SARAJEVSKA UMIRANJA

NIKO NIJE MRTAV DOK SE SUDOM NE DOKAZE

Starac I.Catal umro je na Grbavici. UNPROFOR je posredovao da ga njegovi sahrane u slobodnom dijelu Sarajeva. No, osmrtnica se ne priznaje jer ju je izdala tzv. srpska republika. Sad porodica mora uz svjedoke na sud ne bi li dokazala da je starac, sahranjen prije godinu i po dana, uistinu mrtav. No, sta ce raditi oni bez svjedoka o smrti najdrazih?

AIM Sarajevo, 15.07.94. Smrt je vec odavno postala sarajevska svakodnevnica. Ovdje se gube najdrazi i najblizi, a porodicama ostaju ponekad, osim boli za njima, i problemi oko zaostavstine umrloga. Osnovnim sudovima I i II u Sarajevu u ovom ratnom periodu predato je oko 2.500 zahtjeva za vodjenje ostavinskog postupka, no rjesenja se izdaju samo onda kada postoje dokazi i o umrlom i o nasljednicima.

• Cinjenica je da u ovom trenutku Sud ne moze obezbijediti sve nasljednike cija je nasljednicka izjava neophodna. To je s jedne strane uzrokovano komunikacijskim problemima, a cesto ni same stranke nisu u mogucnosti da prikupe svu dokumentaciju vezanu za vlasnicka prava kako bi se utvrdila ostavinska masa, sto umnogome usporava postupak suda, kaze predsjednik Osnovnog suda II u Sarajevu, Sead Bahtijarevic.

No, i kada su nasljednici u Sarajevu nije lako, pogotovo ako smrt nije upisana u maticnu knjigu umrlih u roku od 30 dana ili ako je gradjanin umro na privremeno okupiranoj teritoriji. Tada nastaju pravi problemi.

Starac Ismet Catal umro je na Grbavici a uz posredovanje UNPROFOR-a sahranjen je na slobodnoj teritoriji Sarajeva. Njegova porodica ne moze pokrenuti ostavinski postupak jer maticni ured odbija da evidentira smrt zato jer je potvrdu o smrti izdala tzv. republika srpska. Naime, bilo kakvi dokumenti koji stizu s "one strane barikade" na slobodnoj teritoriji ne mogu biti priznati. Maticar u opstini Novo Sarajevo, Dijana Kablar, govori da ima prilican broj stranaka koje dolaze s takvim izvodima sa Grbavice, ali da oni na osnovu tog dokumenta ne mogu upisati smrt jer bi priznavanje takvih izvoda znacilo i priznavanje nepostojece drzave.

Kako onda dokazati da je covjek koji je sahrannjen zapravo - mrtav? Odgovor glasi - sud u vanparnicnom postupku preuzima ulogu mrtvozvornika! Na osnovu svjedocenja i pismenih iskaza utvrdjuje se, a u Sluzbenom listu za 8 DEM i objavljuje smrt umrloga. Naravno, Sluzbeni list ne izlazi i po nekoliko mjeseci pa se zavrzlama nastavlja i dalje, no kako i ne bi kada smrt utvrdjuju pravnici a ne mrtvozvornici. Tako i po godinu i po dana porodica ceka da zakon utvrdi ono sto je priroda utvrdila davno.

Uzgred, kada se sve ovo prevali preko ledja maticni ured je spreman evidentirati smrt i izdati smrtovnicu na osnovu koje se moze pokrenuti ostavinski postupak. Ipak, ostaje nedoumica kao ce do smrtovnice doci porodica ciji je bliznji, recimo, sahranjen na okupiranoj teritoriji kad je vec smrt tako tesko dokazati ovdje na slobodnoj? Kako sada stvari stoje - nikako!

"Obicni ljudi" za svoj usud cesto krive nesretna vremena, nerjetko i druge. Pogotovo kad moraju dokazivati dokazano, objasnjavati davno objasnjeno. Dokle ce nam biti tako?

Semira Nikocevi