INTIFADA UNPROFORA

AIM, ZAGREB, 18.7.1994. Dvotjedna "intifada" protiv UNPROFOR-a, s blokadom svih cestovnih prijelaza prema "zasticenim zonama" i vrucom saborskom raspravom kojom je privedena kraju, nije, kako se moglo i ocekivati, ni za pedalj promijenila poziciju Hrvatske prema UN i njihovim mirovnim snagama. I poslije zerave najtezih optuzbi protiv "plavaca" da u Hrvatskoj stvaraju novi Cipar, izvjesno je da ce oni odraditi dva mjeseca koliko jos traje ovaj mandat, a poslije ce jednako sigurno biti izglasan novi, i jedina je dilema hoce li to biti na tri ili sest mjeseci.

Istina, postoji prilicna vjerojatnost da taj novi mandat bude nesto pojacan, sto se vec dogadjalo (Rezolucija 769 pretprosle godine, kojom je predvidjeno da mirovne snage dodju na granice UNPA "gdje se one podudaraju s drzavnim granicama", ili 871 prosle godine, koja predvidja, kao i 762, povratak Hrvatskoj "ruzicastih zona" te daje mirovnim snagama pravo da "djelujuci u samoobrani, poduzmu nuzne mjere, ukljucujuci i uporabu sile"). No, rijec je o manje-vise "papirnatim" odredbama i njih su dosad hrvatske vlasti uspijevale ishoditi i bez ovakvih masovki prognanika, tako da su njihovi razlozi ocito drugdje, kako tvrdi i hrvatska opozicija koja se prvi put ohrabrila reci da je rijec o manipulaciji ljudskom mukom i neinformiranoscu. Postoji jos jedna cinjenica koja govori tome u prilog, a to je da su prognanicki skupovi ovaj put poceli tri mjeseca prije isteka mandata UNPROFOR-a, a ne tik prije kao posljednji put u ozujku.

Dosta je lako rekonstruirati ovaj timing. Ulicni prosvjedi prognanika poceli su petnaestak dana prije izvanredne sjednice Sabora, na kojoj je jedina tocka bio UNPROFOR, i ocito su imali funkciju ugurati opoziciju natrag u parlament. Njeno tromjesecno izbivanje iz Sabora moglo bi natjerati Tudjmana i HDZ da raspisu izbore, sto ce se mozda i uciniti ali po vlastitom izboru, a osim toga sve vise privlaci pozornost u svijetu, iako nema znakova da bi pozicija Tudjmana, ucvrscena potpisivanjem washingtonskog sporazuma i pristankom na plan "kontaktne grupe", bila ozbiljnije dovedena u pitanje. Opoziciji je to s uguravanjem i otvoreno receno. Ako se ne vrati u Sabor u ovome toboze presudnom trenutku za Hrvatsku, bit ce to dokaz da su joj "egoisticni" stranacki interesi ispred interesa prognanika, sto joj nece oprostiti ni oni ni "hrvatska povijest". No, iako je ovo receno s poznate puskarnice glavnog HTV-Dnevnika, ili bas zato, opozicija se nije odazvala, pa cak nije, kako se najavljivalo, dosla ni da samo odslusa govor turskog predsjednika Suleymana Demirela.

Iz redova opozicije - koja nije puno jedinstvenija ni odvaznija nego dosad, ali su je hajkacke metode HDZ-a slijepile cvrscim cementom nego sto je mogla sanjati - odgovoreno je da Sabor nikada nitko nije pitao za dolazak UNPROFOR-a, pa je deplasirano to ciniti sada kada su stvari krenule lose. Opozicija je sazvala "paralelni Sabor", nekoliko zastupnickih mjesta prazniji od HDZ- ovog, na kome je takodjer trazila "muzevniji" mandat UNPROFOR-a, ali je optuzila ne njega, nego hrvatsko vrhovnistvo i Tudjmana za ovako slab i neucinkovit mandat. Podsjeca se da je Tudjman dao punu podrsku Vancovu planu, iako to nije morao jer ga nije potpisao on nego Borisav Jovic, a u trenutku potpisivanja Hrvatsku je vec bila priznala prva grupa zemalja, pa je mogla traziti autonomniji i povoljniji aranzman s medjunarodnom zajednicom.

Osim toga, opozicija je trazila prekid "svih politickih razgovora" sa Srbijom i SRJ "dok ne priznaju Hrvatsku, dok se ne obustavi politicka, vojna i logisticka potpora odmetnutim Srbima te "ne prestane etnicko ciscenje na okupiraniom podrucju Republike Hrvatske". Ovaj zahtjev Tudjman je u neku ruku anticipirao otkazujuci najavljeni susret s Milosevicem, no umjesto da se tome raduje opozicija bi se sada morala zapitati u cemu su uopce razlikuju njeni stavovi od sluzbenih (HDZ-ovih). I opozicija i Tudjman suglasni su oko zamrzavanja odnosa s Beogradom - iako ima i onih koji upozoravaju da pregovori s Milosevicem nisu a priori losi, tj. losi su samo oni na racun trecih, a uvjetovati pregovore priznanjem Hrvatske nema smisla jer kada ona bude priznata vise se i nece imati o cemu pregovarati. Osim toga, dio opozicije trazi i prekid svakih kontakata s Kninom, sto spada u neku vrstu diplomatskog agnosticizma, jer ako se ne zeli pregovarati ni s Beogradom ni s Kninom, s kim onda uopce pregovarati. Ocito je da opozicija na ovaj nacin ne moze preci u protuofenzivu, nego suprotno samu sebe osudjuje na "prezvakavanje" sluzbenih stavova i na to da se stalno bavi posljedicama a ne uzrocima.

