NA UKLETOJ ZEMLJI BOSANSKOJ (5)

SARAJEVO, PODJELJENI GRAD

AIM SARAJEVO, 12.09.94. Iako je vec odavno palo u medijski zaborav, Sarajevo jos uvijek plijeni paznju po jednom neslavnom detalju: u jednom gradu su dva grada i dvije "drzave". Dakako, rijec je o fakticnom stanju ali koje se, na zalost, posljednjih mjeseci polagano pretace u trajno rjesenje.

Ukoliko zelite preci u tzv. srpsko Sarajevo, dva su nacina: na Pofalicima, kod ekonomske skole, uspostavljen je granicni prelaz na mostu Bratstva i jedinstva (kakve li ironije!) a koji su Karadzicevi sljedbenici odnedavno prekrstili u most srpskih boraca. Pomenuti prijelaz, koji obezbjedjuje UNPROFOR, namjenjen je prelasku stanovnistva s jedne na drugu stranu a nalazi se svega tridesetak metara od tramvajske pruge kojom rijeka ljudi svakodnevno odlazi na posao u centar grada pod kontrolom Armije BiH. Slikovitije receno, kad god prodjete tom dionicom ugledate kako se nedaleko od vas, na drugom kraju mosta, viori srpska zastava u, navodno, drugoj drzavi.

Ukoliko netko misli da je rijec o hiru, brzo ce ga razuvjeriti granicne table s natpisom "Republika srpska" okacenim s onu stranu mosta kao i srpska pogranicna policija i carina. Vjerojatnije nema bolnije granice od ove koja dijeli Sarajevo na dva dijela. Jer tu je, tik uz mutnu rijeku Miljacku, cuveno Vilsonovo setaliste, poznatije kao aleja uzdaha, gdje su zaljubljeni parovi prije rata trazili svoju klupu.

No, procedura za dobijanje dozvole kako bi se preslo s jedne na drugu stranu traje preko dva mjeseca, i uglavnom se odnosi na starije ljude, pa je tako poprilicno mali broj gradjana koji su do sada prekoracili most. Od kako je Karadzic naredio zatvaranje tzv. plavih koridora, tako je i ovaj prelaz opustio. Vojska i straze su s obje strane rijeke a prelasci su rijetki jer se ljudi boje da se nece moci vratiti.

Stoga je prelazak u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom moguc samo na zapadnom dijelu grada, no, opet samo za novinare ili zaposlene uhumanitarnim organizacijama i to uz prethodnu najavu. Fakticki, cim se prodju izresetane zgrade nekadasnjih studentskih domova u Nedzaricima i stopljeno (bukvalno) zdanje novinske kuce "Oslobodjenje", izbija se cestom na stupsku petlju. Na njenom pocetku, opet, bijeli transporter UNPROFOR-a s cijevi uperenom ka Ilidzi svjedoci da prelazite opasnu dionicu i ulazite u tzv. srpsku republiku.

Dok vozite, pred ocima vam se nizu stravicne slike: privatne kuce izresetane, pune rupa kao svajcarski sir, ostatci nekadasnje pijace i benzinske pumpe, sa strane ceste u kanalu naslonjen tenk s bosanskim grbom, zlatnim ljiljanima na njegovom boku, na jednoj od srusenih kuca, na preostalom zidu saljivdjija je napisao: "Wellcome to Sarajevo"...

Jos petesetak metara i uocavate kamuflazne mreze i malene prozorcice u srpskim bunkerima, prekrivenim zemljom, a smjestenim tik uz cestu. Slijedi prvi kontrolni punkt srpske vojske, na mjestu gdje glavnu aerodromsku cestu presjeva bocni put koji povezuje Ilidzu sa dijelom Nedzarica pod srpskom kontrolom. Slijedi rutinska kontrola.

• Imate li prijavu?
• Imam. Dogovorio sam obilazak starackog doma na prvoj liniji.
• U redu, samo pripazi. Danas snajper "radi" od zore.

