POVODOM OBJAVLJIVANJA STRIPA DYLAN DOGA U HRVATSKOJ

AIM, Sarajevo, 23.06. 94. Gorovo lice izgleda jos uzasnije od maske koju u filmu covjek slon Davida Lyncha nosi John Hurt. Gor je nakazno cudoviste koje njegovi roditelji drze u lancima, zatvorenog u podrumu. Kada Gor pocinje praviti nered po kuci, otac ga jednostavno iskasapi nozem i ostavi pored kreveta na kojem nastavlja voditi ljubav sa svojom zenom. No, Gor nije mrtav. Ispuzava iz kuce i upada na maskembal gdje su, pod maskama, svi njemu nalik. Konacno, tu umire blagosiljan neznanjem da su na lisima ostalih tek maske. Umire, naime, s molbom da ostali ne odaju njegovim roditeljima kako su oni ti koji su bili cudovista.

Nije mi poznat podatak voli li talijanski strip scenarist Tiziano Sclavi filmove Howarda Hawksa, ali cuvena izjava americkog sineasta - "Nema price. Samo licnosti. Ljudi ne vole price. Gnjave ih." - kao da se nazire u temeljima Sclavijeve zivotne umotvorine, stripu Dylan Dog. U doticnom naslovu cudovista, jer je to izmedju ostalog strip i o njima, stoga jesu licnosti. Gor je licnost, bas kao sto su to razni vampiri, vukodlaci, koljaci prirodni ili iz pakla pridosli, pa i nevidljivi ljudi ili mnogi drugi prethodnima nalik, koje pronalazimo u ovom serijalu o istoimenom istrazitelju natprirodnih pojava (predeset funti dnevno plus troskovi), sto se odnedavno pojavljuje i na hrvatskom trzistu.

Dylan Dog kao rijetko koji serijal u novijoj povjesti evropskog ezdavastva vinuo se od ruznog paceta odrodjenog u neuglednoj obitelji sa subracom kao sto su Zagor ili Komandant Mark (ali ponukan i iskustvom Kena Parkera), pa do velicanstvenog labuda sto prijeti da postane jednom od ultimativnih stavki evropskog stripa u osamdesetim i vjerovatno devedesetim. Zapravo, Dylan je i od samog pocetka bio labud, samo sto to mnogi nisu primjecivali. Trebalo je, medjutim, proci samo nekoliko godina da bi se shvatilo da je njegova boja, crna, upravo to sto ga cini tako osobitim.

Ovo je fijasko!

Bas tako glasili su rani izvjestaji o prodaji prvog broja Dylan Doga koji se na talijanskom trzistu pojavio u rujnu 1986. godine; epizoda pod imenom "L'alba dei morti viventi", a sljedece godine objavljen i u tadasnjoj Jugoslaviji kao istoimeni "Doktor Ksabras". Za Tiziana Sclavija, kreatora serije, bio je to sok. Za Sergija Bonellia, naklandnika, iznenadjenje za nekog ko prakticira objavljivati samo hitove. No, vec tjedan poslije tiraza te prve epizode poceka se dostampavati. Za nekoliko brojeva vec se ustalio na solidnih pedesetak tisuca. Danas, Dylan Dog ima mjesecnu nakladu od 900.000 primjeraka i kao takav je najkomercijalniji strip za kojeg zna povjest talijanskog strip izdavastva, treba li posebno napomenuti jednog od najjacih u Evropi.

Podatak za stipofile: prvotna ideja za Dylana duguje i jednoj tabli Lorenza Mattottia, danas jednog od najznacajnihih "umjetnika" medju strip crtacima i autora kultnih "Vatri". Ipak, stvar se pocinje definitivno uoblicavati uskakanjem crtaca Claudio Ville. On je na Sclaviev zahtjev Dylana vizuelno kreirao po liku britanskog glumca Ruperta Everetta, znanog nam iz filma "Druga zemlja", a pored toga je Villa oblikovao i postavku stalnih ambijenata. Vec tada je Scalvi, na Bonellievo sugeriranje bio doustao od prvotne ideje da postavku radnje smjesti u New York, u tipiziranu atmosferu crnih krimica. Prebacujuci je u London konacno uskladjuje broj igraca i, cinilo se, nacin igre.

Medjutim, iako se vec nakon prvih brojeva cinilo da su karte podijeljene, Scalvi dokazuje da je ljepota igre i u njihovu stalnom mijesanju, u svakom novom dijeljenju. I, svakako, u adutima. A u takve adute spadaju i crtaci, njih desetak koji se smjenjuju od epizode do epizode.Nadje se tu i genijalaca, kao sto bi rekaoCecile Quintal, i sasvim prosjecnih zanatlija. S tim da je tendencija ka ovom prvom. Kroz Dylan Doga promoviran je citav niz novih talijanskih talenata koji izbrusenoscu zanatske osnove, naviknutoscu na postivanje rokova ali i sjajnim vizuelnim stilizacijama i jasnom autorskom samosvojnoscu, prijete da u devedesetim otpusu, recimo, Francuze uspavane u nadobudnosti artistickih prenemaganja ili Amere uskopljene debilnoscu tamosnjih postulata masovne strip produkcije.

