KOME SUDE SARAJEVSKI SUDOVI

SITNA RIBA PRED LICEM PRAVDE

Cinjenica je kako sve veci broj tezih i laksih prekrsaja, i njihovih direktnih izvrsilaca, lagano dolaze pred lice pravde. No, sto je s onima kojima je haoticno stanje do konca 93. godine izvrsno odgovaralo, a cija je duznost upravo bila da svojim konkretnim odlukama obezbijede funkcionisanje drzave i zastitu gradjana BiH?

AIM Sarajevo, 26.07.94 Klasicna definicija drzave kaze da je ona to ukoliko postoji narod, teritorij i organizirana vlast koja se, opet, dijeli na zakonodavno-pravnu, sudsku i izvrsnu. U Bosni i Hercegovini, pod kontrolom legalnih organa jos uvijek ima naroda, postoji i teritorij ( bez obzira sto se jos ne zna koliko ce biti), a postoji i organizirana vlast. No, kako zapocinjeanjem rata na scenu stupaju i sva ostala zla svijeta, pitanje je hoce li ta vlast, smirivanjem ratne situacije, ofanzivnije krenuti u postavljanje pravne drzave na noge i gdje ce se naci mnostvo onih koji s svojim postupcima zapravo odmogli efikasnijoj odbrani zemlje? Naime, bosanskohercegovacko sudstvo, koje aktivno radi i u ratnim uslovima, i broj sudskih procesa pokrenutih u Sarajevu, najbolji su pokazatelji kako su prethodne dvije godine rata bile raj za kriminal razlicitih oblika i razmjera.

Prema rijecima Kasima Trnke, doskorasnjeg ministra pravosudja, Visi sudovi postoje u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Bihacu i Travniku, a osnovnih sudova ima dvadesetiosam. Pored toga, organizirano je vojno sudstvo cije institucije egzistiraju u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i Bihacu. Dalje, tvrdi Trnka, postoji disproporcija u broju predmeta izmedju vojnih i civilnih sudova, pri cemu je izuzetno povecan broj predmeta pred vojnim. Samo u prva cetiri mjeseca 94. godine u Sarajevu je u proceduri bilo 917 krivicnih predmeta od cega je rijeseno oko 30 posto. U istragama je rijeseno 2.004 predmeta, a Vrhovni sud je odbio 19 posto slucajeva. Sto se tice vojnog tuzilastva u istom periodu primljeno je 1.145 predmeta, a rijeseno 87 odsto, odbaceno 10,4 krivicnih prijava. Optuzeno je 50 posto slucajeva, s tim da je vojni tuzilac zbog nepotpune pripreme ili nepotpunog materijala odustao u 41 posto slucajeva, rijeci su gospodina Trnke. No, istovjemeno, dojucerasnji ministar pravosudja ne govori o kvaliteti vojnog sudstva, mada je donesena Uredba s zakonskom snagom kojom je omogucen rad u pravosudnim organima ljudima koji nisu polozili pravosudni ispit!

Jedan od medijski najzapazenijih proceza bilo je sudjenje Dusku Tomicu, generalnom sekretaru Prve djecije ambasade "Medjasi", covjeku oko kojeg se prasina dize pune dvije godine. Optuznica ga je teretila za "privrednu saradnju s agresorom i podrivanje ekonomske osnove drzave", jer za konvoj s hranom iz Makedonije za Sarajevo, u njegovoj organizaciji, krajem protekle godine, nije obezbijedio sve potrebne dozvole za prolaz preko teritorije "republike srpske" i time omogucio "srpskim vlastima" da zaplijene robu u vrijednosti od 380.000 DEM. No, buduci da nijedan od svjedoka optuzbe nije potvrdio kako Tomic namjerno nije pribavio potrebne saglasnosti, oslobodjen je.

Nedavno je zavrseno i sudjenje Seadu Rekicu, pripadniku Armije RBiH, optuzenom da je s planine Igman, zile kucavice opkoljenog Sarajeva, odavao agresoru podatke o aktivnostima Arbije BiH. Rekic je optuzen za "podrivanje odbrambenog sistema zemlje, zloupotrebu duznosti, tesku kradju i falsifikovanje dokumenata". U predistraznom postupku okrivljeni je priznao kako je radio- vezom javljao cetnicima o pokretima jedinica Armije BiH, izlasku predsjednika Predsjednistva RBiH iz sarajeva, kao i clanova Vrhovne komande, te da je u decembru 92, pri pokusaju deblokade grada Sarajeva, javio kojim ce pravcem ici glavnina snaga i na taj nacin sprijecio kidanje obruca oko Sarajeva. No, toku sudskog postupka Rekic porice date izjave, a svjedoci ne mogu potvrditi da li je ovaj stvarno davao informacije agresorskoj strani. Rekicev ce se branilac, pak, zaliti zato sto nije dokazano falsifikovanje dokumenata zbog kojih Rekic izdrzava kaznu do januara. Zastupnik optuzbe, takodjer, najavljuje zalbu Vrhovnom sudu. Pitanje koje se namece jeste - da li je taj jedan covjek sprijecio deblokadu Sarajeva?!