Dio Nedzarica pod srpskom kontrolom je u potpunosti pust. Ovaj maleni dio koji se poput klina zabio u predgradje Sarajeva isuvise je opasno mjesto da bi motiviralo ljude da ostanu. Svuda oko mene izresetane zgrade, na jednom mjestu cesta ispresjecana metalnim zidovima - zastita od bosanskih snajperista. Dolazim do starackog doma, gdje me uz UNPROFOR-ove vojnike docekuje upraviteljica Milena.

• Ajde, sta se toliko osvrces... ne boj se. Kad smo mi ovdje prezivjeli dvije godine, vala ces i ti jedan posjet.

Njezina opaska nije bez razloga. Uvjerio sam se u to vec sljedeceg trena kada smo krenuli u obilazak. Jer, sama zgrada smjestena je tek dvadesetak metara od prvih rovova. Dok me provodi kroz razvaljenu trpezariju, pojasnjava mi sta se sve desilo ovih ratnih mjeseci.

• Prije ovog suludog rata imali smo preko tristo staraca a sada ih je tek negdje sedamdeset. Njih 23 su nam ubijeni od granata i snajpera u ratu. Mnogo ih se smrzlo one prve, opake zime a veci dio je izmjesten. O ovima sto su nam ostali brinemo se nadljudskim naporima. Nasa nam je vojska dala jednu pokretnu kuhinju a, srecom, sada nam i UNPROFOR puno pomaze i dovlaci hranu.

Dok prica, prolazimo izresetane sobe koje licem gledaju prema dijelu Nedzarica pod kontrolom Armije BiH.

• Niko od staraca ne otvara prozore na ovu donju stranu jer odmah pucaju. Eto, kud ces vise kad su nam neki dan u dvoristu ubili kravu. Ta nije valjda i ona vojnik?
• Jeste li nam donijeli cigara, - presrece na simpaticni starina u jednom od hodnika.
• Bice Bajro sutra, strpi se malo.

Vidjevsi moje cudjenje pri spomenu muslimanskog imena, Milena je predupredijela moje pitanje.

• Nisi valjda i ti povjerovao propagandi da ovdje nema Muslimana? Nema za mene razlike... prigovarali su mi jedno vrijeme ali ja se nisam dala. Eto, ja jos cuvam mantil i kancelariju svog doktora Ajanovica... on jeste otisao u grad ali ja mu sve cuvam. Porucite mu to ako ga vidite...

Ne znam da li bih povjerovao njenoj prici da nisam vidio kako je, svakih par koraka, ne presrecu starci i hvale na sva suta. Ocito je dozivljavaju kao svoju a i ona ih, izgleda, ponajbolje razumije jer je i sama siroce iz drugog svjetsog rata.

Dok se uspinjemo na posljednji sprat, cujem kako odzvanja gitara. Tu su smjesteni Unproforci iz francuskog bataljona, oni su neka vrsta osiguranja. Molim ih da vidimo panoramu jer je to rijetka prilika da grad pogledam s ove strane. Jedan gologlavi vojnik mi otvara balkonska vrata. stotinjak metara dalje vidim ostatke spaljene zgrade "Oslobodjenja" kraj koje sam prosao prije desetak minuta, sa strane sareno zdanje koje je dovrseno upravo prije rata a koje je, igrom slucaja, takodjer trebao biti staracki dom. Pokusavam proviriti ali me francuski vojnik energicno odguruje u stranu.

• Ne zaboga... ne priblizavaj se. Cim vide da nije nasa uniforma odmah zapucaju iz one zgrade. Zato gledajte odatle, iza mene.

Boze, kakvog li osjecaja: u jednom gradu a gledas ga s dvije strane.

• Dodji da ti pokazem nasu bebu, poziva me Milena.
• Ne razumijem, otkud beba u starackom domu?
• Nasa radnica RAmiza je dobila cerkicu Admiru prije pola godine. To je sada nase mezimce.

Ramizu zaticemo upravo na previjanju djeteta. U njihovoj sobi je i otac Admir. Njega je, pak, rat potjerao jos iz Hrvatske. Tu se sklonio za prvo vrijeme, potom upoznao Ramizu i, eto, ostao.

Na rastanku me jos upoznaje sa RAdom i Milojkom, radnicama koje se staraju o kuhinji. Obje ranjene u ratu.

