NA UKLETOJ ZEMLJI BOSANSKOJ (3)

KORIDOR (ORASJE, GUNJA, BRCKO)

AIM, SARAJEVO, 10.7.1994. Da nije spustene rampe i neuglednih kontejnera koji predstavljaju improvizirani granicni prijelaz s hrvatske strane uz samu obalu rijeke Save, vjerojatno ne bi ni znali da izlazite iz Hrvatske i prelazite u novu drzavu, Bosnu. Jer, i s ove strane u Zupanji, ali i s druge u Orasju ista slika: policajci i granicari u istim uniformama, s istaknutim sahovnicama medju kojima ce samo upuceniji prepoznati razliku amblema Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, hrvatska zastava vijori se na svim vidnijim mjestima, automobilske oznake gotovo identicne, Hrvati na obje obale... Ocito, dakle, da granica predstavlja simbolicni cin, povlacenje crte razdvajanja izmedju neceg sto se razdvojiti ne moze.

Ukrcavamo se na trosnu skelu, jedinu mogucu vezu s Orasjem koji je jedan od znacajnih gradica smjestenih u tom malenu dzepu, pod hrvatskom kontrolom, naslonjenim na famozni srpski koridor. Dok skeledzije rutinirano obavljaju svoj posao a gomila svijeta tiska se na omalenom prostoru, promatram s nase lijeve strane minirani savski most. Ostao je tek dio nekadasnje konstrukcije - rijeka je odavno progutala njegov zaruseni dio.

• Da samo znate kakav je to vatromet bio. Tresli su se zidovi od detonacija. Tek kad je most srusen shvatili smo da smo zaista u ratu - pojasnjava mi jedan putnik, valjda prozrijevsi moj zainteresirani pogled koji nije dao skriti da sam dosljak. Vec dugo putujem Bosnom, nagledao sam se svakakvog zla, ali uvijek se iznova nadjem u cudu kako covjek (moze li se tako zvati?) u samo nekoliko sekundi razara ono sto je mjesecima i godinama gradio. Skela je zastenjala, a onda tresnula o drugu obalu.

Ponovo pregled dokumenata.

• Kakva je situacija u zadnje vrijeme? Ima li granatiranja - pitam policajca.
• Preksinoc su pale 2-3 granate na periferiji grada, ali je inace mirno. Ima nesto carkanja na prvim linijama fronte, no, vec smo navikli.

I zaista, u samom Orasju nema puno vidljivih tragova razaranja. Borbe su, ocito, izmjestene nekoliko kilometara nize, uz sam rub srpskog koridora. Neuobicajena zivost u gradu. Moja saputnica, strana drzavljanka, cudi se sto na trznici ima svega.

• Na hrvatskim vijestima uvijek spominju Orasje i kazuju kako je ovdje opasno. Zamisljala sam da necu zateci nikoga na ulicama. Najmanje sam se nadala da cu naci ljude kako trguju. Ova je trznica odlicno snabdjevena.

Pojasnjavam joj da je blizina Hrvatske ucinila da ovi ljudi ne oskudjevaju ni u cemu: od hrane do vojne podrske. Vjerojatno tu i lezi odgovor zasto ovaj maleni dzep srpske snage nisu uspjele zauzeti u dosadasnjem toku rata. Ipak, ukoso poredana trupla drveca uz mnoge ovdasnje kuce kazuju da se s ratom i dalje racuna.

U tamosnjoj kasarni, moja saputnica pokusava naci neke poznanike. Muslimani i Hrvati ovdje su uglavnom u dobrim odnosima, ratuju rame uz rame od pocetka, mada je zbog blizine Hrvatske i njihove brojne premoci jasno da u ovom dijelu Hrvati vode glavnu rijec. Docekuje nas nasmijana djevojka, tamosnja kuharica. Dok nas po starom obicaju nudi kafom, prica nam svoju pricu.

• Ja sam iz Bosanskog Broda. Mi smo prvi osjetili sta je rat. Tukli su nas sa svih strana. Oni u Sarajevu su jos pjevali po mirovnim koncertima i pravili se da nista ne vide dok smo mi vec bjezali iz svojih kuca. I evo, od kada je grad pao u srpske ruke vec sam drugu godinu ovdje, u Orasju.
• Svi pricaju kako ce uskoro krenuti odlucna bitka za koridor. Ocekujete li vi nastavak rata?
• Ma jasta ce nego opet poceti. Njima se ne moze vjerovati.
• Ali kazu da je vec dugo mirno. Teska granatiranja su odavno prestala.
• Ne vjerujem ja u to. Bitno je sta nasa vojska moze. Evo smo im neki dan unistili tri bunkera. Usred smjene, kad su se najmanje nadali. Takvi su vam Srbi, njih sve treba pobiti - kazuje bez trunke emocija.