Kako se "visoka politika" prelama u svijesti onih koji su zaduzeni da je sprovode na mnogo nizem nivou, bez obzira o kojoj se od zaracenih strana radilo, po sistemu "princip je isti sve su ostalo nijanse", pokazao je tragicni dogadjaj iz novembra 93. godine, kada su u Fojnici ubijeni fratar franjevackog samostana fra Nikica Milicevic i vikar Leon Mate Migic. No, da ipak postoje izrazene "nijanse" dokazali su pripadnici vojne policije i Centra sluzbe bezbjednosti koji su nakon dva mjeseca traganja dosli do vojnika koji su kobnog 13. novembra bili u samostanu. Slobode su liseni Miralem Cengic, Nedim Zerdo, Semin Musinbegovic i Vahid Begic za koje je postojala osnovana sumnja da su pocinili, odnosno prikrivali ubojstvo. Sredinom juna izvedeni su pred vojni sud s optuznicom koja tereti Cengica da je izvrsio ubojstvo a ostale da su isto prikrivali. Okrivljeni Cengic priznaje ubojstvo a odbrana mu se bazirala na cinjenici da je 13. novembra, nakon zestokih sukoba s HVO, u pijanom stanju s drugovima otisao u samostan da se okrijepe i snabdiju picem i hranom. Tamo zatice dva civila, za koja tvrdi da nije znao da su fratri, a kada kod jednog kod njih pronalazi privjesak za kljuceve "sahovnicu", sto ga je strasno iziritiralo, poceo je prijetiti ubojstvom nazivajuci fratre "ustasama". Uzalud su se fra Nikica i fra Mato branili "da nisu ustase", pod oruzanom prijetnjom Cengic ih je utjerao u zgradu samostana i tu likvidirao. Kako izvjestaj tima vjestaka o uracunljivosti Miralema Cengica, s obzirom da je lijeceni alkoholicar te da je ovo ubojstvo (kako sam tvrdi) izvrsio pod uticajem alkohola, nije bio gotov ocekuje se da ce biti prezentiran tek na nastavku sudjenja koncem jula.

Trenutno je u postupku sudjenje sedamnaestorici pripadnika 10. brdske brigade (ozloglasenog komandanta Cace) koja je, kako se navodi, do 26. oktobra 93. godine bila izvan sistema komandovanja. Ne ulazeci u razmatranje mogucnosti da u jednom prepolovljenom gradu egzistira Stab vrhovne komande i na samo 1.000 metara udaljenosti stab brigade koja nije stavljena pod kontrolu te iste vrhovne komande, optuznica okrivljene tereti zbog krivicnog djela ubojstva koje su "vrsili za vrijeme ratnog stanja kao vojna lica u sastavu 10.brdske brigade Prvog korpusa ABiH". Po navodima optuznice okrivljeni su, u vremenu od juna do kraja novembra 93. godine, nezakonito hapsili, pritvarali, mucili i lisili zivota dvanaest lica srpske nacionalnosti, a potom njihove leseve bacili u duboki prirodnu usijek Kazani na Trebevicu - planini cije padine direktno silaze u stari dio grada Sarajeva i koje je pomenuta brigada imala zadatak braniti od neprijatelja. Optuznica navodi imena ubijenih lica, gradjana Sarajeva, opisuje nacin na koji su zlostavljani i ubijeni, te koji je od okrivljenih ucestvovao u kojem od ubistava, kao i okolnosti pod kojima se sve desavalo. Kao direktan izvrsilac ubojstava navodi se bivsi komandant 10. brdske brigade Musan Topalovic - Caco, ubijan tokom privodjenja pri pokusaju bijega,

1. oktobra 93. godine. Jedan od optuzenih priznao je kako je cuo da je Caco likvidirao jednog civila u zemunici i u mraku vidio da izvlaci tijelo masakriranog. Ostali okrivljeni, cija je odbrana do sada saslusana, negiraju sopstveno ucesce u ubojstvima tvrdeci da su gradjane privodili, pritvarali i mucili, ali da ih je ubijao neko drugi. Jedan od optuzenih tvrdi da se sjeca kako je jedan od pripadnika 10. brdske brigade, cije ime cak nije ni na spisku okrivljenih, sabljom presudio jednom Srbinu. Ocekuje se nastavak sudjenja.

