OBNOVA ILI PROPAST BOSNE I HERCEGOVINE?

AIM, ZAGREB, 27.7.1994. Dok je u Mostaru na svecanoj inauguraciji Hansa Koschnicka, koji je u ime Evropske unije preuzeo upravu nad Mostarom, obecavao pomoc i potporu Republike Hrvatske u uspostavljanju mira u ovom gradu, hrvatski predsjednik Franjo Tudjman jos jednom je istakao da ce Hrvatska i Hrvati u BiH ispostivati Washingtonski sporazum i raditi na uspostavljanju bosnjacko-hrvatske federacije. Dosta je, medjutim, znakova da Tudjman u rukavu drzi barem jos jednu varijantu politike prema Bosni i Hercegovini. Izbor novog vodstva Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine najzorniji su takav znak u zadnje vrijeme.

Iako i opozicijski lider, predsjednik hrvatskih liberala Drazen Budisa javno sumnja da je Tudjman bio za to da predsjednik HDZ-a za BiH bude Dario Kordic, inace deklarirani protivnik Washingtonskog sporazuma, nisu demantirane informacije kako je na izbor celnistva HDZ-a za BiH odlucujuce utjecao Tudjmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivic Pasalic. A samo bi potpuno neupuceni u stil vladanja hrvatskog predsjednika mogli povjerovati da je Pasalic nesto uradio na svoju ruku. Pogotovo sto su se i tri novoizabrana potpredsjednika HDZ-a za BiH, Jozo Maric, Bozo Raic i Srecko Vucina otvoreno suprotstavljali Washingtonskom sporazumu. Pa, i danas govore kako smatraju da je on los za BH Hrvate, mada ce postivajuci stranacku stegu raditi na njegovom provodjenju. Tolika koncentracija protivnika Washingtonskog sporazuma, a time i bosnjacko-hrvatske federacije, tesko da se mogla dogoditi slucajno, ili da je pak rezultat suprotstavljanja sudionika Treceg Sabora HDZ-a za BiH Tudjmanovoj volji. Realnije je cijeniti da je to izraz rezervne Tudjmanove varijante u slucaju da realizacija washingtonskog sporazuma krene mimo onoga kako je on vidi.

A on je vidi kao jedinstvenu priliku da Hrvatskoj pripadne dio Bosne i Hercegovine. Bilo u obliku konfederalnog saveza sa bosnjacko-hrvatskom federacijom, bilo faktickim pripajanjem dijela njenog teritorija u slucaju da dodje do njenog definitivnog raspada. Otuda i Tudjmanov uporni govor o konfederaciji Republike Hrvatske i Federacije BiH maltene kao o gotovoj stvari. To sto hrvatski Ustav odredjuje dvotrecinsku vecinu za ratifikaciju takvih medjudrzavnih ugovora i referendumsko izjasnjavanje gradjana, kao i raspolozenje hrvatske javnosti koje je, barem po novinskim istrazivanjima javnog mnijenja u vecini nesklono konfederalnom savezu, nimalo ga ne navodi da pritom izrazi i zrno sumnje. Uostalom, on je i vodstvo Herceg-Bosne, po svemu sudeci pridobio da prihvati Washingtonski sporazum i bosnjacko-hrvatsku federaciju uvjeravajuci ih da je konfederacija garant ostvarivanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, ukljucujuci i onih teritorijalnih. S tom tvrdnjom je, primjerice i Dario Kordic, nakon sastanka rukovodstva Herceg-Bosne s Tudjmanom, obilazio Hercegovinu i srednju Bosnu i uvjeravao i pridobivao tamosnji svijet i politicke celnike za prihvacanje Washingtonskog sporazuma. Dodajuci da ce u konfederaciji, zbog privredne, prometne i druge ovisnosti buduce federacije o Hrvatskoj, Hrvati u svakom slucaju biti ravnopravni Muslimanima-Bosnjacima, a vjerojatno i vise od toga.

