SA SPOMENICOM NA ULICI

Zagreb Jul 15, 1994

AIM, ZAGREB, 14.7.1994. "Vjerovao sam svojoj drzavi. Al' da nije nje ne bi ni ovoga bilo. Da me je barem ubilo tih 5-6 granata sto je palo u dvoriste u mome rodnom mjestu" - govori pedesecetverogodisnji Ante Kordic, clan HDZ-a, bivsi clan bivse Skupstine Vijeca zajednica Osijek, kada je u cetvrtak 7. srpnja 1994. godine "pregovarao" sa pripadnicima Policijske uprave Zagreb-Trnje koji su dosli delozirati iz stana u Aveniji Vukovar 240 njegovu kcer Kristinu Jovic, tesko bolesnu zenu, zeta Darka, dobrovoljca, nosioca Spomenice domovinskog rata, bivseg pripadnika 148. brigade, te njihovo dvoje bolesne djece, Domagoja od tri godine i Doru od godinu dana.

Ovo nije prvi pokusaj delozacije porodice Jovic. Sredinom srpnja prosle godine uslijedio je prvi poziv za iseljenje koji je, uz izjavu Darka Jovica i moratorija u Opcinskom uredu Medvescak, sprijecen. Nekoliko dana kasnije 23. srpnja izvrsena je revizija stanova u Opcoj bolnici (bivsoj Vojnoj bolnici) gdje je izvjesena lista djelatnika bolnice cije su molbe pozitivno rjesene, njih vise od 130.

"Kristina se nalazila na listi pozitivno rjesenih pod rednim brojem 35, te je trebala na osnovu izvjestaja dobiti konacno rjesenje o koristenju stana" - prica Nevenka, kolegica s posla.

Medjutim, poziv za iseljenje ustrajno stize na ime Kristininog supruga Darka, koji i nije onaj na cije se ime vodi stan. Poziv na iseljenje i drugi put, 20. prosinca 1993. godine dolazi na ime Darka Jovica premda se na rjesenju o koristenju stana nalazi ime Kristine Jovic.

Treci i, za sada, posljednji poziv za iseljenje, od 7. srpnja

  1. takodjer je upucen na Darka Jovica. Time je izvrsni organ, Gradski sekretarijat za gradjevinarstvo, komunalne poslove, promet i veze, prekrsio zakonsku osnovu postupka, poslavsi poziv na ime covjeka koji nije nosilac stanarskog prava, pa je prema tome delozacija i prije pokusaja izvrsenja bila protuzakonita, kao sto je uostalom i sam cin delozacije protuzakonit.

Mario Kapetanic, pripravnik iz odvjetnicke kancelarije MARKOVIC, opunomocenik koji je zastupao ostecenu stranu, obitelj Jovic, izjavio je u samom metezu postupka delozacije slijedece: "Rjesenje po kojem je Kristina Jovic dobila stan od bolnice proglaseno je nistavnim. Medjutim, nije utvrdjen modus rjesavanja pitanja deloziranih gradjana Republike Hrvatske koji ne samo sto nisu sudjelovali u okupaciji, vec su i svojim aktivnim zalaganjem pomogli obraniti domovinu. Gospodja Jovic je kao medicinska sestra u Opcoj bolnici brizno i predano njegovala nase ranjenike, dok je njezin suprug, gospodin Darko Jovic aktivno sudjelovao u obrani domovine, te je kao zasluzan dobio i Spomenicu od predsjednika Republike dr. Franje Tudjmana, koji mu se ovakvim cinom dodatno 'zahvaljuje'. Pitam se, kako je to moguce da se takva osoba s dvoje maloljetne bolesne djece i bolesnom suprugom uopce pokusa nasilno istjerati iz stana. Gdje je tu pravna drzava koja stiti sve svoje gradjane ravnopravno? Gdje je tu zakon koji za sve vazi jednako? Gdje je tu pravo dobrovoljca Domovinskog rata da moze mirno zivjeti u drzavi za koju se borio?". Tog kisnog jutra 7. srpnja u stanu Jovicevih, okupio se prilican broj prijatelja, rodjaka, kolega s posla, promatraca Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava, nekoliko novinara, medju ostalim i reporter i kamerman njemacke televizijske agencije, cije je tehnicko orudje "satjeralo" policiju nekoliko koraka udesno od ulaznih vrata stana, kako ne bi bila u domasaju oka kamere.

