NA UKLETOJ BOSANSKOJ ZEMLJI (4)

TUZLA

AIM, SARAJEVO, 13.7.1994. Samo jedno putovanje u Tuzlu dovoljno vam je da shvatite zasto tamosnji zitelji s toliko postovanja spominju svoje vozace koji vec drugu ratnu godinu, bez obzira na sve prepreke, povezuju ovaj opkoljeni region s ostatkom Bosne i Hercegovine. Jer, makadamska cesta koja pocinje odmah iza Varesa vodi kroz predivne ali divlje predjele planina Zvijezda i Konjuha ciji usponi i kanjoni predstavljaju iskusenje i za najvece profesionalce. Brojni konvoji koji prolaze ovom dionicom naprosto su prerovali cestu pa i najmanja kisa stvara takvu kaljuzu da je svako napredovanje gotovo nemoguce.

Uvjerio sam se u to neki dan kada je iznenada zahladnilo a neocekivani ljetni pljusak ucinio da je nekoliko cisterni s gorivom ostalo visjeti na ivici jednog od ambisa na Zvijezdi. Pokusavao sam zamisliti kako je tek zimi kad su ovi predjeli zavejani snijegom.

Osim nekoliko spaljenih kuca na periferiji Varesa i mnostva bosanskih vojnika koji se, uglavnom besposleno, motaju po kontrolnim punktovima, nista ne odaje da prolazite kroz ratnu zonu. Ipak, blizina srpskih polozaja na mjestima je tek na puskomet pa katkad UNPROFOR daje pratnju na najkriticnijoj dionici, provodeci konvoje izmedju svojih transportera.

Nekoliko kilometara prije Kladnja, uz rub ceste stopiraju dvojica mladica. U uniformama su, ispijena pogleda, zavaljuju se umorno na sjediste.

• Odakle ste?
• Oboje smo izbjeglice iz Zvornika. Upravo se vracamo sa terena, jarane... I dusa nam spava od umora.
• Kakva je situacija ovdje, ima li borbi?
• Nema. Samo, tu pred nama, na jednom djelu puta katkad gadjaju cestu... Tamo ispred Stupara.

Dok su mi pojasnjavali gdje, vec smo izbili na asfaltni dio. Na nekoliko kilometara pred Stuparima, ostre krivine na cijim su rubovima postavljene kamuflazne mreze kako se vozila ne bi vidjela s okolnih uzvisenja.

• Gadjaju sa Pelenisa, vidis onu najvisu kotu... nekih petsto metara odavde. Samo, nasi su ih nedavno dobro potjerali pa sada, iako su uspjeli povratiti polozaje, ne usudjuju se iznijeti nikakvo teze oruzje.

Zaustavljam se u Zivinicama i pronalazim stare, predratne znance: Cvijetu, Zeljka, Enesa, Miru, Viktora... Na verandi jedne od kuca ispijaju popodnevnu kafu. Nismo se vidjeli vec vise od dvije godine.

• Kako ste pregurali ovaj rat?
• Da ti pravo kazemo, na Zivinice je palo mozda pet-sest granata citav ovaj rat. Vode smo imali stalno, struju uglavnom a jedini je problem bio sa brasnom. Kila je znala biti i do trideset maraka.
• Kakvi su medjunacionalni odnosi?
• Uglavnom dobri. Istina, sve je vise djevojaka koje setaju gradom uvijene u maramu jer se po dzamijama vrsi jaka propaganda da svaki Musliman mora zivjeti u skladu s vjerom. Ima zbog toga stalnih provokacija ali je jos uvijek podnosljivo.
• Problemi su s regrutacijom i pozivima u Armiju BiH. Cim uruce poziv nekom Hrvatu, vec iste noci nestane i za nekoliko dana se javi odnekud iz Hrvatske. A Srba skoro da i nema.
• Ono malo sto ih je ostalo prijavilo se, uglavnom, na spisak za razmjenu. Tako se, povremeno, obavi razmjena za Muslimane iz Bijeljine. Uvedeno je i to da se prvo mogu poslati papiri o vlasnistvu nad kucom, pa, kad se na drugoj strani nadje netko tko zeli preci ovamo, jednostavno se zamjene kuce. I to je bolno ali je ipak bolje da u neciju kucu dolazis sporazumno, nego da je useljavas kao ubogi izbjeglica.
• Evo, ja odavde ne bi nigdje isla, nitko me ne dira ni ne tjera. Ali, vec dvije godine nisam cula ni vidjela svoju familiju. Ne mogu vise izdrzati ovu izoliranost i odvojenost od drugih. Svaki dan nalikuje onom prethodnom, djeca su zavrsila skolu, nema posla ni perspektive.

