DOLAZAK PAPE:

OHRABRENJE CESTITIMA

AIM, ZAGREB, 14.9.1994. Balkan je pogodio strasan rat. U tom se zlu nasla i Hrvatska. Ako se uci povijest, ona ima svoj realizam. I iz tog, dakle, promatranja, mir je jedini put u balkanskom metezu. To nije utopija, jer sve kaze, ama bas sve - proslost, kultura, nauka, religija na tom prostoru, geostrategija... - da tako mora biti! To bi, otprilike, bila srzna papina poruka za boravka u Zagrebu i Hrvatskoj.

Pamtit ce se 10. i 11. rujna 1994. godine po mnogocemu, a u vezi s dolaskom Ivana Pavla II. Po broju, naprimjer, vjernika na zagrebackom hipodromu na centralnom slavlju kad je papa s mnostvom koncelebranata (kardinala, biskupa i svecenika) sluzio misu, u zaista dobro odabranom ambijentu i prikladno uredjenom za to. Ili, po moci televizije, kad su kamere u stopu pratile - za njih, naravno, u profesionalnom smislu receno, spektakl - svaki papin korak, rijec, susrete, prodornost njegovih ociju, umor, blago lice koje odmah osvaja, stap u ruci. Policijsko osiguranje je bilo uocljivo na "visokoj razini", s mnogo takta s jedne i s druge strane; i od onih koji su cuvali hodocasnike, a i od onih koji su "andjele cuvare" prihvatili gotovo u religijskom smislu. Koliko sam cuo nekih vecih ispada tih dana nije bilo u Zagrebu, a vladao je gotovo "sveti mir" na hipodromu, na cudo onih koji nisu shvacali da su se tu nasli vjernici Hrvatske i Crkve u Hrvata, disciplinirani ponajprije duhom Isusa Krista koji ih je tu okupio, da ga zajedno sa svojih vrhovnim poglavarom proslave na "povijesan nacin". Mislim, da su trgovci u ta dva dana najmanje zaradili. To nije bilo veliko prostenje, to je bio gotovo milijunu ljudi (takve su procjene) "najdrazi dan u zivotu"

• a to je odvlacilo paznju od svakodnevne uobicajenosti, pa i od jela i trgovanja. Jelo se kad se stiglo, a po koji suvenir(cic) uzeo se da bi samo oznacio taj dogadjaj. Sve je ono snazno i nikad zaboravljivo ostalo u dusi, impresije i eskpresije, koje su se na nespretan nacin znale izraziti u "oci" nekog napasnog TV reportera. Vjernik nema, naime, u nekim svojim nastupima racionalnog objasnjenja, on tu istice svoje iskustvo, osobno i cjelovito - i tko ima usi neka cuje, a tko oci neka vidi!

U ovakvim zgodama, barem sto se mene tice, zasmeta na prvi pogled protokol koji je ustvari gnjavaza, nametnuta cesto i onima koji ga vrse. Ja duboko vjerujem da su papi Ivanu Pavlu II. svi oni "pregledi" pocasne bojne pri doceku i odlasku na Plesu bili na rubu njegova zanimanja, ali morao se pokoriti "starijima od sebe" (u povijesnom smislu te rijeci). Mnogim vjernicima isla su sigurno na zivce "prva mjesta", u posebnim prostorima, nasih politickih i javnih "farizeja", i vjerojatno su umovali kako bi ih Krist naglavacke odatle izbacio, jer su "Ocevu kucu pretvorili u razbojnicku spilju". Ali, ovakve "incidente" treba shvatiti kao dosadnu muhu, koju se mora otjerati da bi se uzivalo u osjecajima koji su rasli i rasli, mnogima do suza i radosnih povika.

