KRVAVA MATURANTSKA NOC

Strahoviti pokolj koji se prosle subote dogodio u caffe-baru u Osijeku kada je pripadnik 5. domobranske pukovnije Hrvatske vojske Borislav Beslic ubio cetri osobe, a osam tesko ranio, naprosto se u Osijeku morao dogoditi, jer se ogromne kolicine oruzja nekontrolirano nalaze kod velikog broja ljudi. Dr. Nikola Mandic, voditelj Psihijatrijskog odjela Klinicke bolnice u Osijeku, davno je upozoravao na mogucnost pojave "vijetnamskog sindroma" u Hrvatskoj. Po njemu, prestankom rata prave se bilance, pa i vojnici koji su odgovore na to pitanje u vrijeme rata odgadjali, po njegovom zavrsetku pocinju se s njime suocavati. Vecina vojnika nije imala priliku za zalovanje, to zalovanje nije imalo svoj prirodni tok. Kod takvih osoba zna se javiti iskrivljeno zalovanje, sto moze stvoriti potpunu inhibiranost i duhovnu poremecenost. Zato s osobama koje su imale gubitke u ratu moramo biti izuzetno obazrivi i pazljivi. One cesto znaju reagirati vrlo asocijalno, na nacin koji moze biti poguban za njihovu okolinu. Jer, rat preorava ljudske duse i ostavlja duboke brazde i oziljke.

AIM, OSIJEK, 22.6.1994. Strahoviti pokolj koje se prosle subote dogodio u osjeckom caffe- baru "Graficar" - kada je sumanuti ubojica Borislav Beslic, pripadnik 5. domobranske pukovnije Hrvatske vojske ubio cetiri osobe, a osam tesko ranio u Osijeku se naprosto morao dogoditi. Staro dramatursko pravilo da puska koja se u prvom cinu pojavi na sceni, u trecem mora opaliti, pokazalo je svoju univerzalnost, dokazavsi na zalost, da se ne odnosi samo na kazaliste, vec i na obican zivot. Ogromne kolicine oruzja koje se nekontrolirano nalaze kod velikog broja ljudi i stotine incidenata sto su se zbog toga dogadjale, kao da nisu bili dovoljno upozorenje vatrenim zagovornicima teze o "hrvatskoj pusci na hrvatskom ramenu". Nakon "osjeckog slucaja" valjda je postalo bjelodano da se hrvatska puska, kad nema drugih neprijatelja, jednako djelotvorno moze upotrijebiti i protiv Hrvata.

Dok traje sluzbena istraga o masakru koji se dogodio na proslavi petnaestogodisnjice mature jedanaest bivsih ucenika nekdasnje osjecke Upravne skole, koji neodoljivo podsjeca na prizore iz horror-filma "Krvava maturantska noc", neki motivi dogadjaja vec su poznati. Beslic se, te tragicne veceri vratio s polozaja i sa sobom ponio automatsku pusku. Preskocio je zakljucana dvorisna vrata caffe-bara "Graficar", koja su te veceri, objasnio je vlasnik lokala Stjepan Rukavina, bila zatvorena za ostale goste. Maturanti su se zabavljali u zatvorenom dijelu lokala, a na terasi druga skupina gostiju slavila je rodjendan. Drustvo je bilo veselo, zabavljala ih je grupa "Mister X", pa se u tako dobrom raspolozenju, kazu ocevici, zapjevalo i "Sote", a potom i "I tebe sam sit kafano". Beslica su, navodno, razestile "srpske pjesme" pa je poceo pucati. Ucinio je to bez ikakva prethodnog upozorenja, prvo kroz zatvorena staklena vrata, da bi zatim usao u prostoriju i svoje rafale usmjerio prema gostima i osoblju lokala. Ispalio je cijeli okvir, hladnokrvno promijenio drugi i nastavio pucati, ispalivsi ukupno 45 metaka kalibra 7,62. Zatim je pusku i dvije bombe odlozio na stol, i sjeo uz sam rub vrtne terase lokala. Tu ga je pronasla policija.

Prizor je bio jeziv. Cetvero ljudi (dvije konobarice Melita Grujic i Mirjana Katanic i dvoje gostiju Branko Malijurek i Tihomir Milicevic) lezalo je u lokvama krvi, dok je osmero ranjenih zapomagalo, trazeci hitnu pomoc. Gosti koji su se nalazili na terasi lokala tek su kasnije shvatili sto se doista dogodilo. Kad su culi pucnjavu, nisu reagirali, misleci da to netko, samo malo bucnije, daje oduska svom veselju. Taj podatak, mozda vise nego ista drugo, govori koliko se potezanje oruzja danas smatra posve normalnim - puca se po svatovima, rodjendanima, razlicitim proslavama i to ne samo iz pistolja, vec i iz pusaka.

Zapovjednik 5. domobranske pukovnije nije bio voljan dati izjave za javnost o psihickom stanju i ranijem ponasanju svoga vojnika i objasniti kako je moguce da se oruzje, nakon povratka s polozaja, nosi kuci. O Borislavu Beslicu (41) novinari nista vise nisu mogli saznati ni u Odjelu za informiranje IPD sluzbe Zbornog podrucja Osijek. Ondje su tek lakonski odgovorili da je sve vazno o Beslicu vec objavljeno, a bude li trebalo iznijeti jos kakve podatke, to ce se uciniti naknadno.

No i bez toga saznalo se da je Beslic i ranije dolazio u sukob sa zakonom, te da je vec bio osudjen u Okruznom sudu u Osijeku zbog ugrozavanja opce sigurnosti. Zbog nekih svadja i nerasciscenih racuna, svojedobno je zapalio gostionicu "Fruska gora" u Osijeku.

