NAPETI MIR

Zagreb Sep 16, 1994

AIM, ZAGREB, 16.9.1994. Ovih dana hrvatski predsjednik Tudjman izjavio je da mirovne snage UN koje nadziru otprilike trecinu teritorija Hrvatske ("zasticene zone"), nisu krive sto to podrucje jos nije vraceno pod kontrolu hrvatskih vlasti, nego je svu odgovornost prebacio na tamosnje Srbe, tj. na vlasti samoproklamirane "Srpske Krajine". Ovo je prvi put da je Tudjman uzeo u zastitu UNPROFOR otkako su ljetos hrvatske izbjeglice iz "Srpske Krajine" masovnim protestima blokirale "plave sljemove" na svim cestama koje vode u "Krajinu". I sada je gotovo sigurno da ce Hrvatska dati pristanak na jos jedno produzenje mandata UNPROFOR-a. Pa ipak, u UNPROFOR-u su vjerojatno u dilemi da li da budu zadovoljni zbog ovog Tudjmanovog zaokreta ili ne. Dobri odnosi s hrvatskim vlastima sigurno im znatno olaksavaju posao, ali ako hrvatski predsjednik previse ocrnjuje Srbe, pozicija "plavaca" opet postaje teza. Ta na prvi pogled zamrsena situacija zapravo je rezultat sasvim jednostavne cinjenice. Mirovni ugovor na osnovu kojeg je UNPROFOR poslan u Hrvatsku ("Vanceov plan", potpisan pocetkom 1992.), dao mu je sasvim skromne ovlasti "stvaranja uvjeta za mir i sigurnost koji su neophodni za pregovore o sveobuhvatnom rjesenju jugoslavenske krize". Pri tome je izricito receno da mirovne snage "ne prejudiciraju ishod tih pregovora", sto znaci da se cijeli mirovni proces prepusta dobroj volji sukobljenih strana da suradjuju i zajednicki dodju do mirovnog rjesenja. UNPROFOR-ov jedini zadatak bio je da demilitarizira "zasticena podrucja", prvenstveno da posreduje u povlacenju bivse Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske, te da omoguci osnivanje lokalnih policijskih snaga, koje bi nosile "samo oruzje na opasacu", a nacionalnim sastavom slijedile bi strukturu lokalnog stanovnistva ("zasticena zona" obuhvaca podrucja "u kojima Srbi cine vecinu ili znacajnu manjinu"). Ostvareno je samo prvo, i to u cjelosti.

Osim toga, UNPROFOR-u je stavljeno u zadatak da "olaksa" - ne i osigura - "povratak domovima onim licima koja to zele, a raseljena su tokom skorasnjih sukoba". Rok za povratak nije naveden i to je glavni razlog za frustraciju blizu 200 tisuca hrvatskih izbjeglica koji sve nestrpljivije opsjedaju UN, a u posljednje vrijeme i hrvatske vlasti, da im kazu "tocan dan povratka" koji nitko ne zna. Isti problem imaju, medjutim, i izbjeglice na srpskoj strani (s prostora koji kontroliraju hrvatske vlasti i iz same "Srpske Krajine"), kojih nema nista manje, nego mozda i vise (hrvatski izvori spominju do 200, a srpski i do 300 tisuca). To znaci da bi hrvatske vlasti, ako zele povratak "svojih" izbjeglica, morale omoguciti i povratak srpskim

  • a vlasti "Srpske Krajine" obratno - ali nijedna od njih ne gori od zelje za tim. Osim toga ima opravdanih sumnji da su hrvatski predsjednik Tudjman i jugoslavenski Cosic, koji su pretprosle godine potpisali zajednicku izjavu o "humanim preseljenjima", time zapravo dogovorili iza ledja UNPROFOR-u razmjenu dijela stanovnistva izmedju Hrvatske i "Krajine" (i dijelom Jugoslavije).

