NA UKLETOJ ZEMLJI BOSANSKOJ (2)

SRPSKA KRAJINA - KLADUSA - BIHAC

AIM, SARAJEVO, 2.7.1994. Kada sam u glavnoj komandi UNPROFOR-a u Zagrebu zatrazio informaciju o trenutacnom stanju u Bihackom okrugu, samo su me hladno odmjerili i u startu "sasjekli":

• Cjenimo da je iznimno opasno, pojacavaju se oruzani sukobi izmedju muslimanskih snaga lojalnih Fikretu Abdicu i onih pod komandom Izetbegovica. Generalna preporauka koju smo vec odaslali nasim sluzbenicima je "ne putovati". Uostalom, vi i nemate nikakve sanse jer vec godinu dana unatrag nije usao nijedan "lokalac". U tu ratnu zonu putuju samo sluzbenici sa stranim pasosem.
• Sta mislite da bi se moglo dogoditi? Koliki je rizik?
• Niko vam ne moze garantirati sigurnost. Najvjerojatnije ce vas vratiti vec s prvog kontrolnog punkta.

Iz iskustva sam znao da je ovakav sluzbeni stav uvijek za nijansu pretjeran. Daleko od toga da im nisam vjerovao kako opasnost postoji, ali sam isto tako slutio da nije ni priblizno rizicno kako je, naprimjer, bilo u Sarajevu u minule dvije godine.

Put u Kladusu i Bihac zaista je specifican. Vjerojatno nema boljeg regiona za slikovit opis apsurdnosti ovog rata. Naime, na svega stotinjak kilometara prelazite cak cetiri "drzavne granice": prvo izlazite iz Hrvatske, pa ulazite u Republiku Srpsku krajinu, potom u Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna te naposlijetku, u bihacki okrug pod kontrolom Armije BiH. Cetiri razlicita granicna natpisa, isto toliko kontrola, drugacije uniforme i amblemi na njima, suprotstavljene zastave, natpisi...

Nikada nisam razumio odakle u nasem covjeku tolika potreba za isrtavanjem granica. Ja sam ih se uvijek grozio i od njih bjezao koliko sam god mogao. Nazalost, uvijek su me sustizale.

Prijelaz iz Hrvatske u Krajinu moguc je kod Turnja, svega nekoliko kilometara od Karlovca. Rijec je o istoj cesti kojom se nekad nakrace putovalo preko Plitvica do Zagreba.

• Znate li da je u jeku ofenziva? Kako mislite proci? - pita me hrvatski policajac.
• Nista me ne kosta da pokusam. Snaci cu se vec.

Tragovi ne tako davnih borbi vide se odmah po ulazu u omanje mjesto. Kada rat jednom stane sve ce se te kuce morati porusiti do temelja jer su vec ionako toliko izresetane i ostecene da se nikakav popravak ne isplati. Godine ljudskog odricanja nestajale su tako u samo jednom tenkovskom projektilu ili pozaru. Na kontrolnim punktovima UNPROFOR-a vojnici samo odmahuju da se ide dalje sve do jedne uzbrdice na kojoj je, uz rub ceste, postavljena tabla s natpisom "Republika srpska krajina". Tu se vec vijori i srpska zastava. Nailazim na spustenu rampu. Prilazi djevojka u uniformi.

• Can I see jour documents?
• Naravno.
• A ti pricas nas jezik?
• Pomalo - nasalih se - mora da ti nije lako dezurati na ovoj vrucini. Sto te kolege malo ne postede? - pokazujem na vojnike u prepoznatljivim, zagasito plavim uniformama, koji iz dvorista obliznje kuce pomno promatraju njezin posao.
• Ma radimo u smjenama. Izdrzi se nekako. Mora se. Nego, dokle ces?
• Do Kladuse i Bihaca.
• E, svasta. Svi bjeze odatle a ti ides. Izvoli dokumente i neka ti je srecno.

Prvi put sam u Krajini od izbijanja rata. Predjeli koje prolazim izgledaju pitomo. Sve je ozelenilo, pognuti seljaci obradjuju svoje njive, na cestama skoro da i nema prometa... Kada bi netko dosao sa strane, ne znajuci za nas pakao, vidjevsi ove pejzaze vjerojatno ne bi povjerovao da se nalazi u ratnoj zoni.

Na jednom krizanju, benzinska pumpa. Gomila automobila i traktora guzvaju se na omalenom prostoru ne bi li nekako dosli do dragocjene tekucine. Ocigledno je gorivo problem - po svoj prilici zbog ovisnosti od Srbije i Crne Gore koje se moraju nositi sa sankcijama.

