SJEME JE POSIJANO

AIM, ZAGREB, 14.9.1994. Papin posjet Hrvatskoj moze se zaista smatrati povijesnim. Ne iz onih razloga iz kojih to tvrdi hrvatsko vrhovnistvo, koje je Papu trebalo za vlastitu potvrdu i koje ce ga tako i pokusati kapitalizirati. Ni iz razloga impozantnosti, iako je oko petsto tisuca ljudi koji su Papu pozdravili prilikom dolaska i, tvrdi se, cak milijun onih koji su prisustvovali misi na zagrebackom hipodromu djelovali zaista impresivno. Papin se posjet moze smatrati povijesnim prije svega po onome sto je on u Zagrebu rekao. A to je suprotno svemu onome sto se posljednjih godina culo na Balkanu.

Papina je osnovna poruka poziv na mir i prastanje. Stalno je ponavljao da mir na Balkanu nije utopija, nego se "mir namece kao povijesni realizam". Wojtyla je razvio cijelu filozofiju mira, on ce reci da je izlaz iz rata moguc samo razvijanjem kulture mira. Ona je suprotna kulturi osvete i smrti kojima se ratni lanac neprestance produzava. Taj se zacarani krug moze prekinuti samo oprostom. Bez oprastanja i volje da se moli za oprost mir je neostvariv i nemoguc. Papa kaze da zna kako to nije lako, ali porucuje da je to jedina garancija mira na Balkanu. To ne znaci prelazenje preko ratnih zlocina, njih ostavlja zemaljskoj pravdi. Oprost znaci da se na zlocin ne odgovara zlocinom. On i svecenstvu stavlja u zadatak da svom narodu pomogne u prastanju. Papa je izokrenuo dosad vladajucu retoriku na ovim prostorima. Nasuprot onima koji propovjedaju mrznju, on je pozvao na ljubav, a o mrznji govori s moralnim gnusanjem.

Ali ono sto je moglo izazvati pravi sok u hrvatskoj javnosti Papine su rijeci o zajednistvu, medju ljudima i medju narodima. Nasuprot onima koji u ime vjere i u ime nacije govore o neminovnosti podjela, on propovjeda o bratstvu ljudi. Ta iskonska povezanost medju svim ljudima po njemu nije suprotna vjeri i dolazi prije svakog drugog odredjenja, prije rase i nacije, na primjer. Po njemu to nije opcenita fraza, ispraznjena od znacenja. On govori da molitva "Oce nas" podrazumijeva takav drustveni koncept u kome je covjek covjeku - brat. "Ako nam je, dakle, Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braca. Prije svih razlika, prije svakog pripadnistva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. (...) 'Oce nas' uistinu sadrzi u srzi odredjeni nacrt drustva, koje ne samo da iskljucuje svako nasilje, nego se u svakom vidu izgradjuje prema nacelima bratske solidarnosti". Drustvenu zajednicu Papa shvaca kao jednu "veliku obitelj" u kojoj su pojedinci i grupe "postovani i voljeni". "Nedopustivom dvolicnoscu" smatra izgovaranje molitve dok se "gaje osjecaji srdzbe i zavisti ili cak namjere nasilja i osvete". Obracajuci se mladima i pozivajuci ih da "dopuste da Bog u njihovom zivotu bude na prvom mjestu", Papa kaze: "Kada covjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno pocinje klanjati ispraznim idolima. Pocinje cak i obozavati idole jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdavao mrznju, diskriminaciju i silu".

Podsjecajuci na jedinstvo cijelog ljudskog roda, Wojtyla je govorio i o povezanosti ovdasnjih naroda, onih koje spajaju rijeka Sava i Dunav. On kaze da je povijest medju njima stvorila tisuce neraskidivih veza i kao argument prisne povezanosti Hrvata i Srba navodi jezik kojim se dva naroda sluze, a koji su toliko slicni da takvog primjera nema u Evropi. I zemljopisni polozaj balkanskih zemalja "namece se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz izmedju Bliskog istoka i Srednje Evrope", pa je stoga u proslosti tu cvjetala trgovina i poduzetnistvo i to na "dobrobit i blagostanje svih". "U toj perspektivi nalazi se i buducnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moci ce se suociti s mnogim problemima i rijesiti ih".

