O OBNOVI SARAJEVA JE RIJEC
OSVAJANJE SLOBODE
Igltonov kabinet za obnovu infrastrukture Sarajeva treba za svoj posao obezbijediti 532 miliona dolara. Danas im fali cak 456,5 miliona! No, zato se urbanisticka plata jednog od 19 planiranih urbanista grada planira mjesecno oko fantasticnih 20.000 njemackih maraka! Pitanje je samo da li ce njihov rad odgovarati astronomskoj placi, odnosno hoce li bas tu svoju plati urbanisti i zaraditi do posljednjeg centa?
AIM, 12.07.94. Kolike su stvarne razmjere stradanja Sarajeva zornije ce biti shvatljivo sada kad je u pripremi operacija njegovog spasavanja, nego sto se moglo sagledati dok je u njemu stradavalo na stotine stanovnika dnevno. Kad su se malo razgrnule emocije, pred nas su iskrsle cinjenice. Nesumnjive, surove, teske. Njihova indikacija krece se od politickih, preko etnografskih do materijalnih. I, kako to obicno biva, materijalne izgledaju najlakse savladive mada su zahtjevi ogromni jer su i razmjere materijalnog stradanja takve. Procjena je Igltonovog kabineta da za obnovu infrastrukture grada treba obezbijediti novcani iznos od 532 miliona dolara. Koliko je to velika suma govori podatak da je nakonbeckog i njujorskog sastanka o Sarajevu obecano 75,8 miliona od donatora koji su se do sada izjasnili o tome. Mjereno ovom statistikom nedostaje, dakle, jos 456,5 miliona dolara!
No, iz kabineta Viljema Igltona porucuju da nisu obeshrabreni. "Obnova ce teci postupno i do sada prikupljeni novac, uz jos neka obecanja, bice dovoljan da se Sarajevo pripremi za zimu", kaze Iglton. Za optimizam ima mjesta i kad se zna da ce neki najzainteresovaniji donatori doprinos dati naknadno, kada detaljnije ispitaju svoje interese i odluce se za nacine pomoci. Tosu, prije svega, islamske zemlje, zatim Kanada, Njemacka... Za njih nije sporno ucesce u obnovi Sarajeva i Bosne, ali je jos nedefinisan oblik tog ucesca. To nas zapravo dovodi do sustine problema kada je u pitanju materijalni faktor obnove.
Kako se radi pretezno o privatnom kapitalu, a on bi u Sarajevo trebao da se plasira kroz privatne interese, trazi se najoptimalniji oblik njegovog plasmana, kako bi se polucila najveca korist i za donatore i za grad. Zbog toga mnogi ispituju okolnosti, raspituju se oko konkretnih projekata koji bi sutra mogli donijeti profit investitorima. Nije tajna da se u Sarajevu vodi pravi mali "rat" oko interesnih podrucja. Gotovo da ne kriju svoju "pravu" ulogu mnogobrojne strane diplomate, zatim predstavnici humanitarnih organizacija, UNPROFOR-a, i ko sve ne. Mnogi od njih imaju direktna zaduzenja od velikih svjetskih korporacija da instaliraju njihove interese u Sarajevu. O kakvim se sve interesima radi pokusao je nedavno istraziti sarajevski nedjeljnik "Bosna" koji je dosao do podataka da, prema procjeni troskova sacinjenoj u Igltonovom kabinetu, devetnaest urbanista koji bi radili u Sarajevu, za tri mjeseca angazmana, trebali da dobiju plate u vrijednosti 522.000 dolara. Pojednostavljeno, to znaci da bi jedan urbanista imamo mjesecnu platu 12.000 dolara, ili izrazeno u popularnoj "domacoj" valuti, oko 20.000 njemackih maraka!
"Bosna" ovaj podatak plasira kao senzaciju, mada bi se on mogao gledati i sa drugog kraja. Za onog ciji ucinak treba da bude sreca i komfor stanovnika glavnog grada u perspektivno dugom periodu, tolika plata i ne mora biti prevelika. Vaznije pitanje ko ce biti ti urbanisti i da li ce rezultat njihovog rada biti adekvatan tako visokoj naknadi. Poznavajuci prirodu zapadnog kapitala, za ocekivati je da ce oni svoju platu zaraditi do posljednjeg centa. To je ono u sta se ovdje vjeruje, ali zelja za sto vecim ucescem domacih interesa, bilo da je rijec o strucnjacima, radnoj snazi ili kompletnim domacim preduzecima, prirodna je, a borba za tu poziciju je jedna od presudnih bitaka Sarajeva. Zvanicnici obecavaju da ce tako i biti. Ministar u Vladi BiH, Hasan Muratovic, koji je predvodio sarajevsku delegaciju na pregovorima u Njujorku, kaze: "Osnovana je direkcija za obnovu i razvoj grada na cijem celu je istaknuti privrednik, direktor Hidrogradnje, Mehmed Drino, a bice formirani ekspertni timovi za saradnju sa Igltonovim ofisom." Mehmed Drino istice: "Projekti obnove ce iziskivati velike napore svih gradjana Sarajeva, strucnih kadrova..." Dakle, borba za plasman domacih interesa je u toku, ali ne treba ispustiti iz vida da je mnogo domaceg strucnog kadra napustilo zemlju, preduzeca su ratom desetkovana. Najzad, strani strucnjaci ce nastojati vezati projekte za strane firme jer ce izvodjaci radova biti imenovani licitacijom a ne prostim prepustanjem domacim firmama. Zbog svega ovoga ocekuje se da mnoge zemlje donatori nece ovamo donijeti "ziv" novac, vec materijal, strucnjake, projekte... Ali, poklonu se u zube ne gleda.