Izbijam pred Vojnic, omanje mjesto koje je u ratu postalo znacajnim centrom ovog dijela srpske Krajine. Zaustavljam se kraj pijace. Obilazeci standove, uvjeravam se da se u hrani ne oskudjeva. Ni cijene nisu visoke. Placa se po zelji: ili u njemackim markama ili novim srpskim dinarom. Svracam u obliznju postu nadajuci se da cu moci nazvati kolegu Djordja kojeg je rat zatekao u Banjaluci i za kojeg nisam nista cuo vec dvije godine.

• Kako se bira Bosna?
• Samo okrenete pozivni grada koji zovete. Pozivni za Bosnu vam ne treba - pojasnjava mi sluzbenica. Ocito, uradilo se dosta na uvezivanju svih "srpskih zemalja". Svi dijelovi polagano pocinju funkcionirati kao cjelina. Telefon zvoni ali se s druge strane nitko ne javlja. Steta.

Jos dvadesetak minuta voznje i dolazim na granicni prelaz Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Vojnici samo popisuju broj kola. Sa strane ceste u nizu poredani stolovi za carinski pregled stvari. Vec prilicno vremena autobusi "Agrokomerca" tri puta sedmicno ulaze i izlaze iz ove opkoljene zone. Jedina je to veza sa Hrvatskom i zapadnom Evropom.

U Velikoj Kladusi guzva. Trznica je prepuna preprodavaca - sva roba ovdje dolazi iz Hrvatske i cijene su tek za nijansu vece. Na igralistu obliznje skole klinci "pikaju" fudbal. Svracam u UNHCR kako bih se informirao. Osoblje je susretljivo.

• Informacije su prilicno oprecne. Zadnjih dana su bile zestoke borbe a detonacije su se cule cak i ovdje, u gradu. Izgleda da je Peti korpus Armije BiH uzeo nekoliko sela u predjelu Pecigrada i Todorova. Ima dosta poginulih.
• Sta je razlog toj ofenzivi?
• Koliko mi znamo, izgleda da je poginuo jedan od najomiljenijih komandanata Petog korpusa. Nakon toga njegove vojnike vise nitko nije mogao zaustaviti kada su krenuli naprijed. Kazu, dvije se godine borio protiv Srba i nista mu nije bilo, a sada poginuo od muslimanskog metka.
• Sta predvidjate, kako ce se stvari odvijati?
• Tesko je reci. Obustavljeni su svi humanitarni konvoji i ako to potraje postat ce kriticno za civilno stanovnistvo. Stizu i oprecne informacije da su Abdicevci kao taoce uzeli par stotina civila i smjestili ih uz prve linije, plaseci se daljnjeg napredovanja Armije BiH. Ovi sukobi imaju posebnu tezinu: ljudi su izmjesani, cesto ratuje brat protiv brata, rodjak protiv rodjaka. Ove medjumuslimanske sukobe je zaista tesko objasniti.
• Moze li se preci u bihacki okrug?
• Danas je prelaz otvoren. Vozite se izmedju UNPROFOR-ovih transportera. Obavezni su pancir i kaciga.

Sjedam u kola ali za trenutak me zaustavlja njihov prevodilac. Iz Kladuse je.

• Vidim da si prvi put ovdje. Kad se vratis poruci onima vani da nam je sve ovo Babo dao. Citav rat nam nije pala ni jedna granata na grad. A onaj Alija je Bosnu odveo u smrt. Reci to svima - govori mi pun emocija.

Nema sumnje, Babo je ovdje izrastao u neprikosnovenog lidera. Uostalom, koliko je napravio za ovu siromasnu regiju vidljivo je na svakom koraku: svugdje reklame "Agrokomerca", mocne firme kojoj je na celu. Za ovdasnje ljude on je sinonim za uspjesnog covjeka, neka vrsta vjere da se nece zauvijek zivjeti u bijedi.

Nekoliko minuta voznje i nailazim na veliki natpis uz cestu: "Obavezno se zaustaviti i sacekati 'shuttl' (bijeli UNPROFOR-ov transporter). Obavezna oprema...".

Uvijek sam se glupo osjecao oblaceci pancir-kosulju. Averzija je to koju sam stekao u Sarajevu gledajuci strane novinare kako se sepure ulicama grada. Transporteri stizu. Brkati Francuz, vjerojatno narednik, izviruje iz svoje kupole i s napadnim akcentom, zbog kojeg se jedva razaznaje njegov engleski govor, kazuje:

• Snajper puca sa okolnih uzvisenja. Ne skidajte opremu tijekom voznje i budite tik uz nas.

Velika uzbrdica, nekoliko ostrih krivina i dolazimo pred jedan restoran koji oznacava izlazak iz Abdicevog dijela - samo malo nize i prelazimo u dio pod kontrolom Armije BiH. Sve je proslo u najboljem redu.

