INTERVJU: NENAD DIZDAREVIC, REDITELJ

FILM SA BOSANSKOM DUSOM

AIM Sarajevo, 8.08.94. Sarajevska igra "Aske i vuka" nastavlja se nesmanjenom upornoscu. Igra sa smrcu koju stvaraoci ovdje igraju dvije i pol godine, priskrbila je umjetnosti onu ulogu koju ima u cuvenoj Andricevoj prici o ovcici Aski. Umjetnost je postala sredstvo borbe za zivot. Najnovija, svjetska premijera filma Nenada Dizdarevica "Magarece godine", nov je doprinos toj borbi u opsjednutom Sarajevu. Sudbina ovog filma je prica za sebe. Zamisljen u nekim mirnim vremenima, sniman je u predratnim, a njegovo zavrsavanje vec je prava avantura u kojoj je prebacivanje negativa iz Beograda u Zagreb, potom kopije u Pariz, montaza i krajnji zavrsetak filma u Parizu, predstavljalo u pravom smislu bitku za spas cjelokupnog projekta. Film je konacno zavrsen i pojavio se pred gledaocima u Sarajevu, gdje je, uostalom, i nastao i gdje mu je pravo mjesto.

Prvo pitanje reditelju Dizdarevicu odnosilo se bas na to iskusenje kroz koje je film prosao. Samo umjetnicki vrijedna djela u stanju su izdrzati iskusenja dvije istorijske epohe, jedne u kojoj je sniman i druge u kojoj je zavrseno djelo prikazivano gledaocima. Kako se uspjelo u tome?

• Moj izbor se bavim filmom a ne pozoristem ili televizijom, je upravo u tome sto se film moze gledati i poslije pedeset godina od njegova nastanka. Film je umjetnost van vremena i prostora i najblizi je univerzalnom. Zato ja pokusavam da i ovaj film posmatram, i moje prethodne filove, van datuma u kojima su nastali, bez obzira sta se istorijski desava u tom trenutku. Mislim da i tema filma ali i nacin na koji je on obradjen tece ka univerzalnom. To je film sa pricom, dogadjajima, likovima i karakterima koji su univerzalni i shvatljivi, bar na nivou komunikacije, u svakom prostoru i vremenu.

Gledaoci u Sarajevu su film primili sa neskrivenim odusevljenjem. Prepoznali su u njemu vjeru koja im u ovim trenutcima i te kako nedostaje. Je li ta vjera u ljude temelj na kojem je bazirana ideja filma?

• Ljudi su u njemu prepoznali ono sto je razlicito od svega sto gledaju na televiziji, od strahota koje im svake veceri prezentiraju u tv dnevniku. Film donosi optimizam, vjeru u neko bolje sutra. Ljudi to prepoznaju i s tim se identifikuju. Kroz djecu i kroz desavanja sa njima, siri se ono sto jeste mjesavina humora, lirike, nostalgije, prvih strajkova, prvih uzimanja stvari u svoje ruke, i cijeli taj sklop dogadjaja i emocija je osvjezenje u odnosu na ono sto gledamo u ratu. Zbog toga vjerujem da ce gledaoci voljeti ovaj film.

Finale filma sadrzi dramatursku intervenciju koja je nadgradnja romana. U njemu Branko Copic, koji je u filmu upotrijebljen kao pripovjedac u prvom licu, se gledaocima obraca iz mrtvih. Price se zavrsava njegovim rijecima da je sluteci ono sto slijedi izvrsio samoubistvo. Ova tramaturska veza sa stvarnoscu koja nam se dogadja, dala je filmu drugi nivo tumacenja, mnogo tezi i slozeniji od onog humornog. Zasto ste se odlucili za takav finale filma?

• Od izbora samog scenarija, mnogo prije rata, postojao je predosjecaj, slutnja, da nas ceka nesto strasno. Ta slutnja je najbolje odslikana u Copicevom pismu Ziji Dizdarevicu. Sa tom slutnjom sam i ja pristupio realizaciji ovog filma cija je tema naoko bezazlena. To finale je bilo smisljeno jos u onom vremenu, kao neka vrsta predskazanja. Sebi sam dao za pravo da Copicu stavim u usta ono sto on jeste, i kao sto je on pisao pismo Ziji, tako mislim da bi njegov stav i komentar u ovom vremenu, da je ostao ziv, bio bas takav. To je, na neki nacin, moj odnos prema onom sto je Branko osjecao.

