SARAJEVO, NARUSENO IZNUTRA

GRAD NAJBOGATIJIH I NAJSIROMASNIJIH LJUDI

Razoreno i spolja i iznutra Sarajevo ostaje grad pun paradoksa i sa, vjerovatno, najbogatijim i sa, sigurno, najsiromasnijim ljudima. Ovdje ce ljekari i hirurzi dobijati pokoji kilogram mrasna kao svu nadoknadu za svoj tegobni i odgovoran rad. U fantomskoj Herceg-Bosni isti ce se placati i do 450 njemackih maraka mjesecno. No, sverceri, lopovi i ratni profiteri, i ovdje i tamo, sve ce svoje zarade trostruko uvecavati na svakoj casici ispijenog pica.

AIM SARAJEVO, 7.09.96. Prvi utisci su po pravilu najsnazniji, ali ne uvijek i najtacniji. Na dobronamjernog covjeka, bez obzira da li je iz sfere politike, nauke ili umjetnosti, koji dodje na nekoliko dana u Sarajevo najstrasnije ce djelovati slike porusenog grada, kosturi nekadasnjih veleljepnih zdanja Vijecnice, Poste, Skupstine, Izvrsnog vijeca, Energoinvestovih i Unisovih nebodera, Marijin dvora, Dobrinje, Vojnickog polja, Stupa... Zastace zapanjen pred kolicinom ucinjenog zla, razlozno se upitati kako su Sarajlije sve to mogle izdrzati, postat ce mu blizak grafit sa sarajevskog zida "Welcome to heell", jer ovako se, valjda, i dolazi u pakao.

No, gotovo isto kao i spolja, Sarajevo je naruseno iznutra. Obogaljeno (svijesno ili ne?) kadrovski i ljudski. Iz njega u ove dvije i pol ratne godine otislo je nekoliko hiljada ljekara, sasvim sigurno isto toliko inzinjera, preko 600 univerzitetskih profesora, pa poznatih umjetnika i akademika. Ukratko, blago svakog grada i svake drzave, koje se cuva kao najveca dragocjenost. Medju njima ima, nazalost, i onih koji su se docepali brda, cetnickih kokardi, ubijanja i mrznje. Njima ce kad-tad suditi vrijeme. Ali, najveci broj ljudi o kojima govorimo otisao je iz drugih razloga, bjezeci istovremeno od svakodnevnih cetnickih ljudozderskih granata i svog sopstvenog ponizavajuceg drustvenog i materijalnog polozaja. Slike su jos svjeze i treba ih se podsjetiti: po zimi u sarajevskim parkovima ovi donedavno ugledni ljudi skupljali su grancice dok su drugi rezali stabla, smrzavali se u kanisterskim kolonama za vodu, na radnim mjestima dobivali nesto sto se zove plata, a iznosi tek 30 ili 40 feninga. Suoceni sa takvom situacijom - jesu li oni otisli iz grada ili su otjerani iz njega?

Neki novi ljudi!

Istovremeno, do neslucenih razmjera bogatili su se neki drugi ljudi. Sverceri, snalazljivci, lopovi. Cetnicka noga, zahvaljujuci srcu boraca branilaca, nije uspjela da zakoraci u grad, a ovdje su, ipak, sve radnje opljackane, ocerupane. Sto je nacinjao agresor, brizljivo je i do temelja dokrajcivalo sarajevsko podzemlje. Reklo bi se - bliski saveznici. Akcije policije i inspekcija u borbi protiv kriminala i za zastitu zakonitosti davale su neke skromne rezultate, ali je ubjedjenje vecine Sarajlija da oni sa najkrupnijim plijenom jos zive na slobodi i na visokoj nozi. Socijalni jaz postao je tako sve dublji, odlazili su strucnjaci, a Sarajevo i spolja i iznutra sve manje licilo na ono nekadasnje.