Cim se odmaknete od prve linije, ponovo vas iznenadjuje cinjenica da nigdje nisu vidljivi tragovi borbi. Prolazim kraj stare tvrdjave na cijem je boku iscrtana velika bosanska zastava: bijela podloga sa plavim stitom i sest ljiljana u razdjeljenim poljima. Napokon Una. Vjerojatno najljepsa rijeka nekadasnje Jugoslavije.

Upozoren sam da je to opasan dio jer s okolnih uzvisenja taj dio puta velikim dijelom nadziru srpske snage iz Bosne. S lijeve strane ostaje mi Bosanska Krupa, grad podjeljen na dvije obale: preko Une Srbi, a s ove strane Muslimani. Razmisljam da li je itko pobrojao koliko je ovakvih gradova izdjeljenih rijekama po Bosni i Hercegovini: Mostar, Krupa, Sarajevo, Gorazde...

Vozim uz zeljeznicku prugu, tracnice su odavno zardjale. Kad li ce opet ovdje zazvizdati voz? Izbijam pred Bihac. Dok sam minulih mjeseci samo preko radija pratio sto se zbiva u ovom gradu, nisam sebi mogao docarati pravu sliku stanja. Sada sam shvatio da se polozaj ovog opkoljenog grada ne razlikuje mnogo od drugih: sve dominantne kote oko grada pod srpskom su kontrolom i odatle imaju sve kao na dlanu.

Ovdje su vec vidljivi oziljci rata: kuce ostecene gelerima, poredana trupla drveca uz bok kuca, polomljena stakla... Uz most koji spaja dvije obale Bihaca gledam gomilu djece kako se kupaju u Uni. Djeca ostaju ono sto jesu i u ratu. Ljeto je i sada je njihovo vrijeme.

Prolazim kraj gradske tvrdjave. Svugdje spomen obiljezja iz Drugog svjetskog rata, podsjecanje na zasjedanje ZAVNOBiH-a. Pronalazim smjestaj u jedinom gradskom motelu. Tu je stacioniran i Internacionalni crveni kriz.

• Imate li sta za jesti - pitam bojazljivo djevojku zaposlenu u motelu.
• A zasto ne bi imali - doceka me ona gotovo uvrijedjeno.
• Izvini, ali mislio sam da ste vi pod opsadom i da tesko dolazite do hrane...
• Ne brini, snadjemo se.
• Kako?
• Trgujemo - zagonetno se smjeska, a onda nastavlja - uglavnom se sve kupuje u Srpskoj krajini. Jedino je problem sa gorivom, a za ostalo nema problema.

Iskreno receno, nisam ni ocekivao drugaciji odgovor. Kao i svugdje po Bosni obrcu se velike pare na ljudskom jadu i nesreci.

• Nije to nista - umjesa se u nas razgovor neznanac za susjednim stolom - na isti nacin od Krajisnika kupujemo i municiju. Pa onda s tim tucemo bosanske Srbe preko Une. Pa ti onda razumi ovaj rat ako mozes.

Zaista, kakvog li apsurda i ko je mogao zamisliti sve ove moguce kombinacije na ovom prostoru: ratuju Hrvati protiv krajiskih Srba, Muslimani protiv Muslimana, Srbi protiv Muslimana... Sta li ce jos do kraja biti?

Isto popodne upoznajem Asmiru, dragu djevojku koja radi kao prevodioc. U drustvu s njezinim prijateljima razgovaramo o sadasnjoj situaciji.