Razmisljam koliko je surov ovaj rat: do jucer mirni, obiteljski ljudi pretvoreni su u borce, mrznja je usla u ljude poput raka i nezaustavljivo ih razdire iznutra, sve je izgubilo smisao. Sniva se samo osveta, mrze oni "drugi", negdje preko musice nisana. Jedino zivotno odredjenje postalo je ime i prezime, slucajni fakat da ste, recimo, Srbin, Hrvat ili Musliman.

U prostoriju ulazi tamnoputa zena, predstavlja se kao Munevera.

• Ona je bila u logoru. Morala je drzati traku oko ruke da se moze razaznati kako je Muslimanka.
• Istina je, najvise me boljelo to ponizenje. Spoznaja da smo zigosani kao stoka. I to su nam radili ljudi s kojima smo do jucer zajedno zivjeli. Tesko je bilo ali se, srecom, prezivjelo i izdrzalo.

Koliko je samo ovakvih jezivih ispovjesti u bosanskom ratu? Tragicne sudbine poredane jedna uz drugu. Jos nisam sreo covjeka u Bosni koji nema svoju, tuznu pricu. Sva bol svijeta na samo jednom mjestu.

Pozdravljamo se i odlazimo u tamosnje zapovjednistvo Hrvatskog vijeca obrane. Zaticemo prilicnu guzvu i napadno obezbjedjenje. Saznajemo i razlog: general Milivoj Petkovic dosao je iz dalekih Gruda u obilazak ovog vruceg terena. U toku su razgovori pa se ne moze prici. Tko zna, mozda se upravo razradjuje strategija bitke za koridor?

Ponovo skelom na drugu obalu. Ne mogu se oteti utisku da hrvatski mediji zaista previse "pumpaju" stanje na ovom dijelu bosanskog ratista. Ipak sam vidjao i gorih mjesta.

Odlucujemo se i da svratimo do Gunje, seoceta na hrvatskoj strani, tocno nasuprot Brckog. Selo je odvojeno od ovog strateski vaznog grada za Srbe tek porusenom konstrukcijom nekad prelijepog, metalnog mosta.. Poznajem ovaj kraj dobro. Nekada sam u Brckom sluzio vojni rok, u ondasnjoj JNA. Vjerojatno nije bilo gostoljubivijeg kraja za vojnike.

Gledam preko rijeke, na nekih dvjesto-tristo metara konture grada, dobro znane silose, kuce uz rijeku. Tko je mogao i slutiti da bi ovaj gradic jednom mogao imati tako vaznu ulogu u ratu i biti presudan za opstanak srpskog koridora?

Iz daljine dopiru odjeci nekoliko detonacija. Mjestani mi pojasnjavaju ono sto sam vec znao: linija fronta od grada je udaljena svega nekoliko kilometara. Kazu da je Armija BiH dovukla znacajne snage na ovaj pravac - sve cesce njihove granate padaju po Brckom. Ako zaista padne odluka da se krene u osvajanje koridora, ovdje nece ostati ni kamen na kamenu. Vjerojatno bi to bio samoubilacki potez za obje strane.

Kratak predah sa uciteljima tamosnje osnovne skole.

• Ovdje je mirno. Tko zna zasto, ali nas ne diraju. Ljudi kazu zato sto je ovo Hrvatska i to ih ne zanima. Njima je puno vazniji koridor. S pocetka rata je bilo puno izbjeglica ali su svi smjesteni po kucama, kod rodbine. Mirno je. Samo da tako i ostane.

Zaista, neka tako i ostane. Vracamo se putem ka Osijeku. Na Hrvatskom radiju vijesti: "Kako saznajemo iz Zapovjednistva HV-a zbornog podrucja Osijek, srpske su snage opet krsile primirje otvarajuci vatru...".

Nije mi tesko zamisliti vijesti na drugoj strani. I pored potpisanog prekida vatre, rat medija se nastavlja.

GORAN TODOROVIC