HRVATSKA VOCKA POSLIJE KISE

AIM, ZAGREB, 26.8.1994. Iz Vlade i Narodne banke Hrvatske uporno i sistematicno stizu svako malo tvrdnje kako devalvacije kune nece biti. Da se na takvo nesto za sada ni ne pomislja najbolje govori pogled na kursnu listu. Naime, i pored toga sto je u srpnju zabiljezen porast cijena od 0,7 posto (sluzbeni podatak), a inflacija je od pocetka godine iznosila (opet sluzbeno) 3,5 posto, najjeftinija roba u Hrvatskoj su marke, dolari, franci, lire... Jer, dok je jos 30 svibnja, dakle na Dan drzavnosti kada je HRK zamjenio HRD, jedna marka stajala 3,7 kuna, danas 100 maraka po srednjem tecaju iznosi 369,05 kuna, a u poslovnim bankama jedva da mozete dobiti nesto vise od 360. Sve to, prema sluzbenim objasnjenjima, potvrdjuje prognoze premijera Valentica da ce hrvatske devizne rezerve do kraja godine porasti na 2,5 milijardi dolara, sto dodatno jamci i stabilnost kune.

Sa sjednice Vlade cula se i ocjena da je dostignuta visina deviznih rezervi najbolji odgovor onima koji su sumnjali u antiinflacioni i stabilizacioni program Vlade koji je sluzbeno startao 1. listopada prosle godine. Podsjetimo se, tada je Vlada odredila cijenu od 4,444 tadasnjih dinara za sto maraka, da bi se njen kurs postepeno stabilizirao na 20 posto nizoj razini. Vlada je tada obecala i da ce smanjiti cijene, sto nije ucinila, da ce dovodjenjem stranog kapitala poceti obnovu i ozivljavanje privrede, sto nema jos ni u planovima.

Dakle, za ovih devet-deset mjeseci jedino sto je uspjela je da kuna postigne unutrasnju konvertibilnost, sto i nije neka posebna mudrost za one koji se iole razumiju u monetaristicke tehnike i metode. I tako dok nas iz Vlade obasipaju dobrim vijestima zivot ih naprosto svakodnevno demantira, pa cak i u trenutku kada na Jadranu boravi daleko veci broj turista nego li su to i najveci optimisti mogli ocekivati. Ministar turizma Niko Bulic tako iznosi podatak da ce Hrvatska zabiljeziti oko 20 milijuna turistickih nocenja, od cega 85 posto u Istri i Hrvatskom primorju. Bit ce to cak 55 posto vise nego lani, ili 38 posto od postignutog u predratnoj 1990. godini. Uz optimisticku pretpostavku da svaki gost dnevno potrosi sto njemackih maraka, lako je izracunati da bi Hrvatska inkasirala dvije milijarde maraka, ali sve je to zapravo veliki promet a mala zarada. Jer i sam predsjednik Vlade Valentic nedavno je ustvrdio da je cijena hrane u Hrvatskoj dvostruko veca nego li je svjetski prosjek, a tu jos treba onda dodati energiju i sve ostalo sto daleko prelazi svjetske cijene. Nece biti nikakvo iznenadjenje ako mnoge turisticke kuce i pored dobrog poslovanja zabiljeze gubitak ili mrsavu "pozitivnu nulu". A k tome i sam turisticki ministar upozorio je da vanpansionska potrosnja ne moze pokriti bazicne troskove jer je kuna precjenjena, te da je u mnogim turistickim mjestima doslo do nestasica kune. Tu su i problemi prognanika i izbjeglica koji su jos uvijek smjesteni u hotelima, a osjeca se i kronicni nedostatak strucnih turistickih kadrova koji su zaposlenje potrazili u inozemstvu i ne zure se vratiti na place s kojima ne mogu pokriti ni rezije. Hrvatski turizam i dalje je ekstenzivan, sto mozda najbolje pokazuje podatak da Spanjolska sa oko 60 milijuna nocenja ostvaruje gotovo 25 milijardi dolara prihoda ili cak 416 dolara po gostu dnevno.

Ni drugi sluzbeni podaci ne daju pravo Vladi da se tako snazno udara u prsa junacka, a pogotovo kada demagoski tvrdi kako su place znatno porasle i kako su one sada oko 400 ili nesto vise maraka. Podatak jeste tocan, ali trebalo bi ga malo rasclaniti da bi se vidjelo da je rijec tek o pustoj alkemiji. Sluzbena statistika kaze da su troskovi zivota u ovogodisnjem srpnju u odnosu na onaj lanjski veci za 146 posto, a ako se zna da je krajem tog lanjskog srpnja kurs marke bio oko 2.300 tadasnjih dinara, a da je on danas tek za 1310 dinara, ili za oko 64 posto veci, onda se dobiva prava slika vocke poslije kise.