Kada je policajac Ivica Sikoronja zatrazio od prisutnih da se razidju i situaciju prepuste brizi i skrbi prisutnih policajaca i izvrsnih organa koji bi prema zadatku ravnodusno izbacili ljude iz stana, na terasu je izasla vidno potresena Kristina Jovic sa malom Dorom u narucju i vec na rubu nervnog sloma rekla: "Mislite li da cu ja sa djecom na ulicu? Prije cu skociti sa balkona, zajedno s njima nego izaci iz stana. Ne smije mene nitko tjerati. Moj muz je dobrovoljac. Zar mu je to hvala? Kuda cu ja, ljudi, sa ovo dvoje djece?"

  • "Ali ja moram vrsiti svoju duznost" - kaze policajac Sikoronja.
  • "Pustite mene, ja sam tu" - smirenim tonom ce Ante Kordic, otac Kristine Jovic - "Ljudi moji, rano je da Hrvat na Hrvata ide."
  • "Hajde stari ne politiziraj, ja sam ovdje na duznosti i ja je moram izvrsitit, milom ili silom. Ako su djeca bolesna, neka se donesu potvrde, to mene jedino interesira", Sikoronja ce suho.
  • "Smirite se ljudi" - opet ce Ante Kordic. "Nemojmo krv prolivati! Haj'mo se dogovorit'. Nasi smo, ja sam Hercegovac iz malog sela pored Gruda, a zet mi je Dalmatinac. Kakav smo mi narod kad ide svoj na svoga. Tamo (selo koje granici sa tzv. krajinom . op.a.) ne mogu, a ovdje nas tjeraju. Idem Bogu na racun ako treba, ali na kucnom pragu. Eto, vidite, mojih iz HDZ-a nema. Dobili radno mjesto politicko i - u 'ladovinu. Pa sto ce mome zetu Spomenica kada mu njegova drzava okrece ledja! Gdje su sada njegovi dobrovoljci?"
  • "Slusaj stari, ja iskljucivo slusam sto mi navodi sud. Ja sam samo usluzni djelatnik" - dodaje policajac Darko Culej.
  • "Ima li novinara ovdje?" - pita policajac Sikoronja. Cuje se samo plac male Dore i opori komentari starice na stakama, zene hrvatskog bojovnika iz Drugog svjetskog rata u mirovini. "Ni se moj muz boril' da bi Hrvat na Hrvata isel. Sram vas bilo".
  • "Pitam jos jednom, ima li novinara?" - ponavlja Sikoronja.
  • "Ima nekoliko" - kaze Biljana, Kristinina koleginica s posla.
  • "Hej gospodo novinari, hocete li doci?".
  • "Tu sam" - odvazno odgovara kolega iz Novog lista i predaje svoju osobnu iskaznicu. "Pa i ja" - odgovaram tise.
  • "Vamo tu osobnu i ne zvrndljaj po papiru".
  • "A ti, sto ti mudrujes?" - obracaju se Hininom izvjestitelju Miloradu Silonjicu.
  • "Izvolite moju PRESS iskaznicu".
  • "To ne vazi, moze samo osobna" - kategorican je policajac Sikoronja.
  • "Nemam je".
  • "Onda cemo ti proslijediti prijavu" - ne popusta uporni cuvar reda.
  • "Evo i moje osobne" - kaze novinarka Vjesnika Zeljka Godec.
  • "Ajmo ljudi, dosta je bilo, maknite se sa terase".
  • "Terasa je moja, i ja se necu maknuti. Vi se maknite!" - u placu govori Kristina Jovic. "Ja sam taj stan dobila, a ne moj muz. Kuda cete s nama. U kantu za smece?".

