POST FESTUM ZASIJEDANJA SKUPSTINE BiH

MIRENJE NACIONALISTA

AIM,Sarajevo, 28.06.94. Dvodnevno zasijedanje Skupstine Republike Bosne i Hercegovine i Federacije BiH rezultiralo je s nekoliko, na prvi pogled, senzacionalnih politickih odluka. Jedna od njih se u prvi mah mozda ne cini toliko vazna, ali je svojom atraktivnoscu zasluzila da bude istaknuta kao prva. Rijec je o ulasku Srbina Nedjeljka Despotovica u novu hrvatsko-muslimansku vladu koja ce u prelaznom periodu funkcionisati istovremeno kao Vlada Republike i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Da cudo bude jos vece, Nedjeljko Despotovic je postao ministar u toj vladi kaokandidat muslimanske SDA i na mjesto planirano za Muslimana. Gledano strogo formalno ovaj izbor je cak i protivustavan, jer Ustav Federacije precizno propisuje raspodjelu ministarskih fotelja izmedju Muslimana i Hrvata. No, u Bosni je sada mnogo toga moguce, pa i to da Srbin bude ministar u muslimansko-hrvatskoj vladi.

Mnogi su skloni ovaj dogadjaj citati kao kozmeticki potez nacionalisticke SDA kako bi u javnosti ostavila utisak demokratske stranke. To tumacenje moze se prihvatiti samo djelimicno. Tacno je da izbor Nedjeljka Despotovica Stranku demokratske akcije ne kosta mnogo, a u propagandnom smislu se dobija dosta. Zato nije bilo ni tesko pristati na njega. Ali, u sustini, ovaj potez valja citati u svijetlu nastojanja inzinjera projekta muslimansko-hrvatske Federacije da ostave prostor i pruze ruku Karadzicevim Srbima da pristupe Federaciji. Nedjeljko Despotovic je samo most preko koga bi trebalo da se dodje do Karadzica i eventualno ga se odobrovolji da pristane na takvo rjesenje. Sudeci po ovom potezu projektanti novog bh. ustrojstva vjeruju da je jedna faza rata, muslimansko-hrvatski sukob, zavrsena stvar i okrecu se prema onima koji s ovaj rat i zapoceli kako bi pokusali krenuti ka konacnom miru. U tom smislu razumijevanje i uvazavanje takve politike od strane domacih nacionalista, osobito mulimanskih, ponekad cak prelazi granice dobrog ukusa, pa njihovo ucestalo pozivanje Karadzicevim Srbima, dakle svojim krvnicima, da im se pridruze u zajednicku federaciju djeluje ponekada cek i degutantno, mada je u politici kao vjestini moguceg i to dozvoljeno. Ali, takvo pozivanje nije nista drugo do potpisivanje kapitulacije vlastite politike i mirenje sa nametnutim rjesenjima. U razvijenim demokratijama ono se izvodi ostavkama, ali u Bosni se realizuje kao mirenje nacionalista, koje je za njih manje politicko zlo od eventualnog ustupanja prostora nekoj drugoj alternativnoj politickoj opciji. Zbog svega toga ne treba da cudi ni relativno lak izbor Vlade Federacije u koju su usli "najtvrdji" kadrovi iz redova muslimanskog i hrvatskog naroda. To se narocito odnosi na odluku, koja je bila najvise diskutovana i osporavana u javnosti ali je na Skupstini prosla relativno lako, da se dr Jadranko Prlic izabere za ministra odbrane u toj novoj vladi i potpredsjednika Vlade. Prcic se u muslimanskim krugovima smatra za inspiratora i organizatora hrvatske paradrzave Herceg-Bosne i patrona nad hercegovackim konc-logorima. No, poslanici su ga tajnim izjasnjavanjem izabrali na tu funkciju, kao uostalom, i sve ostale kandidate HDZ, medju kojima je najveci broj onih koji s napustili Vladu RBiH i Sarajevo, a sada se, evo, vracaju u nju nakon vasingtonskog izmirenja Muslimana i Hrvata. Nista manje otpora nije ni medju Hrvatima kada su u pitanj muslimanski kadrovi, ali ni hrvatski poslanici u Skupstini nisu se usprotibvili njiovom izboru mada je na nekim ministarskim mjestima doslo do promjena u odnosu na prethodni sastav i sada su tu ministri koji se smatraju jos "tvrdjom" politickom linijom od svojih prethodnika. Ako se svemu ovome dodaju i neke skupstinke predigre, poput one da se Direkcija za robne rezerve BiH hitno prebaci iz ministarstva koje po novom rasporedu pripada Hrvatu u ono na cijem celu je Musliman, dolazi se do krajnje polarizacije polazista SDA i HDZ, i bice veoma zanimljivo pratiti kako ce se ove dije politike uskladjivati u izvrsnim organima Federacije. Po zakonima fizike trebalo bi da se potiru i neutralizuju, ali po zakonima politike to ne mora biti slucaj. Ipak, jedno je jasno: niti je muslimansko politicko vodstvo u ovom slucaju imalo priliku birati "muslimanske Hrvate", niti hrvatsko "hvatske Muslimane". Sporazum su potpisale politicke snage koje imaju realnu politicku i vojnu moc i one ga moraju realizovati, bez obzira sto ih njihova predjasnja politika uvela u medjusobni ratni sukob.

