LICITIRANJE POSJETOM PAPE ZAGREBU

AIM, ZAGREB, 29.8.1994. Premda je Jure Radic, covjek iz hrvatskog vrhovnistva zaduzen za sve i sva, pa i za odnose sa Crkvom, nedavno izjavio da je dolazak pape Ivana Pavla II u Hrvatsku (11. i 12. rujna) ispunjenje Providnosti, to ipak nije umanjilo sasvim zemaljsku zbrku oko motiva i ciljeva Woytilinog dolaska. Zbrka je nastala istog trenutka kada je iz Vatikana javljeno da Papa dolazi, sto je bio signal da drzavni i crkveni predstavnici pocnu svojatati taj posjet: prvi su tvrdili da je to posjet hrvatskoj drzavi i Katolickoj crkvi, drugi to isto, ali - obrnutim redosljedom.

Kratko zatisje nastupilo je tek kada se u ovdasnjim novinama pojavila nepotvrdjena vijest da Papa skracuje posjet s dva na jedan dan. Na to su se strecnule obje strane, jer se sada moglo spekulirati i kome je - drzavi ili Crkvi - Papa prepolovio ocekivanu paznju i apostolski blagoslov. No, sve je opet pocelo kada je sluzbeno priopceno iz Vatikana da ce Papa ipak ostati dva dana, istina ne bas cijela (otpao je prvotno najavljen posjet marijanskom svetistu u Mariji Bistrici, sto je, cuje se, izazvalo veliko razocaranje u crkvenim krugovima). Ovo pomalo djetinjasto licitiranje Ivanom Pavlom II nema mnogo veze s predstojecim posjetom jer je sigurno da Papa, koji je opremljen atributima dvostrukog suvereniteta - zemaljskog i nebeskog, a nikada ne otkriva koji mu je drazi - nece to uciniti ni u Zagrebu. No, ova uspuhana prestizna utrka hrvatske drzave i Crkve, koja se veselim spletom okolnosti zavrsava na zagrebackom hipodromu koji jedini moze primiti ocekivanih pola milijuna do milijun vjernika i Papinih postovalaca, ipak nije "isisana iz prsta". Ona, naprotiv, precizno odrazava trenutno stanje u odnosima drzavnih i crkvenih vlasti, koje su se prvih godina Tudjmanova mandata doimale kao jednojajcani blizanci, ali su im se putovi u medjuvremenu, ako ne razisli, ono primjetno razmakli.

U svakom slucaju Franjo (Tudjman) i Franjo (Kuharic) ne slice vise jedan drugome, i nema vise one tople dvoznacnosti koja je zracila kada se donedavno izgovaralo "Francek" (sto se moglo odnositi i na jednog i na drugog, a najcesce na obojicu istodobno). Razlaz je dosao preko Bosne, gdje je Tudjmanova politika podjele dovela do seobe stotina tisuca Hrvata sa stoljetnih obitavalista u srednjoj Bosni, a Katolicku crkvu otpremila s nekih od najstarijih crkvenih posjeda i svetista. Crkva je, dakle, reagirala kao izravna zrtva, iako reakcija nije bila trenutna, jer je propagandni presing iz Zagreba da cuvati Bosnu znaci cuvati posljednji i najzilaviji ostatak Jugoslavije, bio pokolebao i tradicionalno probosanske franjevce. Obrat je zapravo dosao iz Vatikana koji je, prema katolickom publicisti Luki Vinceticu, prije prepoznao pogubnosti hrvatske politike u Bosni i od Crkve u Hrvatskoj i od one u BiH. S mnogo sigurnosti se moze reci da je Vatikan nagnalo na to vise od obicnog zemaljskog zala za izgubljenim crkvenim "parcelama" u Bosni, jer je u tome vidio samo vidljivi vrsak mnogo vece posasti. Rijec je o tome da je Tudjmanova avantura u Bosni mogla, ako bi se zadrzala njegova stara prisnost s Kaptolom, uvuci cijelu Katolicku crkvu u sukob koji je opasno mirisao, i jos mirise, na vjerski (sto je anakronizam najviseg reda, barem u Evropi).

To ovaj Papa sebi ne moze dozvoliti. Premda je u proslosti kadsto i sam kumovao sumnjivim vezama Crkve s politickim snagama naglasenih nacionalistickih opredjeljenja (posebno u svojoj Poljskoj), sada je previse toga u igri da bi napravio krivi korak. Otprilike tri desetljeca nakon simbolicnog izmirenja dvaju prvosvecenika krscanstva (pape Pavla VI i carigradskog patrijarha Athonagore), te nakon slicnih znakova dobre volje prema muslimanima, a u najnovije vrijeme i prema Zidovima - to bi znacilo ne samo pasti ispod razine Papinih prethodnika iz posthladnoratovskog razdoblja, nego biti izravno osumnjicen i za rusenje relativno stabilne arhitekture svjetskog mira. Zato ne cudi da je Papa, nakon sto je zauzeo izrazito tvrd stav prema podjeli BiH (otud i tvrdoglavo nastojanje da posjeti Sarajevo), poceo okretati ostricu kritike i prema stozerima ideje nacionalnog ekskluzivizma i separacije. Uslijedile su njegove izjave protiv "pretjeranog nacionalizma", koje su odaslane bez adrese, ali da se Zagreb prepoznao vidjelo se iz hrvatskog tiska koji je te izjave plasirao bez uobicajene trestave ekspozicije, ili ih uopce nije objavljivao. Poslije je Tudjman otvoreno progovorio o tome, spominjuci zalosne manifestacije "katolickog univerzalizma" koji se pokazuje sve ravnodusnijim prema nacionalnooslobodilackim teznjama malih naroda.