Kako je i medjunarodna zajednica, u svojoj nemoci da ocuva integritet Bosne i Hercegovine, spas potrazila u konceptu njene konfederalizacije formuliranom Washingtonskim sporazumom i operacionaliziranom u planu Kontaktne grupe, ova varijanta Tudjmanove politike uklopila se u taj medjunarodni koncept. Takav pristup, medjutim, sadrzi u sebi latentnu opasnost od obnavljanja muslimansko-hrvatskih sukoba. Uostalom, on je dio kontinuiteta Tudjmanove politike u BiH od raspada Jugoslavije do danas. Kao sto je vladajuca hrvatska politika priznala bosanskohercegovacku drzavu i njene granice, ali istovremeno podrzavala i pomagala osnivanje Herceg-Bosne kao drzave u drzavi, sto je, medju ostalim prouzrocilo muslimansko-hrvatski rat, tako i sadasnje zagovaranje bosnjacko-hrvatske federacije uz inzistiranje na njenoj konfederaciji s Hrvatskom s ocekivanjima da ce na taj nacin Hrvatska fakticki ovladati tim dijelom BH prostora, u dogledno vrijeme vrlo lako moze dovesti do novih muslimansko-hrvatskih sukoba. Vec sada je jasno da predstavnici Muslimana-Bosnjaka drugacije poimaju buduci konfederalni savez. Tako Ejup Ganic govori da ce to prvenstveno i gotovo jedino biti ekonomski savez i to samo u dijelu gdje postoje obostrani interesi. Dakle, s minimumom obiljezja medjudrzavnog saveza.

Kad se tome dodaju nakane srpske politike da Bosnu i Hercegovinu, ako je vec sada ne moze definitivno podjeliti, ono barem svede na privremeni drzavni provizorij koji ce ciniti krhka konfederalna ljustura bez ikakvog sadrzaja, i sadasnji pristup medjunarodne zajednice uoblicen u planu Kontaktne grupe zapravo stvara uvjete za dezintegraciju Bosne i Hercegovine. Srbi to zele po svaku cijenu, hercegbosanski Hrvati vec su im se bili u tome pridruzili, ali su ustuknuli pred prijetnjama svjetske zajednice i pod uplivom Tudjmana priklonili se Washingtonskom sporazumu ne krijuci do kraja svoje krajnje nakane. Pogotovo sto je i sam Tudjman njima sklon.

U kojoj mjeri ce se one sudariti s teznjama medjunarodne zajednice da konfederalizacijom Bosne i Hercegovine zaustavi rat i stvori pretpostavke za njenu buducu reintegraciju pokazat ce vrijeme. Ali ne neko imaginarno i nicim ograniceno vrijeme. Preuzimanjem uprave nad Mostarom od strane Evropske unije to vrijeme je vec pocelo teci. Na inauguraciji Hansa Koschnicka njemacki inoministar Klaus Kinkel rece da "Mostar treba postati model za suzuvot sva tri velika naroda bivse Jugoslavije". Mostar ce, dakle, biti prvi prakticni test koliko su Washingtonski sporazum i plan Kontaktne grupe realna osnova za obnavljanje bosanskohercegovacke drzave. Jer u svojim intervjuima uoci preuzimanje uprave nad Mostarom, Hans Koschnick je, pored obnove vitalnih funkcija grada, u prvi plan isticao neophodnost objedinjavanja sadasnje dvije uprave - hrvatske i muslimanske, kao i organa mjesne vlasti, pogotovo policije. I dodaje da ce "biti vazno stvoriti mjesne propise s kojima se tada moze raditi u prijelaznoj fazi. Sasvim je tesko koncipirati demokratsko izborno pravo, pri cemu se mora sacuvati nacelo one man, one vote, ali se u isto vrijeme mora osigurati zastupljenost razlicitih nacionalnih modela. Ako nam to uspije, i ako tada bude bilo izabrano gradsko vijece i gradonacelnik, tada ce zapravo biti zavrsen moj zadatak".

Da dosezanje tog cilja u Mostaru, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, granici s mogucim, ukazuju vec prvi dani Koschnickove vladavine. Naime, iz redova hrvatskih politickih struktura u Mostaru, potpuno u skladu s hercegbosanskom politikom, vec je predlozeno da se grad podijeli na dvije opcine cime bi se zapravo sankcioniralo sadasnje stanje etnicke podjeljenosti grada. Pa, i ako Koschnick uspjesno svlada ovu prvu prepreku, neprestano ce biti suocen upravo s takvim teznjama - da se uvijek i u svemu povuku nacionalne granice. I neprestano ce lebdjeti izmedju nade da se Mostar i citava Bosna i Hercegovina mogu obnoviti kao zajednica i straha da ce definitivno biti podjeljena i unistena.

ZORAN DASKALOVIC