BOSNA I HERCEGOVINA NAKON SRPSKOG REFERENDUMA

U ISCEKIVANJU OLUJE

AIM SARAJEVO, 9.9.1994. Kao sto se i ocekivalo, euforicni srpski referendum na kojem je gotovo stoprocentno odbijen plan Kontakt grupe, uveo je bosanskohercegovacku krizu u potpuno novu fazu. Jer, tvrdokorno rukovodstvo na Palama s Radovanom Karadzicem na celu, (do)kazalo je da je izraslo u samostalan subjekt koji, istovremeno, moze ratovati protiv hrvatsko-muslimanske koalicije ali i biti u zavadi sa citavim svijetom i, do jucer, prijateljski naklonjenom Srbijom i njenim predsjednikom Milosevicem.

Stavise, umjesto ocaja i pokajanja, bosanski Srbi lojalni Karadzicu pokazuju jasnu indiciju da ubuduce oni diktiraju pravila igre, bez obzira na zavedene sankcije na Drini. Da je zaista rijec o ozbiljnoj namjeri, pokazuje citav niz dogadjaja u posljednje vrijeme. Od Karadzicevog govora u Banjaluci gdje samouvjereno porucuje svojim pristalicama da gotovo bezbolno mogu prezivjeti nametnutu im izolaciju do posljednje skupstine odrzane na palama.

A sa nje je, ni manje ni vise, rukovodstvima u Beogradu i podgorici poruceno da se u narednih mjesec dana moraju izjasniti da li su za stvaranje jedinstvene srpske zemlje koja bi svojim granicama objedinila Srbiju, Crnu Goru, tzv. srpsku republiku i srpsku krajinu u Hrvatskoj ili ce, u slucaju negativnog odgovora zatraziti medjunarodno priznanje tzv. republike srpske i, vrlo vjerovatno, ujedinjenje sa Srbima u Krajini.

Svoju novu strategiju, u kojoj svakako ne namjerava biti statist, Karadzic potkrepljuje prijetnjama i na domacem terenu pa tako najavljuje "potpunu blokadu muslimanskih teritorija", a posebice blokadu Sarajeva gdje "ni prica nece moci proci", a koja bi trajala sve dok prema njima traje blokada granice sa Srbijom. Stavise, bez imalo straha, najavio je i obaranje aviona, uzimanje UNPROFOR-ovih vojnika kao taoce i, u krajnjem, rat do posljednjeg daha.

Kao svojevrstan putokaz Zapadu sta bi ga natjeralo da da realizaciji ovih prijetnji ne pristupi, on je zatrazio korekciju mapa u onolikoj mjeri da mogu zadovoljiti elementarne srpske interese pri cemu bi, tvrdi, bio voljan vratiti neke teritorije. S obzirom da je srpska strategija u narednom periodu jasno skicirana, zanimljivo je sagledati na osnovu kojih parametara Karadzic gradi svoju samouvjerenost i okrece se sam protiv svih?

Iako ce se povrsinim analiticarima u prvi mah uciniti da srpski vozd upotrebljava teske rijeci iskljucivo zbog zastrasivanja, a da u stvarnosti nema snage da receno i ispuni, cini se da stvari stoje malo drugacije. Osim klasicne konstatacije da srpsko rukovodstvo na Palama mora ici do kraja jer se, kako to rece Momcilo Krajisnik "otislo predaleko", postoje i bitni elementi koji idu u prilog njihovim nakanama.

U prvom redu, zavodjenje izolacije od strane Srbije, ukoliko ona potraje i ako je odraz stvarnog rascjepa na relaciji Beograd - Pale, samo ce dodatno pripomoci homogenizaciji bosanskih Srba sto je, u krajnjem, vec pokazao netom odrzani referendum na kojem je odbacen plan Kontak grupe. Isprazne price nekih medija o manipulaciji narodom naprosto ne stoje jer se, u sustini, odvija isti proces kao npr. u Srbiji i Crnoj Gori nakon zavodjenja sankcija prema njima od strane medjunarodne zajednice. Sto je pritisak svijeta bio veci - to je bilo jace srpsko jedinstvo. Sto je bio izrazeniji osjecaj ugrozenosti u narodu, cvrsce su se zbijali redovi.

Karadzic je isuvise lukav da ne bi znao za ovu zakonitost pa se, u krajnjem, i ne brani odvise od satanizacije iz Beograda jer zna da, u ovom slucaju, Milosevic radi u korist vlastite stete. Sto vise napada na njega dolazi iz rspske prijestolnice, to vise jaca njegov polozaj u Bosni. Uz to, bude li sadasnji konflikt sa Milosevicem potrajao, doci ce do raslojavanja na politickoj sceni Srbije jer ce rasti pritisak stranaka naklonjenih bosanskim Srbima (poput Seseljeve) ali ce, zasigurno, rasti bunt nezadovoljnika zaokretom u politici srbijanskog predsjednika, prije svega brojne rodbine bosanskih Srba kojih je na teritoriji sadasnje Jugoslavije pozamasan broj.

Nadalje, iako ce izolacija proizvesti odredjene teskoce za funkcioniranje zivota u tzv. Republici srpskoj, ona ni u kom slucaju nece biti efikasno sprovedena. I tu je, opet, najbolje pozvati se na sankcije uvedene Srbiji i Crnoj Gori jer, uz svu kontrolu njihovih granica od strane medjunarodne zajednice, u ove zemlje ulazi sva moguca roba i vec treca godina od kako su zavedene nisu ih uspjele odgovoriti od njihove politike. Ne treba biti odvec vidovit pa shvatiti da ce puno teze biti uvesti blokadu granica izmedju Srba s ovu i onu stranu Drine jer je, naposlijetku, to potpuno neprirodno. U najgorem, nastat ce pravi raj za svercere.