O demistifikaciji ove carolije najbolje govori i podatak da je u prvom polugodistu ove godine ostvaren izvoz u vrijednosti od 1.559 milijuna dolara, sto je za 21,6 posto manje nego lani, ali zato je deficit porastao na preko 292 milijuna dolara. Primjena antiinflacijskog programa izazvala je nagli pad izvoza zbog nerealnog tecaja dinara, a potom kune. Tecaj je do te mjere iskrivio cijene da je gotovo sve jeftinije u susjednim zemljama. Apsurdno je, ali istinito da je prosjecnom Hrvatu jeftiniji Bec, nekad pojam skupoce, od Zagreba. Zato je toliko i prisutan takozvani "shoping turizam", koji je, bez obzira sto potpredsjednik Vlade Skegro to smatra "obicnom trgovinom", rashodna strana u hrvatskoj bilanci, a ima negativne multiplikativne efekte - kako upozorava i poznati zagrebacki ekonomista dr. Mate Babic. Umjesto da kupuju domaci "Faks", kupci u Austriji ili drugdje traze jeftiniji "Dash", "Ariel" i slicno. "Saponija" tako nema kome prodati svoje proizvode, smanjuje joj se proizvodnja na stetu konkurencije i krug se zatvara.

Profesor Babic upozorava da se Narodna banka Hrvatske svela na "currency board". Od svih izvora povecanja novcane mase iz monetarne baze ostaje jedino povecanje deviznih rezervi. NBH se svjesno odrice svih ostalih elemenata monetarne politike. Ali i tu koci razvoj, jer je odredila kvote otkupa deviza, sto dodatno otezava polozaj izvoznika. Jer i onaj tko izveze ne moze dobiti kune, glad za kapitalom se povecava, svi nastoje dobiti kredite.

Svi smo sretni - navodi dalje Babic nelogicnosti u potezima Vlade i NBH - sto nam je Svjetska banka odobrila 128 milijuna dolara uz sedam posto kamata, koja ce zbog razlicitih pristojbi porasti na oko 8,5 posto. Ali gotovo istodobno, 1. travnja, NBH donosi, najblaze receno, cudan propis: sve banke s velikim ovlastenjima (a ima ih oko 40) moraju iznijeti u inozemstvo najmanje milijun dolara, svaka. Drugim rijecima, tjera se iz Hrvatske kapital vrijedan najmanje 40 milijuna dolara, koji se na svjetskom trzistu moze plasirati uz kamatu do 3,5 posto. E, sad zamislite logiku: uzimamo kredit (i hvalimo se time) na koji cemo placati kamate od barem 8,5 posto, a tjeramo svoj novac iz zemlje uz upola nizu kamatu. Takvu "logiku" ne razumijem i drzim da je protivna interesima Hrvatske.

Iz ovih primjera, ali pritom ne treba zaboraviti da je sustinski problem hrvatske privrede zapravo u takozvanoj privatizaciji i putu koji je izabran ka kapitalizmu osnovni razlog loseg poslovanja, koji se onda pokriva ubijanjem inflacije i povecanjem deviznih rezervi, jasno je da Vlada i ne zna sto joj je ciniti. Naime, nije dobro inzistirati iskljucivo na obuzdavanju inflacije i hvaliti se samo tim rezultatom ma koliko on bio dobar. Nije mudro - porucuje profesor Babic - platiti visoku cijenu obaranja inflacije, to jest povecati takozvani koeficijent zrtve, usporavanjem rasta proizvodnje i padom zaposlenosti. Kako vrijeme vise odmice troskovi dezinflacije su veci. Vec je davno doslo vrijeme da se pokrene razvojni ciklus.

Sve ovo govori da je Vlada tek zaceprkala po epitelu problema ne zeleci (ili cak ne smijuci) dirati u sustinu, jer dirnuti u srediste problema znacilo bi dirnuti u osinjak vlastite vlasti. Vlada sasvim sigurno zna da su proizvodni potencijali Hrvatske, bez obzira na ogranicenosti sto ih je donio rat, iskoristeni sa svega 40 posto, a da je sluzbena stopa nezaposlenosti oko 17,5 posto (nitko ziv ne zna koliko je zapravo mladih i sposobnih napustilo Hrvatsku). Ali zna i to da je rast izvoza 1992. godine bio impresivan (bez obzira sto su republike bivse Jugoslavije postale inozemstvo) i konkurentan na svjetskom trzistu. Dokazivalo je to da je hrvatska privreda u svojim temeljima bila zdrava.

Ali rukovodioci u izvoznim poduzecima, kao i u drugima, bili su zaokupljeni privatizacijom, odnosno svojevrsnim prisvajanjem (blaza rijec za pljacku). Spekulativnim potezima nastojali su postati vlasnici poduzeca ne placajuci ni jedan dinar iz svog dzepa. Koristili su se menadzerski krediti, stara devizna stednja, nekakva nagomilana potrazivanja, sto je sve pretvarano u vlasnistvo, odnosno dionice. A sam podatak da je drzava zapravo vlasnik gotovo 80 posto hrvatske privrede i da u upravnim odborima sjede, uz debele naknade, predstavnici vladajuce stranke, opet dovoljno govori sam za sebe.

GOJKO MARINKOVIC