Villa, Stano, Roi, Picatto, Casertano, Mignaco, tek su neki od njih. Takodjer, tu je i nekoliko povremeno prikljucenih scenarista koji poput Chiaverottia posteno odrade svoj posao, ali samo da bi pokazali kako je Scalvi gazda numero uno; bizarni, ali vremenu sukladan talijanski pandan scenaristickom geniju jednog Uderzza ili Eisnera. Ako ne vjerujete, ali ga kojim slucajem ipak budete sreli u paklu, odmah cete ga prepoznati. To je onaj sto se smije kao lud, dodao bi Groucho, Dylanov pomocnik.

Nema radosti ravne strahu

Cemu, osim svojoj iznimnoj kvaliteti, moze Dylan Dog zahvaliti vlastiti cudesni uspon? Izmedju ostalog, i autoru u medjunaslovu spomenute recenice, britanskom piscu Cliveu Barkeru. No, ako je Steaven King, takodjer veliki majstor horror zanra, svojedobno odusevljeno uskliknuo da u Barkeru vidi buducnost horrora, nesto slicno bi i Clive mogao priznati za Sclavia. U svakom slucaju, osamdesete su se pokazale zlatnim utocistem za reanimaciju ovog zanra, jedva uteklom iz eutanazijskog stanja u sedamdesetim kroz gomile smeca niskobudzetnih filmskih produkcija i blijedih stripskih prezvakavanja vec vidjenog.

Master hitovi poput sage o koljackim pothvatima Freddy Krugera, utrli su put stvarnoj kvaliteti u vizualno raskosnom "Hellraiseru", dok popisima bestsellera haraju Kingovi, Barkerovi ili Straubovi romani, djela nesumnjive knjizevne kvalitete ni najmanje maligno nakalemljene na temelje jednog "trivijalnog" zanra.

U sve to upada i Dylan. U osnovi, i Sclavi svoje autorsko pravo zasniva na rabljenju vec vidjenog. I to bez stida, s ponosom covjeka koji svojim obrazovanjem ne mase kao samohvalom, vec jednostavno uziva u autorskoj potrazi za onim sto u citiranim pricama ili situacijama biva mozda tek nagovjesteno ili naznaceno mogucnoscu da jednom bude ispricano. Vjerujte, kao sto autor ovog teksta to dobro poznaje iz svog jos aktualnoga sarajevskoga ratnog iskustva, od malo brasna, nesto vode i uz mrvicu kakaoa, mozete umijesiti sjajnu tortu. Potrebno je samo znati kako da umijesate sastojke. "Scalvi je nadahnuti "prakticar", sjajan stilist sposoban za posvajanje i revidiranje zanrovskih opcih mjesta, no i autor iznimne kreativne imaginacije", tvrdi Zlatko Gall. Potpuno je u pravu.

Istrazitelj, ali ne i tumac

U stripu kojem je, dakle, temeljna vrijednost stalno strukturalno variranje vec poznatog, sam Dylan je cudesni spoj poeovskih istrazivaca uzasa, hammetovskih cinicnih osamljenika, akcijski ali i seksualno potentnih novih teorija stripa, ili zbunjenosti barkerovskih likova, koja je nekad tako slicna hinjenoj cudoredjnosti desadeovskih zrtava. Poput Carrollove Alice, koja je uvijek mnogo vise od lika iz djecije knjizevnosti, Dylan je ogledalo preko cije se samo naizgled ratiom uglacane povrsine prelama gotovo citavo kulturolosko nasljedje naseg stoljeca. Od gotskih zamkova do newyorskih nebodera, Dylan slicno naopako izvrnutoj slici Corta Maltersa, uhvacenoj u ogledalu poludjelog Dorian Graya, traga za skrivenim, izgubljenim senzacijama fantazmagoricnosti.

A ona, fantazija, bila horroricna ili bajkovita, ostaje nedokuciva logici naseg svijeta. Kako je ravnoteza izmedju postizanja zanrovskih kanona i zaokretanja u smionije autorske postupke, postignuta u samom stripu pazljivim odmjeravanjem likova i njihovom varijabilnoscu, tako je Dylan uspostavljen kao spona izmedju realnosti i fantazije na onom polu njihova ukrstavanja gdje je medjusobni susret uopce i moguc. Pa ipak, Dylan je istrazitelj, ali ne i tumac. Tumacenjem bi cjelokupan dojam bio kao vampirskim ujedom lisen energije. Otuda i Scalvieva stalna ironiziranja na kraju svake epizode.

Moglo bi se jos dati pricati o svemu tome. Ili o Grouchu, o njegovoj u stripu rijetko vidjenoj apsurdnosti. On zapravo lomi granice jedne stripske licnosti svodjenjem svoje znakovitosti na vlastitu oznacenost, na simbolicku alkemicnost pariranja istoimenom clanu brace Marx. Poput stalnim kaosom pomaknutog Fenixa, on se iznova radja pri svakom novom pojavljivanju i, cini se, to je sve sto mu je dovoljno.

Ili o zenama u serijalu. Tako putene i eroticne, ali i inteligentne, svaka s karakternom samosvojnoscu. U stripu? Da, da, bas u njemu. Kakogod, ovdje su svi licnosti s motivom, nepregledna slagalica bezbroj mogucih kombinacija. I, sto je najvaznije, gotovo je svaka dobitna.

Naravno, Dylan Dog nije strip i bez svojih mana. Ali su one vjesto skrivene. Dovoljno, pa da smo ih ovaj put zanemarili. Jer, ponovno izdavacko ukazanje Dylana Doga na ovim prostorima nedvojbeno je vrijedno toga.

Karim Zaimovic