Sarajevska crna hronika uistinu obiluje sudjenjima, i svoje mjesto na optuzenickoj klupi dobio je i Fahrudin Karkin, jedan od poznatijih advokata u gradu, koji je s pocetka rata obavljao duznost pravnog savjetnika komandanta vojne policije (Sarajlijama dobro znani Celo koji je u jednom preiodu "vedrio i oblacio" u centralnom sarajevskom kvartu) a kojeg optuznica tereti da je zloupotrebom svog polozaja tokom 92. i 93. godine ostvario saradnju s neprijateljem u cilju izvodjenja lica srpske nacionalnosti na teritoriju koju kontrolise neprijatelj, a bez znanja drzavne komisije za razmjenu zarobljenika i protiv interesa R BiH. Sudjenje se tek ocekuje buduci je optuzeni sudu podnjeo svoj zdravstveni karton i uputncu za bolnicu.

Prvog avgusta 94. godine pocinje dokazni postupak Jasminu Uzunovicu, optuzenom za saradnju s neprijateljem, koji u istraznom postupku pobija navode optuzbe sto ga tereti za predaju izvjesnih kolicina naoruzanja pripadnicima HVO, koji ga opet hapse i odvode u vojarnu u Kiseljaku gdje Uzunovic ucestvuje u fizickom zlostavljanju ostalih zarobljenika u cilju obezbjedjenja povoljnijeg polozaja za sebe. Okrivljeni to negira podnoseci kao dokaz brojne oziljke po rukama koji treba da svjedoce o jednakom tretmanu, i tvrdeci da su sve zatvorenike pripadnci HVO tjerali na medjusobno batinanje i pjevanje ustaskih pjesama, te kako su mu bojovnici HVO ubili oca, dvojicu amidza (striceva) i rodjake, pa on nikada ne bi saradjivao s njima.

Interesantan je i slucaj Fahrudina Came koga je rat zatekao na izvrsenju kazne zatvora zbog ubojstva (kazna je s 12 smanjena na 4 godine) a koji je izrazio zelju da se bori za odbranu Republike BiH. Naime, clanom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sanskcija za vrijeme neposredne ratne opsanosti ili ratnog stanja, predvidjeno je da se moze prekinuti izdrzavanje kazne zatvora pojedinim osudjenicima pri cemu je bitno da ovaj zeli da ucestvuje o idbrani zemlje ili da se uklopio u organizaciju zivota u Armiji BiH! Buduci se Camo dobro uklopio, nece biti u zatvoru dok traje ratno stanje, nego ce s puskom ucestvovati u odbrani zemlje.

Pocinjena ubojstva su mahom u nadleznosti vojnih sudova. Razlog za to lezi u cinjenici da je jaka koncentracija rucnog naoruzanja bila u rukama inih vojnih policija, bezbroj specijalnih jedinica, i raznih vojnih formacija koje su samostalno organizirale oduzimanje osobnog naoruzanja gradjana u prvim danima napada na Sarajevo. Tako se formiraju "organizacione jedinice" po kvartovima i djelovima grada koje su, istina, u prvim danima haosa odigrale veliku ulogu, ali koje je kasnije bilo veoma tesko staviti pod centralnu kontrolu. Svaki dio grada je imao svog lokalnog komandanta koji je odlucivao ko je izdajnik, od koga treba "za potrebe odbrane zemlje" oduzeti osobni automobil, pretresti stan itd. U takvom anarhicnom stanju dolazilo je do brojnih ubojstava iz razlicitih pobuda. Mnogi od lokalnih vodja su ili nastradali u medjusobnim obracunima ili u obracunima s pripadnicima specijalne jedinice MUPa BiH pri pokusaju njihovog potcinjavanja vec formiranoj komandi u okviru Prvog korpusa i Vrhovne komande ABiH. No, za nadati se da ce oni koji su ostali, ili njihovi direktni saucesnici, vremenom doci pred vojni sud.

Civilni sudovi se, pak, bave provalnim kradjama kojih je u Sarajevu veliki broj, kao i slucajevima prevare u ciolju sticanja materijalne dobiti. Takvo sto je u gradu bilo najaktualnije u periodu zestoke gladi, kada su se pojedinci "dosjetili" nacina za priskrbljivanje suma novcaq koje su se penjale i do 5.000 DEM. Uz obecanje da ce "svojim tajnim kanalima" doci do osnovnih zivotnih namirnica po povoljnijim cijenama od tadasnjih na gradskim, nazovi, pijacama (ulje 50 DEM, secer 70 DEM, kafa 150 DEM, kutija cigareta 8 DEM) novac su unaprijed uzimali od naivnih i gladnih gradjana, a vise se nisu pojavljivali.

Na koncu, cinjenica je kako sve veci broj tezih i laksih prekrsaja, i njihovi direktni izvrsioci, lagano dolaze pred lice pravde. No, sta je s onima kojima je haoticno stanje u gradu do kraja 93. godine izvrsno odgovaralo, a kojima je duznost upravo bila da svojim konkretnim odlukama obezbijede funkcionisanje drzave i zastite gradjana Bosne i Hercegovine.

Mirsada Bosno