KRAJ ILI ZAMETAK NOVOG RATA?

AIM, ZAGREB, 7.7.1994. Treba razmisliti o konfederaciji Hrvatske i Krajine kao prijelaznom rjesenju za reintegraciju UNPA zona. S tim da se medjunarodno priznate granice Hrvatske nikako ne dovode u pitanje te da medjunarodna zajednica utvrdi vrijeme trajanja i modalitet takvog konfederalnog modela, koji bi Srbima u Hrvatskoj jamcio lokalnu i teritorijalnu samoupravu ali uz povezanost sa sredisnjom vlasti u Zagrebu. Tako su svoje prijedloge neki dan obrazlozili celnici Srpske narodne stranke, Milan Djukic i Veselin Pejnovic, i odmah navukli na sebe bijes turbo-Hrvata, koji traze da se Djukic s mjesta potpredsjednika Sabora odmah smjeni a da mu se stranka zabrani.

Medjutim, Djukic se ne zalijece ni kad tako izgleda. On je samo ponovio ono sto je nekoliko dana prije izjavio americki ambasador Peter Galbraith. Govoreci o rjesenju srpskog pitanja u Hrvatskoj, Amerikanac je u Zagrebu rekao da se sporazumno moze osigurati veoma znacajna autonomija za podrucja u kojima su Srbi vecina. Kao moguce spomenuo je model americkih drzava, kanadskih provincija i bosanskih kantona. Galbraith je izricit da ce autonomija sadrzavati pravo na izborno zakonodavstvo, propisivanje poreza, kontrolu policije, obrazovanja i odrzavanje kulture, a vjerojatno i simbolicke elemente. Americki ambasador pritom spominje kako americke drzave imaju i svoje vlastite zastave pa ne vidi razloga da tako ne bude i u, kako on kaze, "srpskoj autonomnoj regiji, kantonu ili drzavi".

Sa svoje strane Srbi ce se, po Galbraithu, morati odreci nade u samostalnu drzavu. Takvom raspletu, koji neodoljivo podsjeca na ono sto je prije godinu dana Vitalij Curkin formulirao kao drzava u drzavi, alternativa je samo daljnja podjela ili rat. Ako Hrvati odluce da ne mogu zivjeti sa Srbima, onda mogu izabrati podjelu zemlje, kaze Galbraith. Ako izaberu rat - zakljucuje Amerikanac - Hrvatska bi ga mogla izgubiti. A Amerika joj u tome nece pomoci. Kasnije je iz hrvatskih izvora potvrdjeno kako Hrvatska nije dobila medjunarodni pristanak da oruzjem vrati podrucja koja sada drze Srbi.

Kad je prije godinu dana Vitalij Curkin spomenuo srpsku drzavu u hrvatskoj drzavi ovdasnja je javnost bila sokirana. Na isti je nacin reagirala i politika: Curkinova je izjava protumacena kao izraz tradicionalnog rusko-srpskog domundjavanja. Godinu dana kasnije identicna izjava americkog ambasadora nije docekana na noz. Vrijeme je mocan faktor, a i hrvatska je javnost naucila da je americki ambasador po hrvatsku drzavnu politiku znacajan skoro kao i Tudjman. Neki mediji zbijaju sale, a neki i ozbiljno tvrde da je Galbraith po utjecaju drugi covjek u Hrvatskoj, odnosno jos se dvoji tko je prvi. Glasnogovornik "najmocnijeg saveznika Hrvatske", kako to voli formulirati Tudjman, dopustio je sebi da javno replicira ovdasnjem predsjedniku drzave i Hrvati su od njega vec mogli cuti i morali saslusati vrlo neugodne stvari. Kako na ex-jugoslavenskom prostoru nitko vise ne vodi autonomnu politiku, i na oblikovanju suverene Tudjmanove volje snazno rade ino-faktori.

Da Galbraithove rijeci ni ovoga puta ne zvone uprazno, ovih je dana, mada stidljivo, potvrdjeno i iz hrvatskih izvora. Hrvatski ino-ministar, Mate Granic, neki je dan novinarima u Spanjolskoj rekao ono sto u Zagrebu javno jos ne govori: da je Hrvatska spremna prihvatiti medjunarodnu kontrolu srpske autonomije u Hrvatskoj te da bi promatraci Evropske unije nadgledali i garantirali autonomiju Srba u UNPA-podrucjima. "Nalazenje rjesenja" neki je dan najavio i sef hrvatskog ureda u Beogradu, Zvonimir Markovic. Nakon dvosatnog razgovora sa Slobodanom Milosevicem rekao je da medjunarodna zajednica gura ka konacnom rjesenju hrvatsko-srpskog pitanja i postizanju novog hrvatsko- srpskog sporazuma. Sastanak izmedju hrvatskog i srbijanskog predsjednika mozda bi ga mogao potaknuti, pa Markovic tvrdi da je i Milosevic "sklon takvom susretu".

