DA LI MIROVNI PLAN GARANTUJE BOSNU I HERCEGOVINU

TRI SUDBINSKA PITANJA

Da li drzavnost BiH po novom mirovnom pravu garantuje i sva prava pojedinaca koje previdja medjunarodno pravo, posebice pravo povratka izbjeglih na svoje ognjista? Da li se garantuju sve ravnopravnosti naroda? Ako postoji drzava R BiH, da li se ovim planom danas trvori neka nova?

AIM Sarajevo, 16.07.94. Gospodin Carls Redman garantovao je, u izjavi datoj prije par dana u Sarajevu, opstanak drzave Bosne i Hercegovine u njenim medjunarodno priznatim granicama. Ova izjava, mada se suprotna obzirom na medjunarodno pravo ne bi mogla javno ni dati, je veliko olaksanje i ohrabrenje kada se ima u vidu sve ono sto se sa ovom drzavom u posljednje dvije godine desavalo. No, da ta izjava ne bi ostala nasa iznecjerena nada na koju bismo se kasnije samo mogli pozivati kao na svoje naivno vjerovanje, sto je bio slucaj sa ocekivanom vojnom intervencijom, trebalo bi gospodinu Redmanu, svima nama i nasoj savjesti, a narocito poslanicima u Skupstini Bosne i Hercegovine koji ce odlucivati o mrijedlogu mirovnog plana, postaviti tri pitanja kako bi se kljucne stvari u odnosu na drzavnost BiH potpuno razjasnile. Dok jos ima vremena za to.

Prvo pitanje glasi - da li drzavnost Bosne i Hercegovine koja se garantuje, podrazumijeva i garantovanje svih prava pojedinaca, odnosno ljudska prava koja predvidja medjunarodno pravo, u prvom redu pravo izbjeglica da se vrate svojim kucama i svojim imanjima koja su im nasilno oduzeta? Gospodin Redman o tome ne govori nista, sto se moze dvostruko shvatiti - bilo da se podrazumijeva, sto bi sa stanovista prava bilo sasvim normalno jer nikakvi pregovori niti bilo koja grupa, drzava ili bilo ko, u svoje ime ne smije ista ponuditi ili potpisati sto je suprotno Povelji Ujedinjenih Nacija i Medjunarodnom paktu o gradjanskim i poltickim pravima. No, njegova sutnja da o tome ne govori moze biti shvacena i na sasvim suprotan nacin - ono o cemu nema rijeci u sporazumu ili nije predmet sporazuma, znaci priznavanje faktickof stanja stvorenog silom. Mada je, sto je savsim ocito, ovo drugo suprotno pravu, iskustvo za ove dvije posljednje godine nas je naucilo da se i najvece povrede prava u Bosni Hercegovini uzimaju u medjunarodnoj zajednici kao savim normalna stvar, pa cak i nagradjuju.

Drugo pitanje tice se ravnopravsnosti naroda, sto je takodje garancija predvidjena u clanu 1. Povelje Ujedinjenih Nacija,bez obzira o kojem i kakvom pravu naroda se radi - pravu na samoopredjeljenje, pravu na razvod, pravu na mir... Na osnovu cega, i iz kog razloga, kontakt grupa, opredjeljujuci se za teritorijalnu podjelu zemlje po etnickom kriteriju (sto jeste njeno pravo da cini, mada je za Bosni i Hercegovinu to sasvim pogresan pristup) predvidja 49 posto bosanske teritorije za Srbe, kao jednom od njenih konstitutivnih naroda kojeg u procentu stanovnistva ima nepunih 33 posto, a ta Bosnjake i Hrvate se predvidja 51 posto, kad ih je u ukupnom postotku, zajedno, oko 64 posto? Moze li se od nekih naroda nesto oduzimati, drugom davati a pri tome ocekivati da se to prihvati kao normalno i pravedno? Ako vec procenat stanovnistva nije bio mjerodavan pri podjeli teritorija treba kazati koji je to drugi kriterij, ili kriteriji, presudan, jer svaki narod ima svijest o svom identitetu, pravdi, onome sto mu pripada, pripada nekom drugom ili ga dijeli s njim. Kao sto niti jedan narod ne moze biti kolektivno kaznjen, ne moze biti ni kolektivno nagradjen.

