BILJESKE IZ SARAJEVA

TAJNA SARAJEVSKE DRESERSKE SKOLE

AIM Sarajevo, 12,07.94. Buljuci djece u Sarajevu, pogotovo na perifernim dijelovima grada, imaju tajnu recenicu koja je i kletva i molitva: dabogda gradska kafilerija (sintori) ostala neposobna! Naravno da njihovi roditelji misle suprotno od toga i raspituju se kada ce ta gradska sluzba krenuti u akciju punomk snagom. Copori pasa, s predigreom i bez njega, kucnih ljubimaca i seoskih dzukela, namnozili su se po gradskim prostorima, plodeci se medjusobno i slobodno te bi samo najstrucniji kinolozi mogli da odgonetnu porijeklo najnovijih mjesanaca, a moguce je da su stvorene i neke nove vrste. U doba ostrog gladovanja, prve i druge godine rata u Bosni, psi su pusteni s lanaca i iz konfornih stanova. Njihovi vlasnici nisu zeljeli s njima podijeliti posljednji zalogaj, bilo je vrijeme ratno i opasno kada se svako snalazi kako zna. Tako su se psi docepali slobode. U prvo vrijeme zajedno s ljudima obigravali su oko kanti za svece, mrzeci se medjusobno, a zatim, kada je pocela stizati humanitarna pomoc, postali su gospodari siromasnih smetljista, a ljudi su se oslonili na Ujedinjene nacije i humanitarne organizacije.

U doba stalnog granatiranja grada djeca su camila u kucama pod strogom paskom svojih roditelja. Kada je granatiranje postalo rijedje i djeca su se otrgnula s roditeljskog lanca i brzo, u polupanim automobilima, odbacenim friziderima i ostaloj ostecenoj bijeloj tehnici, nasli svoje nove ljubimce - pse. Bili su to odrasli pri i kucici, malo mrsaviji od svojih novih vlasnika, ali i jedni i drugi bijahu u prvo vrijeme zadovoljni, kasnije i pseci sretni. Djeca su otkidala od svoga, a i maminog i tatinog zalogaja, i kradomice hranili svoje ljubimce, ko jednog, ko dva, ko tri, zavisno od materijalnog polozaja djecijih roditelja. Psi du, opet, izvodili hiljade vragolija na zahtjev svojih hranitelja i stvoren je novi dreserski stil, koji je za sada tajna. A tajna je zato sto je gradska kafilerija pocela da jaca i sto su izmedju djece i pasa "dogovoreni" znakovi za uzbunu i mjesta za skrivanje. Roditelji "size" od najnovijeg prijateljstva izmedju sarajevske djece i pasa, a djeca i psi nikada nisu bili srecniji. Djeca su naucila ono sto nisu mogla od roditelja: kako se prave kucici, koliko kucka nosi mladunce, kako se mladunci radjaju, kako i koliko sisaju, kada sazrijevaju i kada se odricu svojih roditelja. Na kraju, desilo im se ono sto je bivalo rijetko: i djecu je neko besprijekorno slusao.

Jacaju gradske sluzbe, pa i kavilerija. Velika opasnost se sprema za pse. Ovi kao da to osjecaju i sve cesce, umjesto da laju, zavijaju po noci i kad nema punog mjeseca. Malisani se tada naginju na prozore, osmatrajuci da li su to krenuli sintori. Vecina roditelja misli da su im djeca, od ratnih sredstava, postali simnobuli ili da su zavoljela vise pse nego ljude. Psigolozi i sociolozi ce, vjerovatno, poslije rata ispitivati i taj fenomen, ali ne bi trebalo da trose papir. Radi se o obicnoj slobodi i ljubavi izmedju djece i pasa, a potom o strahu jednih i drugih da punom parom ne proradi kradska kafilerija. Za sada svako djete ima svoga vlastitog psa i svaki pas ima svoga vlastitog slugu. Rijedak dozivljaj i za pse i za djecu.

GENERAL I LIPA

Cijenjeni i mnogo postovani general i ratnik Rouz Majkl, glavni zapovjednik snaga UN u Bosni i Hercegovini, pored svih svojih mnogobrojnih i nimalo lakih zadataka, pokusava i grad Sarajevo osloboditi od raznobojnih snajpera pa omoguciti Sarajlijama da se osjecaju kao slobodni pjesaci. Na kraju, ako to uspije, mogao bi i sam prosetati ovim gradom, u kom ga smatraju sugradjaninom. Mogao bi, uz svu svoju hrabrost iskazanu i ovdje i na Fiklandima, da se oslobodi licne patnje i mirno poprica sa Sarajlijama naviknutim da se okrecu cas desno cas lijevo, osluskujuci pusnjeve. Mozda bas to i general zeli, mozda zato i insistira da se snajperi udalje dalje od dometa njihovih cijevi.

Ali, general i ne sanja da ga u sarajevskom naselju Vojnicko polje, na prvoj liniji izmedju nekoliko snajperskih gnjezda, ocekuje lipov caj. Pretpostavlja se da, kao i svi Englezi, ovaj vojnik od karijere uziva u cajnom ceremonijalu. I svi su ovdje spremni da mu u tom smislu ukazu pocast. Naravno, uz jedan mali uslov: da cuveni general oslobodi jednu obicnu lipu! Lipa je na strateskom mjestu: izmedju dvije vatre, medju dvije vatrene linije. Vec trecu godinu niko s nje ne ubire cvijet. U prvoj godini rata uspjese joj osjeci pokoju granu, jos dok snajperisti nisu bili vjesti, no oni ubrzo preuzimaju kontrolu nad tim drvetom. A najljuci su kad lipa zamirise i vjetar im donese miomiris u zazidane bunkere. Mozda se snajperisti tada sjete mira i svoje kuce, porodice, mozda u trenutku uvidjaju besmisao svog zanata. Mozda im se od pcela oko lipe pricine protivnici, a od njihova zujanja, zujanje metaka? Uglavnom, na sve se to razljute i ne daju pristupa lipi. Ne brane je vec joj krse grane, isprobavaju na njoj ubojite sprave i opominju stanovnike Vojnickog polja da nema ni govora o lipovom caju. Lipi se, opet, moze prici tek na desetak metara pa oni koji obozavaju lipin caj obavezno, kada se lipa rascvjeta, sjednu na tih deset metara i mirisu opojan miris sto ga vjetar donosi s grana.

Tako, sve se desava po ovom scenariju vec trecu godinu. Ako general Majkl Rouz uspije da oslobodi i ovo carobno stablo ceka ga caj od preklanjskog cijeta. A sve se nekako nadamo i ocekujemo da ga necemo piti tek od nekog novog cvata.

Milan Andric