PRESUCENA SENZACIJA

AIM, ZAGREB, 13.8.1994. U zavjetrini velike medijske buke sto se digla oko Karadziceva da ili ne prijedlogu Kontaktne skupine, spora sto je oko toga izbio na relaciji Beograd-Pale, te treceg napada NATO-aviona na polozaje bosanskih Srba, jedna zaista senzacionalna vijest ostala je gotovo nezapazena i nedovoljno razjasnjena. Hrvatska je televizija, naime, 5. kolovoza kratko javila, a prenijele su to potom i dnevne novine, da su u Kninu boravili Hrvoje Sarinic, glavni hrvatski pregovarac sa krajinskim Srbima i potpisnik zagrebackog sporazuma i dr. Ivic Pasalic, savjetnik Predsjednika Republike za unutarnju politiku. Iz te kratke vijesti saznalo se da je razgovor sa vodjama "Krajine" Milanom Babicem i Borislavom Mikelicem trajao pet sati, da su dominirala pitanja takozvane druge faze zagrebackog sporazuma, to jest ekonomski problemi, kao sto su pustanje u promet autoputa Zagreb-Beograd, zeljeznica, putevi, voda, struja, nafta, mirovine, blokada UNPROFOR-a. Jedinu sluzbenu ocjenu o uspjesnosti ovog posjeta izrekao je Sarinic ocjenivsi da krajinski Srbi ne znaju sto se stvarno dogadja, ni sto im je ciniti.

Vec sama cinjenica da su zagrebacki razgovori nastavljeni nakon cetvoromjesecne pauze, i to u Kninu, zasluzuje izuzetnu paznju, ali kada se ona smjesti u kontekst vremena i zbivanja znacaj kninskog nenadanog izleta se umnozava. Do susreta je, naime, doslo u trenutku kada je Milosevic odlucio da zatvori granice prema "Republici Srpskoj" i kada su njegove procjene dosle u sukob sa Karadzicevim i kada on javno izjavljuje da vise ne zeli i ne moze podrzavati ratnu opciju. A ako su takve najave iskrene, jer Milosevicu nikada nije vjerovati, pogotovo sto se sukob oko Bosne moze lako preliti i unutar Srbije i poceti nagrizati njegovu karizmu vodje svih Srba i borca za ideju "Svi Srbi u jednoj drzavi", onda je neminovno da se to osjeti i u "Krajini" i da njegovi ljudi (a Martic i Mikelic to zasigurno jesu) odluce da ponovo sjednu za pregovaracki stol.

Uz to postaje sve evidentnije da ni ruska diplomacija nije vise spremna stajati iza bosanskih Srba, pa onda, naravno, ni iza krajinskih, o cemu najbolje svjedoci podatak da "drzavna delegacija" kninskih Srba nije ni pored Gracovljeva piknika i izljeva pravoslavne ljubavi stigla do Moskve. Prije toga storniran je tako glasno i pompozno najavljivani posjet Mikelica Italiji. Sve to skupa, ali i akcija blokade UNPROFOR-a koja je znatno smanjila pomoc "Krajini", pa cak dovela u pitanje i zetvu, razlozi su koji su vjerojatno krajinsko rukovodstvo, uz sasvim sigurno izravan pritisak iz Beograda, prisilili da se vrate za pregovaracki stol.

Kad se svemu doda i podatak da je samo dan prije Sarinicevog i Pasalicevog putovanja u Knin objavljeno saopcenje hrvatskog ministarstva vanjskih poslova u kojem se osim zahtjeva da UNPROFOR stane na granice Hrvatske ponavlja i prijedlog o medjusobnom priznanju svih bivsih jugoslavenskih republika (zna se u kojim granicama) onda se kockice pocinju slagati u sve cvrscu sliku. Svemu ovome neki su skloni pribrojiti i nedavne manevre Hrvatske vojske na otoku Viru nedaleko Zadra, gdje je ocigledno uvjezbavan eventualni napad na "Krajinu". Ali i pored toga sto je ta vojna vjezba djelovala impresivno i sto u Hrvatskoj ima dosta onih koji smatraju da ce na kraju jedino rjesenje za reintegraciju "Krajine" biti ono vojno, cini se da kninsko rukovodstvo nije posebno impresionirano snagom Hrvatske vojske. Naravno da su svjesni da Hrvatska sada raspolaze sa daleko jacim vojnim potencijalom i uvjezbanijim ljudstvom, na kojem se, kako je to napisao poznati vojni analiticar Fran Visnar, vidi pecat Legije stranaca, ali i hrvatska strana mora voditi racuna o mogucim katastrofalnim posljedicama vojne opcije. Nije nikakva tajna da je linija fronta izuzetno dobro utvrdjena sa obe strane i da je sve pretrpano najmodernijim oruzjem. Iako u tome sasvim sigurno ima i pretjerivanja i propagande ne treba zanemariti ni izjave kao sto je ona Dusana Badze, nekadasnjeg saborskog zastupnika: "U slucaju hrvatske agresije na bilo koji dio Krajine mi se necemo braniti nego cemo napasti stotine ciljeva u Hrvatskoj, osobito podrucja na kojima Hrvati najmanje ocekuju napad. Napast cemo i ona podrucja koja su do sada bila postedjena rata. Ujedno mozete biti sigurni: nas ce odgovor biti mnogo zesci nego ijedan prije".