IZNAD SVEGA RIJEC

Tih dana bila je i ostat ce iznad svega papina Rijec. Puno je govorio, gotovo na korektnom hrvatskom jeziku. I ocekivalo se kao prvo sto ce papa reci u Hrvatskoj. Njegov dolazak ovamo, a stoga i Rijeci, nuzno je gledati u kontekstu plana da posjeti Beograd, Sarajevo i Zagreb, i da svima poruci sto misli o ratu koji nas je udario. U Beograd se, vjerojatno, nije ni nadao doci, ali je Sarajevo svakako zelio vidjeti, u njemu se ta ceznja osjecala kao "mora" koja ga je trla i u Zagrebu, pa je to cak i na oprostaju "priznao" i predsjednik Tudjman. Kad je govorio o osobama koje su se tu nasle po protokolu, govorio je na drugaciji nacin, pomalo "izgubljeno", kao da je bio negdje drugdje, ali kad se obracao vjernicima, mislju, okom, osjecajima ili rijecima, ostat ce nam u sjecanju - tu je televizija nenadmasiva - njegovo blago lice, zabrinuto, lice njegova Ucitelja, Dobrog Pastira.

Pitali su me poznanici sto mislim kako ce se odraziti ove papine "gomile" Rijeci u Hrvatskoj, a ja sam "odrezivao", mozda malo grubo: budale ce ostati budale, a pametnima ce narasti hrabrost! U mirnijem tonu to sada kazem ovako: bile su to cestitima Rijeci ohrabrenja.

Takve se Rijeci vec dugo nisu cule u ovom mrznjom pretrpanom geoprostoru, tzv. prostoru bivse Jugoslavije. Isus je rekao da Pastira resi takodjer hrabrost. Ivan Pavao II. bio je u Zagrebu posebno hrabar, rekao je ono - dobro poznavajuc svoje "ovce" - sto mnogima nije godilo tamo u politici i onima zla duha, ali je ponovno "njegov narod" reagirao spontano i krscanski: upravo je te "sumnjive" Rijeci popracao snaznim pljeskom i eksplozijom odusevljenja.

Rekao je:

1. U subotu po dolasku na zagrebacku zracnu luku: "Predragi, svoju bih poruku vasemu narodu zelio sazeto izreci upravo rjecju mir. Tom se rijeci uskrsli Isus obratio apostolima na dan uskrsnuca. I ja danas zelim ponoviti te rijeci svim vasim gradovima i krajevima, svakoj obitelji, poglavito onima koji su iskusani i vise pate. Mir vama! Hodocasnik pomirenja, Papa, poziva vas da gledate na veliki jubilej 2000. godine i da se na taj povijesni susret pripravite nastojeci na vjecnim vrijednostima Evandjelja izgradjivati pravedno drustvo, ciji ce clanovi biti slozni i solidarni...". Ovaj je govor pomutio jedan "kiks" s hrvatske strane koji je tijekom cijelog boravka pratio velicanstveni papin gest odabira Zagreba za susret s Hrvatskom. Zagreba koji je slavio 900. godisnjicu svoje (i nase) (nad)biskupije, a to je da je papa u uvodu ovoga nastupnog govora, uz ostale, titulirao i "gospodu predstavnike vjerskih, nekatolickih zajednica" - kojih nigdje tamo nije bilo!!! Inace su se sutradan motali po Hipodromu, da im je "vodic" jedva nasao prikladno mjesto. Ocito nisu bili predvidjeni u hrvatskim glavama.

2. U subotu u zagrebackoj katedrali, svome domacinu kardinalu Franji Kuharicu, biskupima, svecenicima i sjemenistarcima, redovnicima i redovnicama: "Potrebni ste ne samo Crkvi nego i drustvenoj zajednici, koja treba svecenike i Bogu posvecene osobe. Doista, danasnji covjek, iako to moze drugacije izgledati, osjeca u sebi, na osobit nacin, zivu potrebu za Bogom. Samo materijalna dobra nisu dostatna. Srce je covjeka nemirno i u neprestanom trazenju onoga sto moze dati smisao vrijednosti ljudskom zivotu...".