Par minuta kasnije, oko 11 sati, dvojica policajaca su otisla na konzultacije kod pretpostavljenog, i po svjeze snage, dok su promatraci HHO, mr. Pavle Kalinic (dobrovoljac i invalid Domovinskog rata) i Vjekoslav Magas pokusavali uspostaviti vezu sa nadleznim osobama i organizacijama politickog zivota Hrvatske, kako bi se ipak nekako rjesila ova stambeno-politicka drama. Bio je obavijesten i Ured predsjednika republike u kojem je receno da je predsjednik sa cjelokupnim kabinetom na putu za Osijek.

Vinko Adzic, novi predsjednik stambene komisije, koji je stan Jovicevih, na petom katu dodijelio Marinku Saricu, invalidu slijepcu, nije takodjer bio u uredu, kada su ga iz stana Jovicevih zvali promatraci HHO-a.

Nije dao rezultat ni poziv u kabinet Predsjednikove supruge Ankice. Odgovor je bio: "Pricekajte". Do kada, nije receno.

Danijel Ivin, clan HHO-a, koji je iz ureda koordinirao akciju, javio je telefonom u stan Jovicevih da je razgovarao sa Matom Granicem i da je on slucaj predao Dubravki Simonovic, novoimenovanoj voditeljici ureda za ljudska prava pri Vladi RH. Ona je izjavila da ce sutra (8. srpnja) razgovarati sa predstavnicima HHO-a, a cija je uloga, po njenom misljenju "konstruktivna u rjesavanju slucajeva delozacije te da bi delozacija prije toga razgovora bila sramotna".

Jedva da povjeruje u ono sto mu se dogadja Ante Kordic posljednjim cinom vjere zove ured svoje stranke, HDZ-a na Trgu hrvatskih velikana broj 4.

  • "Znam ja da ce meni moji pomoci" - govori Ante dok pokusava dobiti vezu. "Jucer sam razgovarao sa Ruzicom Kesic, tajnicom HDZ-a. Obecala mi je da ce stupiti u kontakt sa nadleznim osobama". Nakon dvadesetominutnog uvjeravanja da njemu sada treba pomoc, a ne "odgovori da nekoga nema ili ima", Ante razocarano spusta slusalicu i stilom hercegovacke epike pocinje pricu: "U ponedjeljak, u Stancicevoj 6, cekao sam kod gospodina Josipa Jurasa i general-bojnika Miljenka Crnjca. Tri dana sam cekao, bez stolice da sjednem, bez hrane, bez vode. Misu me primili. Prije dva dana na autobusnom kolodvoru poslao sam urgentno pismo, koje im je stiglo jucer, u kojem sam zamolio da me prime. Evo kopije, uzmite je pa objavite, da se zna da Ante Kordic ne laze. Nitko me nije primio, i tako sam opet ostao sam. Ma, sve nesto mislim da se sve ovo ne dogadja. Moja dvadesetcetvorogodisnja kcer Kora je medicinska sestra. Kao dobrovoljka odlikovana je Spomenicom domovinskog rata. Svagdje je bila, prosla je mnoga ratista od Slavonije do Dubrovnika i njegovala nase ranjenike. Isao sam i u Katedralu da potrazim nekog od nasih duhovnika, ali tamo nikog. Cekao sam i drzavnog odvjetnika Krunislava Olujica cetiri sati i jedva ga docekao da mi kaze: 'Nije u mojoj nadleznosti'. Nesto izbija iz mene. Nisam slabic. Ali ovo je zalost jedna. Invalid sam za fizicke poslove. Prebolio sam tesku bolest pluca. Trebam i kraljeznicu operirati. Imam i artrozu oba koljena. Kcer moja Kristina pet puta je operirala tumor na desnom jajniku, imala je i dva carska reza. Eto i tu joj pise, procitaj to.".
  • "Redovite kontrole i lijecenje, izbjegavanje stresnih situacija" - cita Zivko Hampar, prijatelj Darka Jovica, prvoborac sa stazom od dvije godine u 99., 153. i 145. brigadi HV-a.
  • "Evo sto se desava. Iz stana tjeraju postenog hrvatskog borca oni koji su za sankom vodili rat. U rat je krenula raja koja nema sto izgubiti i sad ih izbacuju na ulicu" - ljutito prica Zlatko Subotic, hrvatski branitelj iz 140. brigade u kojoj je proveo skoro godinu dana. Oko 11,30 sati dosao je, sa svitom od sedam uniformiranih ljudi i tri civila, sef smjene VIII policijske stanice Saban Catibusic rjesen da u djelo provede odluku svog naredbodavca. Pritom nije birao rijeci ni pazio na ton.
  • "Hej, hej, neka se tamo nista ne pise! Zabranjeno pisati! Novinari napolje!" - vikao je. "Ako hocete informacije dobit cete nas sluzbeni izvjestaj. Van iz prostorije!".