Roman "Magarece godine" i Brankovo pismo Ziji su na prvi pogled nespojivi. U filmu, medjutim, ideje iz pisma su izvanredno prozete kroz tkivo romana, sto mu je dalo potrebnu ozbiljnost i umjetnicku vrijednost. Zasto?

• Film "Magarece godine" ima mogucnost za citanje na dva, tri novoa. Na prvom to je humoran i veseo film, ali vec na drugom je nostalgican, tuzan, cak rekao bih i pesimistican. U romanu svi ti veseli djecaci imaju svoj tuzan epilog. Svi oni kasnije ginu kao zrtve onoga rata. Vec u toj fazi ugao posmatranja tih likova je drugaciji. Na njihove nestasluke se gleda kroz buduce vrijeme. Zato sam i ja u filmu trazio ugao u kome ce taj njihov nestasni period zivota biti podvucen crtom nostalgije spram onoga sto ih kasnije ceka. Tako sam obezbijedio da ti likovi ne budu samo skice, vec punokrvni, zivi likovi sa potpunim dozivljajem zivota. Ja sam primjenio princip u kome o sadasnjosti govorim misleci na buducnost. Samim tim i pripovjedac govori tako: o sadasnjosti iz neke buducnosti i iz sadasnjosti o nekoj buducnosti.

Publika je odlicno primila film. Aktuelna vlast je, medjutim, izrazila rezerve.

• Bilo je dosta mogucnosti da se ova premijera odrzi negdje vani, u Parizu ili Londonu naprimjer. Ja sam to odbio. Mislio sam da je prirodna sredina za premijeru filma Sarajevo. Tu je on nastao i on je kao takav oda jednom duhu koji se takodje ocituje u spoju humornog i lirskog. Zadovoljan sam sto je premijera protekla tako uspjesno. Tim prije sto na njoj nisu bili prisutni samo navijaci. Sto se zvanicne politike tice na njima je da otvoreno kazu sta misle. Ja sam svoje rekao filmom. Jedna je stvar moj politicki angazman i moje agitovanje za Bosnu, a druga moj autorski stav u umjetnosti. Ja istupam javno i moji stavovi su na stalnoj provjeri. I filmski i politicki.

Iako je nastao na literarnoj podlozi, kao i Vasi predhodni filmovi, on se od njih bitno razlikuje. Drugaciji je i po emociji koja je dominantna vrijednost filma.

• Jedna od primjedbi na moje ranije filmove je bila da su pravljeni sa emotivnom distancom. To je bila namjera. Ovdje, primjenio sam drugi princip. Na mjesanju humornog i lirskog gradio sam emotivni dozivljaj filma. Samo humorno bilo bi dosadno, sa lirskim kontrapunktom dobila se nova vrijednost. Ono sto je meni bila satisfakcija za cijeli ovaj mukotrpni rad bila je reakcija publike. Tamo gdje je trebalo da bude smijeh, bio je smijeh, tamo gdje sam predvidio cutanje i preispitivanje sebe bilo je bas tako, gdje je planirana suza, bila je suza. Dakle, ispunjena je cijela gama reakcija. Jedan od kolega rekao mi je: to je film koji ima evropsku i svjetsku formu a bosansku dusu. To mi je najveci kompliment.

Premijernim prikazivanjem nije zavrsen hod po mukama ovog filma. On nastavlja svoj mukotrpan put u borbi za gledaoce. U Bosni i Hercegovini su gotovo sve kino sale unistene ratom i bice potrebna nova snalazenja da se film probije do svih koji bi ga zeljeli vidjeti. Ali, vrijedna ekipa koja je proizvela ovaj film ce bez sumnje prevazici i tu prepreku.

Strajo Krsmanovic