• Znas, vise je ljudi poginulo od izbijanja medjumuslimanskih sukoba, negdje preko pet stotina, nego u dvije godine ratovanja protiv Srba.
• Ovaj dio je uglavnom etnicki kompaktan. Ima li drugih nacija?
• Ima nesto Hrvata i oko hiljadu i pol Srba, uglavnom starijih koji nisu htjeli otici na brda pocetkom rata. Okupljeni su oko svog humanitarnog udruzenja. Nedavno im je jedna starica ubijena u njivi. Lokalni "heroj" prolupao i krenuo da se sveti ali je sasvim slucajno nabasao na nju. Nije ni znao da je Srpkinja.
• Cini mi se da bas ne osjecate rat. Vidjao sam mnogo gorih krajeva po Bosni.
• Na bihackom okrugu ima negdje preko trista hiljada stanovnika. Imali smo strasan priliv izbjeglica, protjeranih iz gradova uz Unu. Njihove price su strasne. Nasa je sreca sto je svaki drugi stanovnik s ovog podrucja prije rata bio u inostranstvu. Tako da salju dosta para...
• Najgora je ova izolacija. Prije mjesec dana nam je doletio Ejup Ganic i to je prva posjeta nekoga izvana. A kazu da je to bilo moguce samo kao revans jer je i Fikret Abdic prije toga koristio bijeli helikopter UNPROFOR-a, pa ga nisu mogli odbiti.
• Cini se da sa Srbima ne ratujete zestoko?
• Uglavnom su carkanja na prvim linijama. Tu i tamo padne koja granata ali uglavnom je sve na potezu prema Grabezu, Golubicu. Posljednje velike borbe bile su kad su pokusali preci Unu, tamo kod Krupe kao i u predjelu Buzima. Nasih je bilo malo ali su bili fanaticno rjeseni da izginu do kraja. Dok se pucalo sa svih strana je odjekivalo: "Allahu ekber!".
• Jel' borci zaista vjeruju u to?
• Ma jok. Jednostavno, shvatili su da se Srbi tog poklica boje. Kada su ih najurili, gledali smo isto vece prilog srpske televizije koja njihove borce u povratku pita kako im je bilo. "Ma sta kako je bilo, jebem vam mater! Nemoj da vas ja gore posaljem. Svaka druga bukva vice "Allahu ekber"! - odgovorio im je jedan ljutiti borac.
• Istina, bilo je pokusaja da se te neke proislamske pjesme i bojni poklici proture kroz nas radio, ali bez nekog veceg odjeka.
• Slusali smo i mi price o odsjecanju usiju, noseva..., ali to vjerojatno mozes drugdje cuti.
• Tako je - slozih se. Na svim teritorijama, pod razlicitom kontrolom, mogao sam cuti takve monstruozne price. U svakom ratu, valjda, naidjes i na one koji u njemu uzivaju.
• Prica se da dosta ljudi pokusava pobjeci odavdje, preko Kladuse.
• Jeste, ali je to vrlo tesko. Ako i dodjes do Kladuse moras prvo pribaviti papire za ulaz u Hrvatsku a onda poloziti 2-3 tisuce maraka kao depozit za putovanje u inostranstvo. Kazu da je vec desetak hiljada ljudi tako otislo. To je dobar biznis.

Kako se blizi vece, na ulicama sve vise ljudi. Uglavnom sve mladji svijet, bode u oci daleko veci broj djevojaka.

• Ovako ti je svako vece. Kafici su jedini nacin bijega od stvarnosti. Onaj preko puta ti je od Alena Islamovica, bivseg pjevaca "Bijelog dugmeta".
• Za njega se pricalo da je ubijen.
• Ma jok. Od pocetka rata je u Njemackoj. Eto, bas neki dan su ga ovi nasi proglasili ratnim dezerterom.

Pridruzuje nam se i skupina djevojaka. Zivo se interesuju kako je u Sarajevu. Pitaju me mogu li im ponijeti pisma znancima i rodbini.

• A sta si ti po nacionalnosti - naposlijetku me upita jedna od njih, koja me sumnjicavo promatrala citavo vrijeme.
• Sta mislis?
• Ja sam Muslimanka - rece, precutavsi moje pitanje - i to ona ekstremna.
• E, ja bas takve volim. Svi prasnuse u smijeh.

Te noci dok sam pokusavao zaspati, strahovit prasak. Nije mi licilo na granatu. Netko je, naime, bacio rucnu bombu u dvoriste motela. Osteceno je nekoliko vozila Crvenog kriza. Ljudi komentiraju da je to vjerojatno zbog gazde, obicni ljudi su zavidni jer on i u ratu dobro posluje.

Slijedece jutro javljaju da su ponovo obnovljene borbe na liniji razgranicenja izmedju Muslimana. Moram nazad drugim putem, preko Plitvica na Slunj pa za Karlovac.

Dok vozim prema kontrolnom punktu, s moje lijeve strane promatram Pljesivicu kako se izdize nad dolinom. Nekad je u njenom podnozju bio jedan od najmodernijih aerodroma JNA. Miniran je uoci rata. Kazu da se sve treslo poput zemljotresa od siline podzemnih detonacija.

Napustam teritoriju Armije BiH, prolazim kontrolni punkt UNPROFOR-a a onda i srpsku rampu. Samo rutinsko pregledavanje papira. Put od Plitvica ka Slunju prepun je vidljivih tragova nekadasnjih okrsaja. Nekoliko seoceta u potpunosti je spaljeno i napusteno. Sve je nekako sablasno i pusto.

Pred Slunjom iznenadjenje. Dvojezicni natpis na tabli uz cestu: latinicom i cirilicom ispisano ime grada. Isto tako ispisano i ime rijeke - Korana. Tesko da bi itko u Hrvatsko povjerovao da je to istina ali upravo je tako. Da je bilo samo malo vise tolerancije s obje strane...

Sat vremena voznje i ponovo sam u Karlovcu. Sada mi vec sve izgleda kao san. Cudne li stvari: prodjoh cetiri drzave u jedan dan a jos uvijek imam osjecaj da po jednoj zemlji koracah.

Izgleda mi kao ruzan san.

GORAN TODOROVIC