Tuga nagriza ove ljude. Pricaju mi ono u sto sam se davno uvjerio: nisu u ovom ratu najgore granate vec zivot okrenut naopacke. Sve skupa je jedno veliko ponizenje, osnovni cilj je prezivjeti od danas do sutra, naci dovoljno hrane i ogrjeva. Nema telefonskih poziva, nema pisama i putovanja. Zivot ogoljen do kostiju.

Nesto kasnije obilazim aerodrom Dubrave, nekoliko kilometara udaljen od Zivinica. Objekat je ogradjen, "plavci" na svojim polozajima ali aviona s humanitarnom pomoci nema nigdje. Aerodrom je i dalje u dometu srpske artiljerije pa se nitko ne usudjuje donijeti odluku o njegovom otvaranju.

Sutradan krecem u Tuzlu. Cestom preko Husina dolazim na ulaz u grad. Sa strane ogromni dimnjaci HAK-a, industrijskog kompleksa koji proizvodi kemikalije, pogoni su i sada dijelom uposleni. Ljudi tvrde da je u blizini ovog objekta palo samo nekoliko granata jer se cak ni Srbi nisu usudjivali gadjati ovaj dio zbog opasnosti da se kemikalije prosire na citav region.

Na moje veliko iznenadjenje, zaticem Tuzlu gotovo netaknutu. Tek pazljivijim promatranjem mogu se, tu i tamo, vidjeti oziljci ubojitih projektila na asfaltu. Kasnije sam cuo da je netko racunao kako je na urbani dio Tuzle u toku citavog rata palo negdje oko tri tisuce granata. Koliko u Sarajevu za samo jedan dan. Borbe su uglavnom izmjestene na obronke planine Majevice, desetak kilometara van grada. Vozim se do istocnog dijela, u novije naselje Senjak.

Tu je, kazu, 15. maja daleke 1992. godine sve pocelo: napadnut je konvoj JNA koji je, po dogovoru s tuzlanskim vlastima, napustao grad. Bila je to "kolona smrti", kako su je kasnije prozvali. Sada, na travnjacima uz cestu kojom je pomenuta kolona JNA prolazila, raste kukuruz. Uobicajena scena dovitljivosti i prezivljavanja, toliko karakteristicna za opkoljene gradove u Bosni.

U tamosnjem sjedistu UNHCR-a informisu me da u tuzlanskoj regiji ima negdje preko sesto tisuca stanovnika. Sam grad je, kazu, odlicno pokriven jer su humanitarne organizacije mahom dolazile u Tuzlu. To je bila stvar prestiza. Kriticno je u rubnim selima. Kazu mi i da je preksinoc na grad palo deset granata.

• Preplasili smo se jer su granate pale nakon skoro dva mjeseca zatisja. Pogodile su sami centar ali, srecom, nije bilo zrtava.
• Otkud tako iznenada?
• Tesko je reci. Prema nekim informacijama, izgleda da je Armija BiH gadjala Lopare, mjesto pod srpskom kontrolom, tridesetak kilometara sjeverno od grada, prema Brckom. Cini se da je posrijedi odmazda.

Odlucujem se jos za posjet Simin Hanu, prigradskom naselju na pravcu prema Pozarnici i Bjeljini. Na izlazu iz mjesta postavljene su rampe i vojna policija trazi specijalne dozvole za prolazak. Fakticki, maleno selo Pozarnica, u kojem je uglavnom zivjelo srpsko stanovnistvo a koje je spaljeno pocetkom rata, predstavlja pocetak opasne zone.

• Tamo se ionako nema sta vidjeti - odbija me od moje namjere jedan od njih.

U Simin Hanu pronalazim samo Voju, jedinog mjestana od mnogih koje sam nekoc znao. Kaze, drugi su svi otisli. Ima jos troje brace, njihove su kuce pokraj njegove.

• Kucu mog najstarijeg brata su spalili jer je bio rezervni ofocir. Drugi mi je brat pobjegao u Vojvodinu a najmladji kao izbjeglica, zatrazio azil u Njemackoj. Sada su tu uselile izbjeglice. Znam da ih je nevolja natjerala ovamo. Nisu oni dobrovoljno napustili svoj kucni prag. Ali nije ni meni lako kad me poprijeko gledaju, kao da sam kriv sto sam ostao.

Dok smo pricali, dobro znani fijuk haubickog projektila zaparao je zrak. Zacula se potmula detonacija, negdje iza brda.

• Tako je stalno. Zvizdi preko nas. Ovdje je linija blizu a mi smo smjesteni nekako izmedju.

Dokle ce govor oruzja odjekivati Bosnom? Na radiju slusam zestoku polemiku oko toga treba li ili ne usvojiti plan kontaktne grupe o podjeli zemlje. Znam da vise nema pravednog rjesenja. Za to je sansa odavno izgubljena.

Za Sarajevo se vracam istim vrletima preko Zvijezde.

GORAN TODOROVIC