PRIKRIVENA CENZURA

Po sadasnjem zakonu o javnom informiranju u Hrvatskoj nije moguce zabraniti ni jedne novine, osim pornografskih, a i ostala nacela u skladu su sa evropskim normama. Muke po novinare i izdavace pocinju kada se na restriktivan i rigidan nacin primjenjuju neki clanovi zakona po kojima je nakladnik duzan isplatiti stetu za povredu ugleda, dostojanstva i casti. Naime, suci po svom vidjenju zakona istinu pretvaraju u laz, jer novinar je iznio laz i onda kada je korektno izvjestio sa nekog skupa, cak i sa konferencije za stampu i odgovoran je za sve sto netko izgovori. Hrvatski premijer Valentic obecao je novinarima da ce se zaloziti za promjenu tog clana zakona, ali tesko je ne posumnjati u njegovu iskrenost (ili se radi o neinformiranosti) kada se zna da je u pripremi novi zakon po kojem je "nakladnik duzan platiti stetu ako je informacijom povrijedjen ugled i dostojanstvo, ili koje drugo zakonsko pravo Republike Hrvatske, organa vlasti ili drugih pravnih osoba". Ako se usvoji takva izmjena bio bi to otvoreni put ka pravoj cenzuri koja je po Ustavu zabranjena.

AIM, ZAGREB, 21.6.1994. Prema sadasnjem Zakonu o javnom informiranju, usvojenom prije dvije godine, u Hrvatskoj je nemoguce donijeti rjesenje o zaplijeni ili zabrani rasparcavanja bilo koje novine osim pornografskih izdanja. Po tom zakonu "sloboda javnog informiranja obuhvaca osobito izrazavanje misli, slobodu prikupljanja, istrazivanja, objavljivanja, sirenja i primanja informacija, te slobodu osnivanja poduzeca i ustanova novinsko-nakladnicke, radio-difuzne i filmsko-informativne djelatnosti". Nitko nema pravo prinudom utjecati na sadrzaj i tokove javnog informiranja, informacije u posjedu zakonodavne, izvrsne i sudbene vlasti pod jednakim su uvjetima dostupne svim novinarima, s tim da su ih izvori informiranja duzni dati u "razumnom roku". U svojoj demokraticnosti Zakon cak predvidja da ce "drzava poticati raznovrsnost tiska i drugih sredstava javnog informiranja, te visestrukost ideja i misli u javnom informiranju".

Sve te nacelne odredbe temelje se na clanku 38. Ustava po kojem se jamci "sloboda misljenja i izrazavanja misli, sto osobito obuhvaca slobodu tiska i drugih sredstava priopcavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopcavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvjestavanja i pristup informacijama".

No, i pored toga u Hrvatskoj novinari sve cesce, sve glasnije dizu glas protiv cenzure, koja se "skriva" u nekoliko (posebno

1. i 31.) clanaka Zakona o javnom informiranju, to jest nacinu na koji ih do sada u pravilu sudovi tumace. I kada je pisan i usvajan sadasnji zakon mnogi su upozoravali na opasnost da ce odredbe o naknadi stete (materijalne i nematerijalne) imati dalekosezne i pogubne posljedice. I tada se, naime, tvrdilo da je to suptilan oblik gusenja slobode javne rijeci i uvodjenje cenzure na mala vrata. Odgovarano im je (sasvim ispravno) da institut naknade stete poznaju zakonodavstva svih demokratskih zemalja i da on nece ogranicavati raspravu o bilo kojem javnom poslu, jer komentiranje svih javnih poslova je potpuno slobodno. Institut naknade stete - tvrdili su naivni (ili promucurni) - stiti privatnost, dostojanstvo, ugled i cast gradjana, a zakon pritom razlikuje javnog djelatnika od takozvanog obicnog, anonimnog gradjanina. Obicnog gradjanina zakon stiti u potpunosti, sto znaci da takav gradjanin ima pravo na naknadu stete ucinjenom informacijom kojom se povrijedjuje njegov ugled, dostojanstvo i cast bez obzira da li informacija bila istinita ili lazna. Javnog djelatnika, pak, zakon stiti, samo u strogoj privatnosti i, naravno, ako je informacija lazna.

Ima tu jos podosta pravnickih "caka", kao, naprimjer, ona da je na sjednicama i skupovima takozvane javne vlasti sve dopusteno, pa onda i krsenje prava privatnosti obicnih gradjana, ali tada taj obicni gradjanin moze svoje pravo objesiti macku o rep, jer javni radnici u pravilu imaju imunitet. No, da cijela ova zavrzlama bude jasnija i jednostavnija posluzimo se s nekoliko primjera, ali bez konretnih imena jer time bi se izlozili opasnosti da povrijedimo neciji ugled i cast makar napisali istinu. Primjer prvi: Predsjednik jedne stranke tuzio je jednu zagrebacku dnevnu novinu zato sto je doslovce prenijela rijeci glasnogovornika jedne druge stranke izrecene na konferenciji za novinare i, gle cuda, dobio spor. Presuda je istina za sada prvostepena, ali u cijelom slucaju apsurdno je to da je odgovorna novina, a ne onaj tko je klevetao i vrijedjao.