Kasnije ce dodati kako to ne znaci da svaki narod nema pravo na samoodredjenje, ali veze se time ne prekidaju. Papa je pozvao da vjera ponovno postane "snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protjecu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protjece vasom domovinom, nastavlja se uz hrvatsku i bosansko-hercegovacku granicu te u Srbiji utjece u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istocne, Centralne i Zapadne Evrope. Te dvije rijeke se susrecu, isto kao sto su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. U toj metafori rijeka mozemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas trazi da krocite u ovom teskom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati". Podsjecajuci na slicnosti, polemizira s onima koji podsljednjih godina govore samo o razlicitostima. Nasuprot onima kojima je razlicitost poziv na medjusobno istrebljenje, on govori o suradnji. Suprotno onima koji o Balkanu govore kao o razdjelnici civilizacija, Papa govori o mjestu susreta. Tako poziva pripadnike svih crkava da prije svih drugih budu "apostoli obnove sloge", a na takav susret posebno zove "dvije krscanske Crkve, Istocnu i Zapadnu", koje, kako kaze Wojtyla, u ovim krajevima oduvijek zive zajedno i moraju i sada to obnoviti.

Za sve te svoje poruke - mir, ljubav, oprost, zajednistvo Papa nudi argumente sa istog onog mjesta odakle ih vade oni koji zagovaraju rat, mrznju, osvetu i separaciju. Podsjecajuci na tradiciju zivota na ovim prostorima, vjerske i svake druge snosljivosti, on proslost poziva kao svjedoka da je sve to ponovo moguce. To ne znaci blagoslov za stvaranje neke nove drzavne zajednice, ali znaci zalaganje za civiliziran suzivot. Svojim pozivom na mir i suzivot, sto ga je uputio stotinama tisuca vjernika, i jos vise aplauzom sto ga je za to dobio, Papa je od posjeta Hrvatskoj napravio dogadjaj, koji ima i sire znacenje. Njegov govor, izgovoren u Zagrebu, nije bio namijenjen samo Hrvatskoj. Bio je upucen i na one adrese na koje ovom prilikom nije mogao stici - u Sarajevo, ali i u Beograd. Papine je rijeci nuzno tumaciti u kontekstu takvog zamisljenog itinerera. Povrh toga sa Sarajevom, kao mjestom i simbolom patnje, suosjeca posebno i to se na njemu i vidi: kao sto sam kaze, on je "ogorcen" zato sto su ga sprijecili da tamo ode. Njegove poruke nisu bile samo pastoralnog karaktera, nego su i duboko politicke.

Nazivajuci sebe "hodocasnikom pomirenja", Papa je na sebe preuzeo da prvi pruzi ruku pomirenja, zato jer to netko mora uciniti i zato jer to nitko drugi nece. Kao vrhovni moralni autoritet, barem jednog dijela svijeta, dosao je na Balkan gdje je svaki moral rekao ne samo "Laku noc", nego "Zbogom" i pozvao na povratak "vjecnim vrijednostima". Nacin na koji je narod primio njegove zahtjevne poruke pokazuje zedj za takvim rijecima. Jeste da se od njega u Hrvatskoj nista ne bi odbilo, ali odusevljenje, ne samo vjernika, govori i o tome da je narod zeljan takvih poruka. Dojucerasnje su euforije splasnule, na mjesto nekadasnjih emocija stupilo je razocaranje i praznina i ljudi traze za sto bi se uhvatili. To ne znaci da u Zagrebu i prije i za vrijeme Papina posjeta nije bilo i stvari koje su na njega bacale sjenu. Bit ce ih i dalje, ali u usporedbi sa snagom njegove poruke o miru i pomirenju sve je to sporedno. To ne znaci da nije bilo i da nece biti i onih koji ce i Papu pokusati zloupotrijebiti, ali i to je manje vazno. To ne znaci ni da ce glede Papinih poruka Hrvatska sada preci s rijeci na djela, ali sjeme je posijano.

JELENA LOVRIC