Tako ni vlast ni opozicija ne daju odgovor sto se to stvarno dogadja da UNPROFOR nemocno "cuci" u zasticenim zonama, a prognanici s ovu stranu "linije razdvajanja", bez izgleda da ce uskoro doci do njihovog susreta. Dio odgovora je uistinu u prirodi mandata koji je ogranicen na odrzavanje mira (peace keeping), a ne stvaranje mira (peace making). Zna li se da se u Kambodzi pocetkom sezdesetih peace keaping takodjer pokazao nemocnim da obuzda rat, a da je primjena peace makinga pocetkom devedestih brzo dala ploda, lako je zakljuciti sto bi znacila promjena mandata. Zasto se onda ne "makingizira" mandat UNPROFOR- a u Hrvatskoj - da li su interesi velikih u ovom slucaju toliko razliciti od onih u Kambodzi, ili se pak procjenjuje da je kolicina ratnih strasti ovdje niza nego tamo. U ovo drugo tesko je vjerovati, ali je moguce da se procjenjuje kako osnovni problem i nije u strastima na terenu, nego da su se glavni otpori pacifikaciji spleli u vrhovima vlasti s obje strane.

Ovome u prilog govori mozda najvise to da dok je nastajao Vanceov plan (konac 1991.) vec su ostvareni bilateralni kontakti Milosevica i Tudjmana, uz ostalo i onaj u Karadjordjevu. Ako je tocno da su oni tamo povlacili crtu izmedju srpskog i hrvatskog u BiH pa i sire - o cemu nezavisni zagrebacki dvotjednik Arkzin ovih dana objavljuje zanimljive dokumente - potpuno je jasno da su njih dvojica bili nezainteresirani za UNPROFOR, koji je ovdje dolazio s platformom nepromjenjivih granica, suspenzije "humanih preseljenja" (dogovorenih izmedju Cosica i Tudjmana) itd. UNPROFOR je, dakle, vec u startu bio osudjen da bude samo ljubazno primljen

• jer se to nije moglo odbiti - i ljubazno tapsan, a da mu se iza ledja dogodi sve cemu smo svjedoci u posljednje dvije i pol godine (brahijalna, ali sve je ocitije nemoguca podjela BiH, te betoniranje situacije u Hrvatskoj, gdje je reintegracija "Krajine" po svemu sudeci vezana uz neki neispunjeni aranzman takodjer u Bosni).

Upravo na ovome mjestu hrvatska je opozicija skocila i trazila prekid odnosa s Beogradom, tvrdeci da je Tudjman u pregovorima s Milosevicem bio uvijek slabija i naivnija strana, pa je bolje da ih prekine. U osnovi opozicija ovim stiti Tudjmana od samog sebe, a samo manji dio opozicijskih celnika (istarski atonomista Ivan Pauletta) ili nezavisnih intelektualaca (Ivo Banac) smatraju da ga, naprotiv, treba raskrinkati. Pauletta izjavljuje da Tudjman, kao ni Milosevic, ne moze naci put k miru, jer su njih dvojica vec imali mir i pokazali da ne znaju i ne zele sacuvati. Banac, pak, kaze da je hrvatska vlast, s Tudjmanom na celu, napravila toliko "necivilnih" koraka (diskriminiranje Srba, uvodjenje kune...) da ne samo da nije u stanju doci do Knina, nego to cak ni nece jer "ne zeli osporiti cetnicki svjetonazor raskola i rata" (koji joj je blizanacki slican).

Po svemu sudeci za ova radikalna raskrinkavanja vec je kasno. Ne samo ona nego i zahtjev za prekid pregovora s Milosevicem sada idu preko onoga sto veliki u svijetu planiraju s Tudjmanom i Milosevicem. Od njih se trazi da ne prekinu nego nastave pregovore, a tko ih zeli smjeniti morat ce to uciniti vlastitim snagama. Svijet zuri da zasije trbuh ex-Jugoslavije, bez obzira sto je operacija daleko od toga da bude gotova, a hrvatski i srbijanski predsjednik ostaju prihvatljivi i ako samo ne ometaju zavrsne radove UN-izvodjaca. Na toj osnovi stvorit ce se, mozda i ubrzo, nekakav krhki mir (ili samo ne-rat) u BiH, i isto takva krhka reintegracija "Krajine" u Hrvatsku. Za nista vise od toga svijet trenutno nema snage ni volje.

MARINKO CULIC