Tako su ispali iz ruku gotovo svi konci rjesavanja ovog problema, jer bas oni koji su po Vanceovom planu bili duzni osigurati povratak izbjeglica, to ne rade ili rade protiv toga. Obje strane zapravo nastoje odgurnuti u zapecak "nepotrebno" kategorije kao sto su "prava manjina", "pravo na izbor mjesta stanovanja", "pravo na cjelovitost obitelji" itd., i sve svesti na razinu cistog "drzavnog pitanja". "Srpska Krajina" inzistira na povezivanju "svih srpskih zemalja", a ako to u ovom trenutku nije moguce na samostalnoj drzavi. U oba slucaja zainteresirana je za ostanak UNPROFOR-a, prizeljkujuci da on svojim "mlitavim" mandatom zamrzne reintegraciju hrvatskih teritorija, sto je ovaj stjecajem okolnosti (s hrvatske strane tvrde i namjerno) dosad stvarno i cinio. Tudjmanova administracija naprotiv trazi da UNPROFOR ode ako ga se ne opremi "muzevnijim" mandatom koji ce omoguciti povratak svih podrucja Hrvatske pod njenu vlast (trazi se i povratak izbjeglica, ali je ocito da je to nize kategorizirano od povratka teritorija). Ovaj hrvatski zahtjev zasniva se na nekoliko premisa. Prva je da je Hrvatska zrtva agresije, a toleriranje rezultata agresije znacilo bi i pristajanje na veliku Srbiju. Medjunarodna zajednica prihvaca takvu postavku, ali uz vazan dodatak da ona agresiju pripisuje samo ostacima bivse JNA i "cetnicima" iz Srbije, a ne i stanovnistvu "Srpske Krajine".

I druga premisa od koje polazi Hrvatska predmet je slicnog razilazenja. Hrvatska podvlaci da je Vanceov plan, kojim je izrazito nezadovoljna, nastao dok ona jos nije bila medjunarodno priznata. Njenim priznanjem postignuto je, uz to, ono politicko rjesenje koje se Vanceovim planom trazilo, tako da postoje, tvrdi se, barem dva razloga da se izradi sasvim novi plan. U njemu bi se mandat UNPROFOR-a, koji je sada ogranicen na "peace keeping", prosirio na "peace making", sto znaci da se od medjunarodne zajednice trazi da i silom omoguci reintegraciju "Krajine" u Hrvatsku. No mirovni posrednici odbijaju da je priznanjem Hrvatske, iako ga uvazavaju, apsolvirano politicko rjesenje, jer smatraju da njime treba obuhvatiti i status "Krajine" unutar Hrvatske. A kako se pri tome iskljucuje sila, sve se vraca na pocetak i izgleda kao da je cijeli problem osudjen na vjecnu vrtnju u krugu.

Ipak, u posljednje vrijeme ucinjeno je nekoliko pomaka. Prije nepunih pola godine potpisan je, uz posredovanje mirovnjaka iz UN i EZ, sporazum o razdvajanju Hrvatske vojske i vojske "Srpske Krajine". Od tada vlada dosad najstabilniji mir od pocetka rata, u proljece 1991., a u toku su pregovori, istina uz mnogo odgadjanja i otezanja, o otvaranju prometnica preko "Krajine", te vodovodnih, naftovodnih, elektricnih, PTT i drugih komunikacija (bilo je i stidljivih naznaka o pocetku pregovora o statusu "Krajine", ali su brzo iscezavale). Uz ovo, kako smo rekli na pocetku, svi su izgledi da ce Hrvatska pristati na jos jedno, vjerojatno sestomjesecno, produzenje mandata UNPROFOR-a (odluku o tome donijet ce Generalna skupstina UN koncem ovog mjeseca, a pretpostavlja se da se ovlasti mirovnih snaga nece bitnije promjeniti, u svakom slucaju one ce ostati u okviru "peace makinga").

Pristanak Tudjmana dosao je poslije velikog pritiska na nj', posebno od njemackog ministra Klausa Kinkela, ali je tim pristankom obavljena samo polovica posla. Drugu polovicu morali bi obaviti mirovni posrednici "zaduzeni" za Milosevica (Kozirev), od koga se trazi da prestane vojno pomagati ne samo samoproklamiranu srpsku "drzavu" u Bosni nego i onu u Hrvatskoj. Time ce se hrvatsko pitanje po svemu sudeci naci u istom paketu s BiH, sto ima dobre, ali i izrazito lose strane. Dobre, zato sto je paznja UN i neformalnog staba svjetske zajednice, Kontaktna grupa, izrazito koncentrirana na BiH, pa se moze ocekivati da ce uz problem koji se tamo rjesava biti brze rjesen i onaj u Hrvatskoj. Lose, zato sto se poslije nepunih tri godine trazenja "origainalnog" rjesenja u Hrvatskoj - da Hrvati svojom voljom dopuste autonomiju Srbima, a da ovi dobrovoljno ostanu u granicama Hrvatske - sada od toga mozda i definitivno odustalo.

Umjesto toga, primjenit ce se po svemu sudeci "bosanski model". To je neka vrsta odozgo nametnute podjele "interesnih sfera" izmedju tri etnicke zajednice, s legaliziranim "dividendama" sto ce ih uzivati maticne zemlje, ili navodno maticne (Srbija, Hrvatska, islamski svijet). Po tome modelu nove je ratove gotovo nemoguce izbjeci. A ako se za ratne napetosti i nadje mirno rjesenje, to ce uvijek ostati - napeti mir.

MARINKO CULIC