O toj cinjenici hrvatska strana i te kako vodi racuna i zato se u zagrebackim politickim krugovima kao veliki uspjeh smatra nastavak razgovora, jer bez obzira sto nisu dali neke konkretne rezultate smatra se da je to ipak korak ka mirnom rjesenju. I tako dok na krajinskoj fronti nema ozbiljnih sukoba i dok se primirje odrzava, nesto "cudno" dogadja se na dubrovackom podrucju, na granicama prema "Republici Srpskoj". U cetvrtak je tako s podrucja Bosne i Hercegovine ispaljeno sedam granata na podrucje u blizini aerodroma Cilipi, a zahvaljujuci pismu koje je Tudjman uputio predsjedniku Vijeca sigurnosti UN saznala je i javnost ono sto se i inace znalo, to jest da napad na dubrovacko podrucje od 24. srpnja i nije bio tako bezazlen kako su to zabiljezile novine tek kratkom vijesticom. Tudjman sada otkriva da je toga dana Karadziceva vojska ispalila 52 granate i da je bilo i ljudskih zrtava. Napadi na Zupanju vise se i ne broje i jedva biljeze, pa je tesko dokuciti da li su oni tek odgovor ili "provokacija".

No, kada se zna da je Zupanja u neposrednoj blizini posavskog koridora od tako vitalne vaznosti i za Srbe, Hrvate i Muslimane, onda ni stalna pucnjava u tom podrucju nije nikakvo iznenadjenje. Slicno je i sa Dubrovnikom, gdje srpska strana posto-poto zeli izlazak na more za sto bi bila spremna ustupiti nekoliko kilometara kamenjara u dubrovackom zaledju. Ukazuje to na usku povezanost hrvatskog i bosanskog pitanja i u politickom i vojnom smislu. Hrvatska, naime, ne moze jedan princip primjenjivati na "Herceg-Bosnu", a drugi na "Republiku Srpsku" ili "Republiku Srpsku Krajinu", jer pokusajima, posebno hercegovackog lobbya, da se zapadna Hercegovina prikljuci Hrvatskoj, ili bude satelitska drzavica, u biti se legitimiraju ove dvije srpske drzavice i njihovo pravo na ujedinjenje sa Srbijom. Zalaganje za jedinstvenu BiH zapravo je najbolja obrana hrvatskih granica. U vojnom smislu zato bi eventualno zauzimanje koridora onemogucilo to spajanje i razbilo zamisljenu srpsku drzavu na nekoliko otoka, bez obzira koliko jaka i velika pozadina bila Srbija ili SR Jugoslavija.

Postigne li se, dakle, rjesenje u Bosni i ako se zatvore granice "Krajine" kninsko rukovodstvo nece imati izlaza, ta paradrzava nece moci opstati jer je zivotno upucena na integraciju. Iako ima i drugacijih misljenja, to jest onih koji smatraju da ni sadasnji prijedlog Kontaktne skupine nije pravedan, ni dobar, jer ne samo da nagradjuje vojna osvajanja i etnicko ciscenje, vec je i nukleus slijedeceg rata, ili preciznije nastavka rata, cini se da su u pravu oni koji smatraju da Milosevic pokusava spasiti sto se spasiti da. Milosevicu je, naravno, jasno - kako to ovih dana ocjenjuje Josip Manolic - da kada bi rat ovog casa zavrsio da bi se moglo govoriti o ostvarenju ratnih ciljeva. U tome treba traziti razloge zasto su Sarinic i Pasalic nenadano putovali u Knin, sto sasvim direktno treba shvatiti i kao poruku Karadzicu.

Ali, istodobno to je i veliki poklon Tudjmanu u situaciji kada jos uvijek vlada parlamentarna kriza, kada se ne zna hoce li se opozicija u rujnu vratiti u Sabor i kada su izvanredni izbori jos uvijek izvjesni. Mozda ovaj put za izbornu pobjedu Tudjmanu nece trebati neka "akcija Maslenica", vec ce to umjesto Hrvatske vojske obaviti Milosevic. A sve to onda otvara dodatna pitanja, kao naprimjer ono: da li je Karadjordjevo proslost i nije li ovo sve skupa jedna velika politicka farsa?

GOJKO MARINKOVIC