Bliski susret na najvisoj razini vec je najavljen i iz ureda predsjednika Srbije. Iz Tudjmanovog ureda o tome nista ne govore, ali nekako istodobno u intervjuu "Vecernjem listu", odgovarajuci na pitanje vjeruje li u mirovni sporazum sa Srbijom, predsjednik Hrvatske doslovce kaze: "Mislim kako ima dosta znakova da odgovorni politicari u Srbiji shvacaju neodrzivost okupacije hrvatskih podrucja. (...) Neki od njih, pa i najodgovorniji, shvatili su da bi bila povijesna nuznost da dodje do normalizacije odnosa i to na osnovama medjunarodnog priznanja Hrvatske i Srbije". Tudjman zapravo tvrdi da je u srpskoj politici doslo do drasticne promjene i to argumentira na slijedeci nacin: "to su pokazali i javnim izjavama o potrebi zavrsetka rata i normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa, a vec i samim time sto su pristali na uspostavu ureda". (Ureda Jugoslavije u Zagrebu i Hrvatske u Beogradu.) To bi po Tudjmanu bilo "dosta znakova". Predsjednik Hrvatske pokazuje sklonost da zaboravi kako Milosevicu nije problem da jedno govori - institucionalno, a drugo radi - vaninstitucionalno. Takvu benovolentnost kasnije je relativizirao ministar Granic, koji tvrdi da Hrvatska sa svoje strane uvjetuje sastanak Milosevica s Tudjmanom - preduvjet je "bespogovorno srbijansko priznanje hrvatskih granica i suvereniteta".

Jesu li, dakle, "odgovorni politicari u Srbiji" shvatili "neodrzivost okupacije hrvatskih podrucja", pa su spremni na normalizaciju odnosa "na osnovama medjunarodnog priznanja Hrvatske i Srbije" ili bi mozda Milosevic susret na najvisoj razini jer ima problema kod kuce? Mozda kupuje vrijeme, jer iz Zeneve diktiraju - modificirani plan "uzmi ili ostavi" - medjusobno priznanje svih zemalja nastalih na podrucju bivse Jugoslavije? Vjerojatno je u nevolji s cjelokupnim zenevskim paketom, koji ni za koga nije ugodan, ali je po srpsku stranu ipak najneugodniji.

Mada jos postoje izvjesne dvojbe (mozda su one i namjerno ostavljene) sto je njegov krajnji cilj - ocuvanje ili podjela Bosne i Hercegovine, iz prilozenih se kockica s vise izvjesnosti nego prije ipak pomalja konacno rjesenje. Ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego za cijelo ex-jugoslavensko podrucje. Tri su njegove bitne odrednice - inzistiranje na postivanju medjunarodno priznatih granica, a unutar toga otvoren prostor za ustavni aranzman "kojim se uspostavljaju odnosi izmedju bosnjacko/hrvatskog i srpskog entiteta" i slobodan povratak izbjeglica njihovim "izvornim domovima".

Mada nije sasvim transparentno, iz svega proizilazi da bi se dijelovi Bosne na neki nacin blisko oslanjali na susjedne drzave. Kao sto je najavljeno povezivanje muslimansko-hrvatske federacije u konfederaciju s Hrvatskom, tako bi se i srpski dio Bosne i Hercegovine na neki nacin mogao povezati sa Srbijom, mozda takodjer u konfederaciju. Horst Wiesel, njemacki ambasador u Zagrebu, analizirajuci novi "ultimativni mirovni plan" medjunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, potvrdjuje da on "sasvim sigurno dopusta blisku povezanost tih dvaju dijelova BiH sa susjednim drzavama", ali dodaje da je o "razini te povezanosti sada prerano govoriti". Sada je najvaznije da sve strane pristanu na "plan posljednje ponude" i da se uspostavi mir.

Za sto ce biti iskoristeno hladjenje rata? Pomaljaju li se to obrisi neke nove Jugoslavije? Ili je rijec o nesto usporenom ali izvjesnom ostvarivanju Velike Srbije? Hoce li mogucnost asimetricnog povezivanja dijelova Bosne sa susjednim drzavama postati zametak spajanja u neku novu Jugoslaviju? Kako pomiriti cinjenicu da dio hercegbosanskih Hrvata zeli povezanost s Hrvatskom, ali ne zeli nikakvu jugoslavensku asocijaciju? I da se Srbi iz Krajine povezuju sa Srbijom? Sto ce u Bosni biti jace

• centrifugalne srpsko-hrvatske sile ile bosanska centripetalnost? Hoce li se Srbija privremeno pritajiti - zamrznuti veliki dio onoga sto je dosad postigla da bi joj to jednog dana posluzilo kao nova odskocna daska? Je li rijec o pocetku kraja jednog velikog rata ili pocinje inkubacija jednog novog velikog sukoba? Odgovor na ta i brojna druga pitanja zavisi od toga ima li medjunarodna zajednica dugorocni plan sto ce uciniti s ovim podrucjem. Gradi li postepeno i strpljivo konacno rjesenje, ciji obrisi iz zgarista kao da se pomaljaju ili i ona glumi tek vatrogasca?

JELENA LOVRIC