Sa svojih metar i devedeset i zamasnom sirinom na ulazna vrata stao je Ante Kordic i svojim diplomatskim sarmom pokusao smiriti situaciju i dobiti na vremenu.

  • "Ljudi moji, ne moze po zakonu bolesna zena sa djecom mladjom od 7 godina ici u nuzni msjestaj. To je zlocin".

Policajac Catibusic nije ga slusao vec je bio zabrinut zbog prisustva "sedme sile" i uporno je dovikivao: "Vamo gospodo novinari, da, da, vama govorim, van iz prostorije momentalno! Nista se ne zapisuje niti snima! Je l' jasno?". Nakon sto se malo izvikao i zbog upornosti domacina i ostalih da ne odstupaju ni milimetar, otisao je na "interno jednosatno vijecanje " sa pretpostavljenima i nalogodavcima - podnositeljem zahtjeva Ministarstvom obrane RH. Negdje u to vrijeme pred zgradom su se pojavili i vojni policajci. Oko 11,45 sati netko iz Gradskog sekretarijata, razgovarao je i sa Verom Golubic iz Centra za socijalni rad Trnje. Za to vrijeme, jedan dio policajaca ostao je na terasi udaljivsi se nekoliko metara u desno od ulaznih vrata uglavnom caskajuci sa susjedima. Domacini su ih ponudili sokom i kavom, sto su policajci odbili uz obrazlozenje "da nisu zedni i da su, uostalom, i na duznosti".

Kako bilo da bilo, nekoliko minuta prije 13 sati u stanarskom prostoru, od ruke do ruke, provlacio se zapisnik Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne poslove, promet i veze u kojem je pisalo i slijedece: "Uvjeti za provodjenje izvrsenja izuzetno su slozeni pa se ovo izvrsenje prekida. A nastavak istog zakazuje se ovim zapisnikom za dan 11.7. 1994. godine u 13 sati...". Drama obitelji Jovic nastavlja se.

Dok smo se koji tren kasnije spustali liftom prisjetio sam se rijeci govora predsjednika Tudjmana od 2. lipnja na Drugom redovnom saboru Saveza hrvatskih vojnih invalida: "Zasto ima 6000 stanova u kojima su Srbi, a vi hrvatski invalidi nemate stanova. To je na prvi pogled nerazumljivo, ali ima medju nama Hrvata koji nas tuzakaju po svijetu da izbacujemo Srbe iz stanova!. Mi moramo rjesavati svoje probleme da ne ugrozavamo prava drugih gradjana". Padaju mi na pamet i rijeci ministra obrane Gojka Suska, koji je na istom skupu, obracajuci se invalidima domovinskog rata, rekao slijedece: " Do iduceg sabora HVIDRE bit ce rijeseni vasi problemi posebno izgradnja stambenog fonda".

Izgradnja je ocigledno odgodjena za neka druga (bolja?) vremena. U ovima se sudeci po epidemiji delozacija u cijeloj zemlji pribjeglo ozivotvorenju gore navedenih misli Gospodina Predsjednika.

ALEN ANIC