Sto se tice prijetnji upucenih bosanskohercegovackoj strani i sefovima zapadnih zemalja koji u Bosni imaju svoje vojnike, treba konstatirati da Karadzic u najvecoj mjeri te prijetnje moze i ostvariti. Sarajevo je za tu tvrdnju najbolji primjer pa je tako u zadnjih mjesec dana vec zabiljezen znacajan porast cijena a u grad se vratila ona ratna psihoza kada se ocajnicki tragalo za robom koja je bila astronomski skupa. O ucjenama gasom, vodom i strujom da se i ne govori jer Karadziceva vojska, gotovo u potpunosti kontrolise ove energente i, svaki puta kada im to ustreba, s time ucijenjuju trazeci da se ispune njihovi politicki zahtjevi.

U citavoj stvari, najvece znacenje za novi paljanski pristup i opredjeljenje za samostalnu politiku ima procjena vojne situacije. Cini se da je upravo na sagledavanju ovog aspekta donijeta odluka da se ne odstupa. Srpski stratezi su najozbiljnije razmotrili dvije stvari: mogucnost skidanja embarga i mogucnost stvaranja fereralne vojske, objedinjavanjem sastava Armije BiH i HVO-a.

Sto se tice skidanja embarga, rukovodstvo na Palama najozbiljnije racuna na razjedinjenost glavnih medjunaornih aktera i svoju poziciju gradi na njihovom sukobu i neodlucnosti. Pri tome Karadzic vjesto instrumentalizira medije, stalno odasiljuci prijetnje zapadu, a sto ni najmanje ne ostavlja ravnodusnim javnosti onih zemalja koje u Bosni imaju svoje vojnike. Tako je stvorena slika da bi ukidanje embarga, u osnovi, znacilo zaostravanje konflikta, mogucnost prosirenja sukoba u regionu i svakako, znacajne zrtve medju humanitarcima i stranim vojnicima u misiji UN-a.

Kada je u pitanju procjena novog hrvatsko-muslimanskog saveza tu je, u pocetku, vladala mnogo veca zabrinutost. No, svega nekoliko mjeseci od stvaranje Federacije BiH pod patronatom Amerike, vidljivo je da stvari nisu makle s mrtve tocke i da ce ubrzo vlasti i u Sarajevu i u Zagrebu postaviti pitanje svrsishodnosti ovako hinjene ljubavi. Tako, na primjer, Alija Izetbegovic u nedavnom intervjuu "Oslobodjenju" kazuje kako je hravtska strana "kada je rijec o Federaciji, podjeljena, bojim se cak duboko podjeljena. Postoje, naime, snazni otpori i u vojnim i u politickim strukturama HVO."

Nista manje nije eksplicitan ni Rasim Delic, zapovjednik Armije BiH koji u intervjuu istom listu kaze kako je "dosadasnje sadejstvo sa HVO svedeno na dvije-tri ispaljene granate. Politika HDZ-a je usmjerena samo na krajeve sa hrvatskim stanovnistvom. Smatra se da planom Kontakt grupe treba da dobiju 90 posto teritorija na kojima je hrvatski narod bio vecinski. Mislim da je to sarena laza. Tesko ce se ista dobiti bez borbe."

Dakako da ovako hladni odnosi nisu promakli budnom oku srpskog rukovodstva kojem, zakljucili su, ne ostaje nista drugo nego da dobro utvrde dosegnute linije fronta i cekaju politicki rasplet. Sa svojom premoci u teskom naoruzanju oni su jos uvijek u poziciji da na distanci drze svoje neprijatelje i, uz manje gubitke, takvo stanje mogu odrzavati u nedogled. U citavoj stvari, cini se da bi smutnju mogao unijeti samo Ratko Mladic, nesporni autoritet za njegove borce, koji od zahladjenja odnosa sa Beogradom napadno cuti. Navodno mu je Milosevic i ponudio da predje u njegov tabor, nudeci mu znacajno mjesto u hijerarhiji tamosnje vojske ali ga je ovaj bez pardona odbio. Karadzic, nema sumnje, zna da ne moze bez Mladica pa je za ocekivati da ce mu zbog toga dozvoliti mnogo vece uplitanje u politicki zivot, negoli je to do sada bio slucaj. No, sve ima svoju cijenu.

Dakle, srpske pozicije su dobro utvrdjene pa to nije promaklo ni Izetbegovicu kada je ustvrdio da "nazalost, izgledi za mir u ovom trenutku nisu veliki. Na horizontu se gomilaju oblaci. Da li ce ih rastjerati neki vjetar, istocni ili zapadni, ili ce se oblaci pretvoriti u oluju, tesko je predvidjeti. Ali oblaci se dobro vide i ne slute dobro".

S obzirom na takvu ocjenu, a uz saznanje da ne moze ocekivati skoro ukidanje embarga na uvoz oruzja ("dodatno naoruzanje ne mora biti nuzno vezano za ukidanje embarga") ne cudi sto ovih dana u posjeti Turskoj boravi armijski general Rasim Delic i jedan od vodecih komandanata Armije BiH Mustafa Hajrulahovic - Talijan. Ocito je, bosanskohercegovacko rukovodstvo razmislja o dugorocnijoj opciji a Delic kategoricki tvrdi i to da "samo naoruzanje moze srpsko-crnogorskog agresora privesti pameti i garnituru koja je srpski narod povela u rat, skinuti s vlasti. To je jedina sansa za mir".

Kada se to uzme u obzir, cini se da je Izetbegovic napokon nacinio jednu tocnu procjenu. Gomilaju se tamni oblaci. Tko ce ostati na popristu nakon oluje, ostaje da se vidi.

Goran Todorovic