Konacno, trece pitanje tice se, neposredno, same drzave. Ako vec postoji drzava - Republika Bosna i Hercegovina - kao drdjava ravnopravnih naroda, Srba, Hrvata i Bosnjaka, a zatim Federacija Bone i Hercegovine na teritoriji gdje Bosnjaci i Hrvati cine vecinu - da li se, kada se garantuje drzava, misli na Republiku Bosnu i Hercegovinu na teritoriji ( jer je jedino ona u medjunarodno priznatim granicama), ili se misli na neku novu drzavu koja bi nastala od Federacije BiH i dijela republike na kojemsrpsko stanovnistvo cini vecinu, odnosno 49 posto teritporije koju dobija iako na cijeloj toj teritoriji ne cini vecinu? Ako je ovo prvo slucaj onda Federacija, koja je nedavno formirana, drzavno-pravno gledano ne bi imala nikakvog smisla, pa stoga ne treba ocekivati od gospodina Redmana da u tom pravcu uopste i razmislja. A ako je ovo drugo u pitanju, o formiranju nove drzave, gospodin ce Redman morati da kaze kako bi to on spojio u jednu drzavu Federaciju Bosne i Hercegovine i ostali dio drzave, koju Vasingtonski dokumenti nazivaju teritorijom gdje srpsko stanovnistvo cini vecinu. Krajnja granica koju drzavni suverenitet moze tolerisati je Federacija na cijeloj teritoriji, a sve drugo, Konfederacija ili Realna unija, na cjelovitoj teritoriji BiH, znacili bi prestanak te drzave. Na teritoriji bivse drzave bio bi stvoren savez dvije suverene drzave koje bi mirovnim sporazumom bile privremeno povezane u jednu cjelinu koja bi koriscenjem prava na samoopredjeljenje u bilo kojoj drzavi mogla biti vrlo brzo raskinuta. To je, uostalom, Kozirjev i obecao Milosevicu za srpsku stranu odmah sutradan nakon Zenevskog sastanka i sto je u potpunoj suprotnosti sa onim o cemu Redman govori u Sarajevu. To je, sasvim sigurno, i odlucujuci razlog zasto se u ovoj fazi diplomatskih pregovora odlucujuca bitka vodi za procente drzavne teritorije, a sve ostalo ce kasnije, u drugoj fazi, doci samo po sebi, po pravilima medjunarodnog prava.

Drzava Bosna i Hercegovina, kao i svaka drzava svijeta, mora imati suverenitet na cijeloj svojoj teritoriji, i trenutno i trajni, no nije sigurno da to gospodin Redman garantuje. Narodi u njoj moraju biti ravnopravni -nije sigirno da to kontakt grupa, predlazuci teritorijalnu podjelu, uopste i zeli. Gradjani moraju imati svoja ljudska prava nezavisno od nacionalne pripadnosti i izvrsenog nasilja - o tome se najvise suti mada je to prvo pitanje od kojeg treba poci u BiH kao svugdje u svijetu, i posljednje je pitanje koje bi se smjelo zaobic.

Na kraju, sva ova tri pitanja svode se samo na jedno podsjecanje

• na referendum gradjana 1992. godine, odrzanog po zahtjevu Evropske zajednice, odluceno je da je Bosna i Hercegovina cjelovita drzava ravnopravnih naroda i gradjana. To je odluka najvise pravne snage i najveceg drzavno-pravnog znacaja donesena dosada u Bosni i Hercegovini sa kojom moraju biti saglasne sve odluke Skupstine i koja mora biti postovana od svakoga u svijetu!

Ibrahim Festic