• Ima nas ukupno osam... zao mi je sto ih neces sve upoznati. No, valjda ce biti jos prilike.

Dok sam ih u retrovizoru gledao kako mi masu, razmisljao sam kako je ljudima okovane svijesti tesko objasniti da i sa ove strane postoje dobri ljudi. I da stradanje takodjer postoji. Nacionalne propagande su ucinile da se o onima preko, bez obzira s koje strane gledali, moze govoriti samo kao o neprijateljima. Kao da se mostovi vise nikada nece graditi. Ponovo izbijam na iszi kontrolni punkt, na cesti koja ide ka aerodromu. Tu su, prije godinu dana, Srbi zaustavili bijeli transporter u kojem je ubijen Hakija Turajlic, potpredsjednik Vlade BiH.

Presjecam na drugu stranu i ulazim u cuvenu Kasindolsku ulicu koja izbija na lidzu. Na jednom njenm dijelu, u duzini stotinjak metara, razapeta je zica i preko nje prebaceni stari cilimi - zastita od snajperista koji gadjaju iz pravca Butmira, teritorije pod kontrolom Armije BiH. I ovdje, bas kao i u gradu, ljudi setaju posve normalno, kao da je rat ili linija fronta miljama daleko a ne tu, tik uz njihove kuce. Svi su se privikli, prihvatili zlo kao nacin zivljenja. Cilimi, naravno, ne zaustavljaju metak ali se svako tjesi da ga barem nece direktno nisaniti.

Prolazim tramvajsku prugu i nailazim na novi kontrolni punkt, na ulazu u Ilidzu, koji je uspostavljen nakon sto je Karadzic naredio zatvaranje plavih koridora. Na punktu nekoliko vojnika i civila.

• Gdje si barabo... otkad ti nisi ovuda prolazio, prilazi mi jedan u civilu i tek kada ugledah naocale prepoznah Mladena. Svojevremeno smo studirali na istom fakultetu, bio je generacija ispred mene, jedan od najboljih studenata. Mladen je rodom sa Ilidze - kada je rat poceo tu je i ostao u redovima milicije.
• Kako je u gradu? Vidis li koga od stare raje?
• Malo njih je ostalo iz nase generacije, vecina ih je otisla u inostranstvo. A i od profesora koji su tebi predavali mozda ih je ostalo cetvero-petero.

Dok razgovaramo, polagano nam prilaze i ostali.

• Ma jel' ovo Marinko?
• Jeste, ja sam, odvraca mi visok narocit mladic, takodjer u civilu. I njega poznajem iz onih finih sarajevskih vremena.
• Znas da je dobio sina prije par dana?
• E, svaka ti cast kad se usudis i djecu podizati u ratu.
• Kad bi tako razmisljao onda nikad ne bi bilo pravo vrijeme. Gdje ima za dvoje usta bice i za trece.

Zanimam se do kada ce ova blokada trajati, i kakve su sanse da se plan Kontakt grupe ipak usvoji.

• Slusaj, buraz... granica je tamo gdje je vojnicka cizma. Tako je bilo odvajkada. Ne mogu oni nama sada diktirati sta cemo vratiti, a mi smo najjaci na frontu. Sad nas probaju zastrasiti, i Srbija se okrenula protiv nas ali dzabe, kazuje mi jedan vojnik, sa oznakama vojnog policajca tzv. republike srpske.
• Kako ste dozivili ovo ponasanje Milosevica i Srbije? Jel' blokada zaista efikasna?
• Bogami smo i mi iznenadjeni al' pregurat ce se. NAjgore je sto su nam ukinuli i telefonske linije prema Srbiji i Crnoj Gori a svatko od nas ima tamo i rodbine i prijatelja.

Pitam Mladena i Marinka vidjaju li Bogdanu, simpaticnu djevojku koja je svojevremeno radila na izdavanju propusnica za nesmetan prolazak srpskom teritorijom.

