napustile parlament, bojkotirajuci njegov rad. Cinilo se tada da je parlamentarna kriza u toj mjeri eskalirala da su jesenji izvanredni izbori neizbjezni. Pogotovo sto su ucestale najave da ce i premijer Valentic vec pocetkom jeseni podnijeti ostavku i time dodatno uzdrmati hadezeovsku vlast.

Medjutim, tokom ljeta, uslijedili su novi Tudjmanovi potezi, koji su isli ka iznalazenju kompromisa unutar HDZ-a, izmedju konzervativno-nacionalisticke i tehnomenadzerske struje. Barem za sada, Tudjman je cini se u tome uspio. Pritom je svoju politiku cvrsce usmjerio ka onomo sto zagovara Valenticeva tehnomenadzerska frakcija, ali i opozicijske politicke stranke. Radi se prvenstveno o opredjeljenju da se dosljedno provede Washingtonski sporazum i sacuva teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine sto je osnovni uvjet medjunarodne zajednice da podrzi ukljucivanje Hrvatske u evropske integracijske procese i njenu ekonomsku obnovu. Uz to, opredjelio se i za potiskivanje u drugi plan ratne opcije reintegracije UNPA podrucja pod okrilje hrvatske vlasti koju zagovara konzervativno-nacionalisticka frakcija. Naglasavajuci, pritom, da ce se, ako ne uspije uz pomoc Ujedinjenih naroda to uciniti mirnim putem, onda prikloniti ratnoj opciji i snagom oruzja Hrvatske vojske uspostaviti suverenitet na citavom podrucju Hrvatske.

Uz te dvije kljucne korekcije i preciznije profiliranje svoje dosadasnje politike, Tudjman se izgleda slozio i sa zahtjevom premijera Valentica da obavi kadrovske promjene u Vladi i rjesi se onih njenih clanova koji su pripadnici ili su bliski konzervativno-nacionalistickoj frakciji. Vec je odluceno da lider te frakcije i dosadasnji potpredsjednik Vlade, Vladimir Seks napusti tu funkciju i da preuzme funkciju potpredsjednika parlamenta i sefa Kluba zastupnika HDZ-a. Time se Tudjman opredjelio da Vladu prepusti tehnomenadzerskoj Valenticevoj frakciji, ali i da hrvatski parlament preda u ruke konzervativno- nacionalistickoj frakciji koja ima uvjerljivu prevlast i u vodjstvu same Hrvatske demokratske zajednice. Za sada su, barem javno, takvim kompromisnim ishodom zadovoljne obje frakcije i Hrvatska demokratska zajednica, a time i aktualna hrvatska vlast zakoracile su u politicku jesen konsolidiranih redova.

Natjeralo je to opozicijske parlamentarne stranke da odluce da prekinu bojkot parlamenta i vrate se na njegovo zasjedanje. Iako i dalje smatraju da parlamentarna kriza nije prevladana i da je njihov bojkot bio opravdan, za povratak u Sabor opredjelili su se zato sto smatraju "da teme kao sto su UNPROFOR, prognanici, rat i mir i druge, zahtijevaju ukupnu politicku mobilizaciju politickog zivota u Hrvatskoj u trazenju odgovornih i po interese hrvatske drzave prihvatljivih rjesenja, kao sto ce to biti na jesenjskom zasjedanju Sabora". Mada su, zapravo, u ovoj rundi opozicijske stranke pretrpjele politicki poraz, sto povratkom u parlament na neki nacin i priznaju, na taj su se potez ipak odlucile i zbog toga sto u uvjetima kada HDZ kontrolira kljucne medije u Hrvatskoj, od drzavne televizije i radija do vodecih dnevnih novina, Sabor je zbog medijskog pracenja njegovog rada mjesto sa kojeg mogu najvise utjecati na javnost, pa time i na kljucne politicke procese.

Pritom, nisu do kraja odbacili i mogucnost odrzavanja izvanrednih izbora. Stipe Mesic, tako ovih dana izjavljuje: "Izbore ocekujem jos ove godine, jer sve sto HDZ nudi je sminka i dalje provodjenje despotizma. Vjerujem da se takvo stanje nece moci odrzati i da ce predsjednik Tudjman biti prinudjen raspisati izbore". Tesko se odluciti i reci koliko su to zelje, a koliko realne procjene. Jer, s druge strane, protekli mjeseci pokazali su i da predsjednik Tudjman i HDZ imaju dosta aduta u teznji da sacuvaju svoje pozicije na vlasti i da sto dulje kreiraju hrvatsku politiku.

ZORAN DASKALOVIC