Vatikan se, dakako, nije osvrnuo na to, ali je u ovdasnjem katolickom tisku osvanulo vise tekstova protiv toga da Crkva bude uvucena u planove da se u Hrvatskoj i u dijelu BiH otvori novo "predzidje krscanstva" (bilo je, istina, i diskretnih lamentacija sto Hrvati ne mogu, poput Srba i Muslimana, racunati na zastitu svog svjetskog religioznog koncerna). Zivko Kustic je nedavno u "Glasu koncila" napisao da "poistovjecivanje krscanstva sa zapadnom civilizacijom i ponovno postavjanje Hrvatske na neki antemural krscanstva, a time i Zapada, vodi u teske zablude". Takodjer je osudio tezu da Hrvatska "privodi" Muslimane Zapadu jer je "sovinizam" smatrati se boljim od drugih. Koncem prosle godine Kustic je na okruglom stolu "Srbi i Hrvati" u Zagrebu resko izjavio da "nacija i religija kao da se povukodlacuju" te dodao da "domovinu treba braniti, ali svaki rasizam i nacizam suzbijati". Ako se nastavi s nebulozama o "cistokrvnim Hrvatima" tada, kaze sarkasticno, ostaje jedino "uspostaviti institut za utvrdjivanje hrvatske krvi, da se utvrdi formula te hrvatske krvne slike pa tko god trazi domovnicu, neka da krv na analizu i sve ce biti jasno" (aluzija na "mutno" porijeklo dijela hrvatskih vrhovnika, koja u kuloarima zna ocesati i Tudjmana).

Osuda svih ultranacionalistickih glavinjanja kao "potencijalnog ili stvarnog zlocina" odvela je Crkvu dalje nego je ikada bila, i nego se donedavno moglo i slutiti. Kardinal Kuharic u vise je navrata osudio miniranje srpskih kuca, zbog cega je optuzen da "rusi moral" Hrvatske vojske, a u posljednje vrijeme Crkva inzistira i na obustavljanju nasilnih delozacija iz stanova bivse JNA. Pod bresom ovih olovnih tema jos su dalje na rub gurnuta nerjesena pitanja povrata crkvene imovine, socijalne skrbi svecenstva (ali i ostalih slojeva drustva), zastupljenosti u medijima itd, koja se sada otvaraju s vise nepovjerenja i politizacije nego i u posljednjem razdoblju komunizma. Iz Crkve se ponekad i otvoreno povlaci ova paralela, sto zvuci toliko "subverzivno" - Crkva je bila najzilavija i najorganiziranija opozicija komunistima - da se neminovno postavlja pitanje kako post festum valorizirati priznanje Hrvatske od Vatikana, kojim je ovaj pozurio ispred svih ostalih zemalja, ukljucujuci i Njemacku. Rekonstrukcija motiva Vatikana, iz kuta bitnih, cak doktrinarnih razilazenja sa Zagrebom do kojih danas dolazi, vodi k zakljucku da je Sveta Stolica bila vodjena samo zeljom da zaustavi rat u Hrvatskoj. A sve ostale komponente priznanja - procjena demokraticnosti vlasti, stupnja etnicke, konfesionalne i druge snosljivosti - ostavljene su za kasnije. Sada se zbog toga vjerojatno pomalo zali, sto ne znaci da Vatikan opet ne bi napravio isto, ali bi po svemu sudeci trazio cvrsca jamstva od Zagreba.

Takav stav Vatikana danas se cini okosnicom teze koja se sve cesce cuje u redovima hrvatske opozicije da je Hrvatska samo "formalno" priznata, a da je njeno "stvarno" priznanje proces koji je otvoren i jos traje. U slucaju Vatikana to je posebno aktualno, jer vladajuca stranka u Hrvatskoj gradi svoj politicki identitet u svijetu na isforsiranoj katolickoj podlozi (i sada uoci dolaska Pape podvlaci se da on dolazi u "katolicku drzavu"), sto znaci da se Crkva zeli iskoristiti i kao brvno za ekspres ukljucenje u obitelj evropskih zemalja. Ovdasnja Crkva ostro se suprotstavila i takvoj "demokrscanskoj" legitimaciji HDZ-a, tako da teze koje se javljaju u srbijanskoj stampi, pa i sire, da je dolazak Pape u Zagreb "nesumnjiva podrska Tudjmanovom rezimu" - nakon sto je ovaj korigirao najdrasticnije greske u Bosni - zvuce nategnuto i pretjerano ideologizirano.

Kada bi bilo tako trebalo bi prebrisati sve spomenute antagonizme, kao da je rijec o slucajnom porjeckanju, ili cak pretpostaviti da se Papa dolazi pokajati zbog njih pred hrvatskim vrhovnistvom. A premda je dogma o "nezabludivosti" rimskih poglavara, koju je naceo jos Strossmayer, gotovo odumrla, oni se jos nikome javno ne kaju.

MARINKO CULIC