Krcag ide na vodu dok se ne razbije, tvrdi poslovica. Ovakav odnos prema napotrebnijim kadrovima vec se razbija o glavu nosiocima sadasnje kakve-takve vlasti. Katedre na mnogim fakultetima ostale su puste, u organima pravosudja nema ko pravdu da dijeli, nekada cijenjene klinike ostale us bez ljekara. Najkriticnije je sa hirurzima i anesteziolozima gdje je i sama funkcija operacija i lijecenja dovedena u pitanje. U toku rata tako cesto upotrebljavana novinarska metafora za medicinare "heroji u bijelom" danas djeluje iritirajuce, a preostali ljekari kazu: "Radije pitajte kako smo i od cega zivimo". Mjesecima za svoj trud dobijali su poneki kilogram brasna. Ministar zdravlja doktor Bozo Ljubic zato nam kaze: "Moja je ocjena da je u citavom ratu zdravstvo bilo segment koji je najbolje funkcionirao. Vodili su ga profesionalci sto na drugim mjestima nije bio slucaj, ljudi su davali sve od sebe. Ali, drzava je mogla i morala uraditi vise za zdravstvo. Najprije definirati njegov polozaj u ratu, ne dozvoliti da se mobilisu kirurzi prijeko potrebni bolnicama, kada su na linijama potrebniji ljekari opce prakse. S obzirom na njihov angazman mogao im se dati i poseban tretman kod raspodjele humanitarne pomoci". Istovremeno, ministar zdravlja Republike i Federacije podsjeca nas da su redovne mjesecne plate na podrucju tzv. Herceg-Bosne za zdravstvene radnike izmedju 200 i 450 njemackih maraka i da ce se on zalagati da se plate dovedu na iszu razinu. Kako ce to uciniti, pitanje je bez odgovora.

Ne moze se osporiti da nedavno izabrana Vlada Republike i Federacije BiH nema razumijevanja za tezak materijalni polozaj drzavi najpotrebnijih institucija. Ima razumijevanja, ali nema para. S mukom su prikupljena sredstva za nedavnu jednokratnu pomoc zdravstvu, univerzitetskom osoblju i organima pravosudja. To je tek kao psiholoski podstrek, kao kap u moru, a daleko od trajnih i sistematskih rjesenja. Ne zvuci ni previse utjesno sto i clanovi Vlade ili Predsjednistva dijele istu sudbinu (barem na platnom spisku) i sto se, recimo, i sami ministri isplacuju za svoj rad u naturi - kutijom cigareta dnevno. Pogotovu kada se zna da su plate na podrucju fantomske Herceg-Bosne sasvim pristojne, ali i da se na slobodnim teritorijama Zenice, Travnika i Tuzle dijele po vlastitom nahodjenju. Pravi problem je u drzavi, odnosno sasvim uprosceno receno, sto su izabrani funkcioneri Federacije a Federacija ne funkcionise. Bez efikasnog sistema poreske i carinske politike drzava ce i ubuduce biti bez sredstava, a njene najvaznije institucije dovedene do prosjackog stapa. U takvom (bez)zakonskom sarenilu, vise na stihiju nalik, poreska politika ponegdje za svoje lokalne potrebe umije i efikasno da funkcionise. No, u Sarajevu, naprimjer, dovoljno je na pijaci kupiti pice a zatim ga u svom kaficu bez ikakve kontrole i poreza naplacivati dvostruko ili trostruko vise. Lakseg nacina za bogacenje nema i treba li se onda cuditi sto je u ovom gradu, u minule dvije i pol ratne godine, otvoreno na stotine novih kafica!?

Razoreno i spolja i iznutra Sarajevo tako ostaje grad pun paradoksa i sa vjerovatno najbogatijom i sa sigurno najsiromasnijim ljudima. A ako se ne nadju trajna rjesenja za neke najvaznije institucije sadasnje porazavajuce stanje u njima moze vrlo brzo biti zamjenjeno jednom jedinom rijeci - kolaps.

Mladen Paunovic