• Nedavno je pocela raditi... znas li da joj je poginula majka?
• Ne, sta se desilo?
• Taman pred potpisivanje onog posljednjeg primirja, Muslimani su nas granatirali s Igmana. Majka joj je bila pred ulazom u zgradu... kada je cula zvizduk granate, samo je uspjela svojim tijelom zakloniti mladju cerku. Ostala je na mjestu mrtva a djete neogrebano.

Kao po nekom pravilu, izgleda da u svakom ratu stradavaju oni koji su najmanje krivi. Uvijek je vise zrtava madju civilima nego medju vojskom. Gine se na svim stranama, Bosna je natopljena krvlju ali mira nigdje na vidiku. A sto je vise pogibja, jaz medju zavadjenim narodima je sve veci. Jer, kada vam pogine netko najmiliji brzo se gubi osjecaj pravicnosti, mrznja vas polako nagriza i pocinje upravljati vama.

Krenuh dalje. Prolazeci kroz Ilidzu lako je zamjetiti oziljke projektila ali su stete mnogo manje negoli u gradu. Ulice pune ljudi, trgovine rade, ima i prometa. Primjecujem kako, bas kao i u Sarajevu, mnogo ljudi koristi bicikle - nestasica goriva je i ovdje bila jos i prije rata. Uglavnom, svi gledaju da se u ovom zlu snadju sto bolje.

Na prijerata zvanom mostarskom raskrscu skrece se desno, ka Kobiljaci. Tu je vec dubina srpske teritorije, znakova borbi nema cim se odmaknete od Vrela Bosne. Seljaci obradjuju njive, vlada uobicajena uzurbanost. Da, tu i tamo, ne prodje poneko vojno vozilo ili transporter UNPROFOR-a ne bi ni znali da se nalazite u rat.

Na pola puta, negdje prema Rakovici, uz samu cestu jos uvijek stoji restoran simbolicna imena "Centar Jugoslavije". Naime, ovdje je doista geografski centar nekadasnje Jugoslavije: kada se ukrste sve linije, mjerenja vam pokazuju bas ovo mjesto. Kakve li ironije! Restoranu su polpana stakla i razvaljen namjestaj. Bas kako je razvaljena i Jugoslavija...

Jos par minuta voznje i izbijam na Kobiljacu, "granicni" prelaz tzv. republike srpske. Zastave, spustena rampa, "carinici i policija". Prilazi mi vojnik i djevojka u uniformi. Na ovim prostorima nije neobicno vidjeti zene u muskim ulogama. Ovdje ih najcesce koriste za komunikaciju sa UNPROFOR-om jer preko ovog prelaza idu svi bijeli konvoji.

• Dobar dan, kuda ste posli?
• U srednju BOsnu pa na onda na more, do Splita.
• Joj, blago tebi... kako bih se ja voljela spustiti do obale. Malo do Makarske ili gore u Istru... potraje li ovaj rat jos cu zaboraviti i kako more izgleda.
• Ma valjda je svima dojadilo.
• Sta nosis?
• Samo licnu prtljagu. Pogledaj slobodno.

Slijedi rutinski pregled, sve prolazi bez problema. Dok zatvaram torbu vidim kako se na suprotnoj strani rampe, uz povecu kucu skupila veca grupa ljudi, sa zavezljajima robe.

• Tko su ovi, pitam djevojku.
• Srbi izbjegli iz tuzlanske regije. Nekako se snadju, prbace do kiseljaka a onda ovdje predju u republiku srpsku. Vidis i sam kakva je ovo nevolja. Za njima je citav zivot a sada su spali na nekoliko zavezljaja.
• Da nagledao sam se ja izbjeglica po citavoj BOsni. I Muslimana i Hrvata i Srba. I nema covjeka na ovim prokletim prostorima koji nema svoju pricu: svaka je od njih tuzna i tragicna na svoj nacin. LAnac uzasa i ljudskih sudbina...
• Ajde, neka ti je sretan put. I dodjite nam opet.

Rampa se podize. Izlazim iz takozvane republike srpske, prolazim niciju zemlju i polagano se spustam ka serpentinama do "granicnog" punkta tzv. Herceg-Bosne. Na putu za Kiseljak.

Predamnom je nova "drzavica".

GORAN TODOROVIC