3. Na prijemu kod hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana: "U izboru tog dara zelio sam u prvom redu istaci duboke veze koje je hrvatski narod tijekom stoljeca odrzao s Apostolskom stolicom. Htio sam zatim podsjetiti na podrsku koju je stalno imao od Rima poticuci ga na miran suzivot sa susjednim narodima. Kako sami dobro znate Hrvati su vec s Papom Agatonom sklopili jednu vrst saveza obvezavsi se da ce mirno zivjeti sa susjednim narodima..."

4. U homiliji na Hipodromu pod svetom misom: "U ovim krajevima danas stavljenjim na toliku kusnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protjecu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protjece vasom domovinom, nastavlja se uz hrvatsku i bosansko- hercegovacku granicu te u Srbiji utjece u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istocne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susrecu, isto kao sto su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije krscanske Crkve, Istocna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek zive zajedno. U toj metafori rijeka, mozemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas trazi da krocite u ovom teskom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, jos prije vjera. Nije li povijest stvorila tisuce neraskidivih veza medju vasim narodima? Vasi jezici, iako razliciti, nisu li medju sobom tako bliski da se medjusobno sporazumijevate i razumijete vise nego je to slucaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni polozaj balkanskih zemalja namece se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz izmedju Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u proslim je stoljecima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetnistva, i to sve na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i buducnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moci ce se suociti s mnogim problemima i rijesiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!".

5. U andjeoskom pozdravljanju mladezi na Hipodromu: "Kada covjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno pocinje klanjati ispraznim idolima. Pocinje cak i obozavati idole jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdavao mrznju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj zivota i nepovredivog dostojanstva svakog covjeka. Predragi, Krist od vas trazi da odbacite te napasti. Dapace, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira. Prihvatite ovo tesko ali i uzviseno poslanje. Zato vas poziva da ga sretnete i da ga upoznate, da biste, nakon sto uspostavite s njim prisno prijateljstvo, mogli navijestiti svima cudesna djela njegove ljubavi...".

6. U govoru prilikom odlaska na zagrebackom areodromu: "I vi, Hrvati koji danas zivite, mozete racunati na snagu koja dolazi od vjere. U ovom trenutku, kad se ponovno vracam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vasa lica, vase oci u kojima sam citao zarku zelju da se sadasnjica popravi i da buducnost procvjeta. Svima, posebno mladezi, jos jednom dovikujem: budite hrabri! Kao sto su vasi predji imali snage izdrzati sve teskoce utjecuci se bogatstvu vjere, tako i vi, krscani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naci u Kristovoj rijeci svjetlost i snagu za gradjenje vase buducnosti...".

Papini ce se govori dugo analizirati. Jezicki i drugi cistunci u njima, dakako, nece htjeti prepoznati blagu, otvorenu i kriticku rijec Kristova Sluge. Oni su ionako neplodno tlo. Neki ce se ovim rijecima oduseviti, a onda ce u ime polozaja, stranackog opredjeljenja, svojih nekih planova ili naprosto zbog slabosti potonuti u prosjecnost. Godit ce im pljesak Svijeta. Mali dio ce se jos vise ohrabriti, znajuc da ce njihova Smrt u Svijetu, cesto izrugana, ponizena ili presucena, uskrsnuti u novi Zivot, zivot plodonosnog Mira u kojemu ce svaki covjek dobre volje moci lijepo zivjeti.

To se moze reci i prakticno: Pisimo o sebi, o svojoj povijesti, o drugim ljudima i njihovim okruzenjima pozitivno. Zivot je dar Bozji. Manimo se opsjednuca mucenicke krvi, osmanlijskih vremena i losih Srba. TO NE MOZEMO ZABORAVITI, ALI TU NIJE NASA PERSPEKTIVA! Svugdje ima dobrote i ljubavi, samo je treba prepoznati.

LUKA VINCETIC zupnik iz Trnave