Ako je motiv masakra sto ga je pocinio pripadnik Hrvatske vojske Borislav Beslic stvarno u "spornim pjesmama" koje su se te veceri cule u caffe-baru "Graficar", trebat ce se zaista zamisliti kakva je to klima stvorena i koliko je nisko spusten prag tolerancije. "Nitko od nas nije poznavao tog covjeka i mislim da ga nicim nismo izazvali", rekao je Damir Pavlovic, jedan od sudionika proslave petnaestogodisnjice mature. "Smetala mu je glazba? Zasto, pa bile su to narodne pjesme, a ne cetnicke".

Cudno je da nakon dogadjaja sto se zbio te subotnje noci u Osijeku nema javne osude zlocina. Jedino je Gradsko poglavarstvo na celu s dr. Zlatkom Kramaricem na dnevni red svoje sjednice, dva dana kasnije, postavilo pitanje sigurnosnih prilika u gradu. Kramaric je upozorio na ogromne kolicine oruzja koje se nalaze izvan kontrole, cesto u rukama ljudi problematicnog psihickog stanja. Podsjetio je na svojedobno formirano tijelo sastavljeno od civilnih i vojnih vlasti koje je 1992. trebalo stati na kraj terorizmu, sto je u to vrijeme harao Osijekom. Novinare koji su tada upozoravali na sindrom Divljeg zapada koji je zahvatio Osijek, tadasnji predsjednik Izvrsnog vijeca, a danasnji zupan osijecko-baranjski, Branimir Glavas, proglasio je neprijateljima mlade demokracije i optuzio ih za stvaranje krive slike o gradu u hrvatskoj javnosti. On je izricito tvrdio da prilike u Osijeku nisu nista drugacije nego u ostalim gradovima koji se nalaze uz liniju okupiranih dijelova Hrvatske.

Za razliku od dr. Kramarica, Glavas nije nasao potrebnim osuditi suludi cin hrvatskog vojnika. No, da osjecko-baranjski zupan nije neosjetljiv na ljudske sudbine, da se zakljuciti iz njegovog otvorenog pisma, sto ga je samo dva dana prije masakra u caffe- baru "Graficar" uputio direktoru varazdinske "Koke". Naime, Glavas je vrlo ostro prosvjedovao zbog nebrige "Koke" o sudbini sestogodisnjeg djecaka Mije Cosica, koji je, nakon konzumiranja jaja zarazenih salmonelom oslijepio.

Gotovo posvemasnje izbjegavanje zlocina i pokusaj relativiziranja krvavog dogadjaja kakav se u mirnodopskom Osijeku odavno ne pamti, vjerojatno su do vrhunca dovele lokalne dnevne novine "Glas Slavonije", koje pisuci o onom sto se na proslavi mature zbilo, citateljima sugeriraju slijedeci zakljucak: "Nije li vrijeme da se zapitamo koliko smo i mi sami svjesni postratne situacije i delikatnih okolnosti koje se nalaze oko nas, te cinjenice da doista nije vrijeme da se 'neprimjerenim pjesmicama' testiraju ionako prenapeti zivci hrvatskih vojnika". Zakljucak vrijedan divljenja.

No, da s "neprimjerenim pjesmicama" zaista nema sale, prije nekoliko mjeseci mogli su se uvjeriti i slusatelji Slavonskog radija, medija koji je uz "Glas Slavonije" i Slavonsku televiziju u vlasnistvu hadezeovskog poduzeca NDU (Nacionalna dionicarska udruga). U emisiji "Zuta podmornica" koja je zbog toga kasnije skinuta s programa, voditelj je, da bi osluhnuo raspolozenje slusatelja, pustio pjesmu Djordja Balasevica "Samo da rata ne bude". Sedam je slusatelja tada reklo da nista nema protiv Balasevica, ali je jedan, predstavivsi se kao dragovoljac domovinskog rata, upozorio da s tim prestanu, jer bi studio mogao malo letjeti u zrak. Tome, naravno, nitko nije pridavao paznju.

Poslije krvave osjecke subote, ni pjesma vise nije sto je nekad bila.

DRAGO HEDL (AIM)

OKVIR: Vijetnamski sindrom Dr. Nikola Mandic, voditelj Psihijatrijskog odjela Klinicke bolnice u Osijeku, davno je upozorio na mogucnost pojave "vijetnamskog sindroma" u Hrvatskoj. "Prestankom rata prave se bilance", kaze prof. dr. Nikola Mandic, "Vojnici za vrijeme rata odgadjaju susret s tim pitanjem, nemaju vremena da odzaluju odredjeni dogadjaj, kao sto je gubitak prijatelja, pozicija koju je imao na poslu, raspad obitelji, gubitak dijela tijela ili odredjenih moralnih vrijednosti, ukljucujuci i gubitak humanosti, kuce, zavicaja. Sve se to nakon rata pocinje sabirati. U ratnom okruzju vojnik na odredjen nacin gubi one fine emocije koje je imao prema supruzi, djeci, svojim prijateljima. I sad se ponovno mora vratiti u jedan novi/stari zivot. Vecina vojnika nije imala priliku za zalovanje, to zalovanje nije imalo svoj prirodni tok. Kod takvih osoba zna se javiti iskrivljeno zalovanje, sto moze stvoriti potpunu inhibiranost i duhovnu poremecenost. Zato s osobama koje su imale gubitke u ratu moramo biti izuzetno obazrivi i pazljivi. One cesto znaju reagirati vrlo asocijalno, na nacin koji moze biti poguban za njihovu okolinu. Jer, rat preorava ljudske duse i ostavlja u njima duboke brazde i oziljke".