Primjer drugi: Jedan drugi visoki duznosnik MUP-a Hrvatske tuzio je jedan zagrebacki tjednik jer je objavio istinitu informaciju o ubojstvu obitelji Zec u Zagrebu, te zlocinima sto ih je njegova postrojba pocinila u okolici Gospica i Pakrackoj Poljani i dodijeljena mu je "pravicna naknada" za dusevnu bol od oko 60.000 maraka. Navodno je bio sporan naslov, a cinjenica da je informaciju izradio nitko drugi do MUP Hrvatske nije u tome igrala nikakvu ulogu.

O cemu se radi najbolje je mozda objasnio sudac zagrebackog Zupanijskog suda Marijan Ruzdjak koji ovakav nacin sudovanja opravdava zeljom da se "javna kritika u Hrvatskoj ne pretvori u grubo vrijedjanje, nego da ima konstruktivan smjer". Sto on pod onim "konstruktivnim" misli najbolje je objasnio primjerom koji je sam odabrao: ako se kojim slucajem na zagrebackom Zrinjevcu okupi nekoliko stotina ljudi i protestira i djeli letke to ne znaci da novinar o tome more izvjestiti, a posebno mora razmisliti da li ce objaviti sto u tim lecima pise.

Sudac Ruzdjak pritom je ocito neinformiran sto je uopce novinarska duznost i sto je pravo gradjana na informaciju. Jer, suprotno njegovu misljenju kako novinar mora razmisliti (a sto je to nego autocenzura ili najgora cenzura) njegova je duznost da obavijesti sto se dogodilo. Posao je drugih organa - policije, sudstva - da utvrde da li je netko pritom ucinio neko krivicno djelo. Novinar sasvim sigurno nije, jer je napisao istinu i samo istinu, a za njega nije istina da li je letak tocan ili nije, da li je skup neprijateljski vec da se on dogodio. Dakle, zabune, ako je o zabuni a ne o necem drugom rijec, pocinju od samog poimanja novinarstva i njegove kontrolne i informativne uloge u svakom demokratskom drustvu.

No, eto hrvatski suci za sada misle drugacije i restriktivnim citanjem Zakona o javnom informiranju, jer moguce ga je i drugacije tumaciti, istinu pretvaraju u laz. Ovakva sudska praksa dovest ce stvari do apsurda, pretvoriti novine u biltene. O svemu tome nedavno je delegacija Hrvatskog novinarskog drustva i Sindikata novinara Hrvatske razgovarala s premijerom Valenticem, a potegnuta su i pitanje potpisivanja nacionalnog kolektivnog ugovora, prava slobodnih novinara, pretvorbe u javnim glasilima i nedjelovanje Vijeca za zastitu slobode javne rijeci, koje je obavezno po Zakonu ali Sabor nikako da ga formira. Valentic je novinarima dao puno lijepih obecanja, a onda ih je ponovio i u Dubrovniku prije desetak dana. Tom prilikom na Danima hrvatskog novinarstva urucun mu je prijedlog izmjene Zakona o javnom informiranju (prije toga pisao mu je i Sindikat) po kojem bi "nakladnik bio oslobodjen krivnje za stetu ako se radi o informaciji kojom je steta ucinjena, ali ona predstavlja tocno i potpuno izvjesce o dogadjaju, a njezin smisao nije promijenjen urednickom obradom". Na prvi pogled mali amandman, ali vrlo znacajan jer po dosadasnjim interpretacijama zakona pravo na naknadu stete ima svatko tko je spomenut u bilo kojem izvjestaju, s bilo kojeg dogadjaja, osim kada se radi o raspravi organa javne vlasti. Time bi se novinarski posao sveo samo na izvjestavanje sa organa javne vlasti, a to - smatraju novinari - nije bila intencija Zakona, niti je u skladu s proklamiranom slobodom javne rijeci.

Valentic je jos jednom pokazao dobru volju da se zauzme za profesiju, kojoj je i sam u mladosti pripadao, ali izgleda da se ponavlja ona stara da "ne zna ljevica sto radi desnica". Jer upravo u to vrijeme pojavio se Nacrt prijedloga Zakona o slobodi javnog informiranja, po kojem se novinarima jos crnje pise. Nastranu to sto je sloboda javnog informiranja pleonazam, oliti nezgrapnost ili izravno receno glupost, po ovom nacrtu uvodi se i nova cenzura. Vec ranije Vladimir Seks pokusao je predloziti promjenu zakona koja je odmah nazvana "zakonom o zastiti drzave" i bio je prisiljen da je povuce, a sada je odjednom uskrsnula u novom nacrtu. Naime, clan 50. predvidja da "nakladnik odgovara za stetu ako informacijom u sredstvu javnog informiranja povrijedi dostojanstvo i ugled, ili koje drugo zakonom utvrdjeno pravo Republike Hrvatske, organa drzavne vlasti ili drugih pravnih osoba".

Kada se svemu tome doda da novinar moze odgovarati i krivicno po nekim drugim zakonima, onda je sasvim umjesno pitanje: zasto hrvatska vlast pljuje po vlastitom Ustavu i u ime cega to cini. Bude li izglasan clan 50. ni ovakva recenica vise nece biti moguca.

GOJKO MARINKOVIC