Ovakav epilog je nuzan jer u tom ratu nije bilo pobjednika. Zato nastalu situaciju mozda najbolje ilustruju rijeci Rasima Kadica, lidera ovdasnjih liberala, koji kaze: "Jadranko Prlic je cijena koju smo morali platiti, odnosno, to je cijena koju je morala platiti SDA". Vjerovatno slicno misle i na hrvatskoj strani kad je u pitanju Ejup Ganic npr. Cijena dakle da se prizna nemogucnost vojnickog epiloga u sukobu, a sacuva privid politickog uspjeha. Za sada su tu cijenu razumijeli i na nju pristali poslanici u Skupstini, a ostaje da se vidi kako ce je prihvatiti najbolji borci u Armiji BiH u Hercegovini npr. od kojih su mnogi prosli konc-logore Herceg-Bosne. Na njihov pristanak se racuna jer je ovakav epilog ipak manje bolan od nastavka besciljnog rata i ratnog stradanja. Ali, radikalno polariziranje dvaju politika moze poluciti i prve pozitivne efekte. Posto ce sada jako tesko biti i muslimanskome i hrvatskome politickom vodstvu objasniti svojim najekstremnijim borcima i jedinicima koji su ucestvovali u medjusobnom ratu sta se to zapravo desilo i kako odjednom ono koji su bili krvni neprijatelji u ime politika koje su njihova vodstva vodila potpisuju mirovni sporazum i prave zajednicku vladu. Ta vodstva preuzimaju na sebe odgovornost da stisaju i umire ekstremizam unutar svojih snaga. Svakom dakle ostaje njegov ekstremizam, i on vise nece imati alibi u postojanju onog drugog, jer druge strane vise nema. Nece se dakle imati cime napajati. Mnogi ce se vjerovatno osjetiti i prevarenim i izdatim od vlastitog politickog vodstva i ostaje da se vidi kako ce se miriti sa novonastalom situacijom, ali je izvjesno da ce morati biti neutralisani od vlastitih politickih ideologa.

I, poslije svega, ostaje pitanje da li ce se slicno izmirenje desiti i sa srpskim nacionalistima? Hoce li i Slobodan Milosevic jednog dana prosetati sarajevskim ulicama kao sto je to nedavno ucinio Franjo Tudjman? Mada uloga ove dvoijice pretendenata na Bosnu nije apsolutno identicna, pitanje je na mjestu i odgovor na njega bi mogao biti i odgovor na konacni epilog krvave bh. ratne drame. Mir ce na ovim prostorima, po svoj prilici, potpisati oni koji su zapoceli i vodili ovaj rat. Kako bi takav mir mogao da izgleda mogli bi najtacnije predociti oni koji se sjecaju perioda neposredno prije rata, a nakon dolaska nacionalistickih stranaka na vlast na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini. Ako pri tome ni biracko tijelo, ni gradjanske opocizione politicke partije ne budu naucile lekciju iz istorije i ne budu imale snage i pameti da demokratskim sredstvima preobraze politicke i drustvene odnose u BiH, onda bismo vec sad mogli poruciti: Do vidjenja sljedecem ratu!

Strajo Krsmanovic Zijada Krvavac