Mozda znacajnije pitanje od ovoga, barem za stanovnike Sarajeva, jeste kada ce poceti konkretni radovi? Polovina ljeta u ratnom Sarajevu je krajnje vrijeme kada se alarmiraju sva zvona zbog brzog dolaska zime. Obecanja je dosta, ali u grad jos nije usao ni kvadratni metae stakla, naprimjer. Mada su uslovi zivota u gradu kudikamo bolji nego u prethodne dvije godine, mnogo toga se jos uvijek dobija na kasicicu a strpljenje pocinje da izdaje. Nestrpljenje je, pak, najveci neprijatelj planiranja.
Ipak, novac je konkretna, opipljiva stvar i njega ce po svemu sudeci biti. Materijalna obnova ce neminovno zapoceti, ali niz drugih vaznh pitanja ostaje otvoren. Jedno od njih je etnografsko. Rat je bitno izmijenio etnografsku sliku grada. (Ne eticku, mada je i tu bilo i bice dosta promjena). Od sesto hiljada stanovnika koliko je Sarajevo brojalo prije rata u toku njega spalo je na oko 250 hiljada, da bi ovih dana bilo pojacano useljavanje u njega. Izvrsena je razmjena stanovnistva. Mnogi su iz straga od rata ili pod njegovim pritiskom izselili iz grada, privremeno ili trajno. Medju njima je veliki broj visoko obrazovanih strucnjaka i gradjana sa visekoljenim pedigreom sarajlija. Pod naletom rata u grad je uselilo mnogo izbjeglica ruralnog socijalnog porijekla. Migracije su izrazene i unutar samog urbanog jezfra. Sa Grbavice, Ilidze, Vogosce i prigradskih dijelova gdje su linije dodira sa srpskim napadacima, izbjeglo je mnogo stanovnika prema centru. U gradu vlada opsti pritisak privremenosti i nestabilnosti. Najveci broj stanovnika nije siguran da li je to gdje sada stanuje privremeno ili trajno rjesenje. Hoce li se vratiti tamo odakle ih je rat pokrenuo? Povratak trazi mijenjanje okolnosti a ostanak tu promjenu navika. Tektonski potres koji je rat prouzrokovao gotovo nikoga nije ostavio stabilnim. A u takvim okolnostima je nemoguce planirati, a svaka obnova i izgradnja, opet, mora zapoceti planiranjem. Ove dileme i nedoumice, konacno, dovode do najznacajnijeg pitanja: za koliko stanovnika ce Sarajevo biti gradjeno? Za 600 hiljada kao prije rata, 250 koliko ih je sada ili za cijeli milion, dva koliko bi mozda stanovnika moglo brojati poslije rata s obzirom na skracen zivotni prostor, pogotovo za Muslimane i zelju mnogih da se u Bosnu vrate, ali bas u Sarajevo. Tesko da iko sada zna odgovor na ovo pitanje a bez njega je tesko, dakle, planirati a kamo li poceti graditi.
Najzad, na red dolazi i krunsko pitanje a tice se konacnog politickog epologa. Je li Sarajevo jedinstven ili podjeljen grad? Dvije godine administracije Viljema Igltona, koordinatora za infrastrukturu koga su imenovale Ujedinjene nacije, smatraju se prelaznim periodom do konacnog rjesenja. Mada se Sarajevo rezolucijom 900 Savjeta bezbjednosti smatra jedinstvenim i nedjeljivim gradom, nije jasno sta to prakticno znaci. Poslanici u Skupstini grada postavili su niz bitnih pitanja na tu temu. Husein Kamber, predsjednik SO Centar pita: "Cije je Sarajevo? Ciji su Vogosca, Ilijas, dio Novog Sarajeva i Novog Grada? Hocemo li graditi cjelovito Sarajevo pod jednom kontrolom?" Ulaganje u Ilijas, Likavicu, po rijecima Kambera, znaci pomaganje neprijatelja. No, definicija cjelovitosti je prakticno inkopatibilna ideji o podjeli interesa 2:1. Predstavnici bh. vlasti tvrde da to nije podjela grada, ali sa druge, srpske strane, vec je pusten test balon u obliku zahtjeva Dragana Kalinica, ministra zdravstva u Karadzicevoj "drzavi", koji trazi podjelu Klinickog centra Kosevo u istom omjeru. Slicni zahtjevi za univerzitet, televiziju, privredne objekte i organizacije, jos nisu javno izreceni, ali ih po logici valja ocekivati.
Odgovori na ovakva i slicna pitanja za sada su vise diplomatski nego konkretni. Ministar Hasan Muratovic kaze: "Rezolucija broj 900 UN o obnovi zivota u gradu, nije republicki niti gradski projekt. Rijec je o svjetskom projektu. Njime se zeli vratiti zivot gradu, pokrenuti nova ekonomija." Iz ovog diplomatskog odgovora, kao i iz niza drugih podataka, moglo bi se naslutiti jedno: za Sarajevo jos nema konacnog politickog rjesenja. Ono ce biti oslobadjano sporo i postupno, korak po korak, kombinacijom najrazlicitijih sredstava, osim sile.
Obnova i izgradnja Sarajeva trebalo bi biti osvajanje slobode za Sarajevo. Ono, dakle, sto bi u normalnim politickim okolnostima bilo cilj, u Sarajevu ce biti primjenjeno kao sredstvo i cilj istovremeno. Sarajevo ce nastaviti da se brani zivotom, mada za tu odbranu i dan danas, pet mjeseci nakon sto je zahvaljujuci ultimatumu NATO-a prestalo biti ratnom zonom, poneki Sarajlija polozi vlastiti zivot. I to je cijena koja ce biti ukalkulisana u krajnji zbir kada se bude, konacno, svodio bilans o stradanju ovog grada.
Strajo Krsmanovic Zijada Krvava