POVRATAK U SARAJEVO

Konacno su iz Splita, tri puta tjedno, krenuli autobusi kojima se izbjegle Sarajlije vracaju svojim kucama. Povratak u Sarajevo, koliko god do jucer nestvarno zvucao, postaje stvarnost, barem za neke. Ljudska je rijeka pocela teci uzvodno. Mozda su ti putnici lastavice koje navjescuju jedno novo sarajevsko proljece, a mozda su tek ljudi kojima je svega preko glave i koji ne mogu odoliti povratku u svoj vlastiti zivot. Da li ce to biti tek izlet u mogucu bolju buducnost ili nepametna avantura ne zavisi od njih. Zavisi od onih koji su ih potjerali iz njihovih kuca, odnosno od onih koji ih pustaju ili ne pustaju natrag. Povratak u Sarajevo je, ipak, podvig.

AIM, SPLIT, 19.6.1994. "Vuce me moja zemlja. Zelim se vratiti kuci i nista vise", kaze Adil, mladic koji je prije dvije godine napustio Sarajevo dok je bio jos gotovo djecak. Svoje izbjeglistvo provedeno u Rovinju prekinuo je u Splitu ukrcavsi se u autobus "Centrotransa" koji bez cvrstog voznog reda vozi Sarajlije utorkom, cetvrtkom i petkom ujutro na put nove nade.

"Idemo preko Metkovica, Mostara, Jablanice, Prozora, Novog Travnika do Visokog", kaze vozac Dzemo uredno naplacujuci putne karte 60 DEM po osobi i jos po 10 DEM svaki komad prtljage. "U Visokom se sacinjava spisak nakon kojeg je moguc prelazak teritorija pod srpskom kontrolom, tzv. 'plavim koridorom'". Dzemo kaze da su na kontrolnim tockama, uglavnom, raznorazni vojnici "u redu" i da je put prilicno siguran. Nitko prtljag i ne gleda, kaze Dzemo, i savjetuje putnicima da, ipak, sakriju marke. Od njega se saznaje da autobus koji ide petkom vozi ravno u Sarajevo preko Igmana.

"Pa, snaci cemo se nekako, u podrume cemo ici" - odgovara Mirjana na pitanje sto ako opet zapuca po Sarajevu - "Ali iz Sarajeva vise necemo ici". Misli na sebe i svoje dvoje djece. Teski dani izbjeglistva idealiziraju i zivot u ispacenom gradu.

"Radujem se povratku gradu kojem pripadam. Tamo mi je muz, porodica. Ne bih ni odlazila da nisam morala zbog dvoje male djece" - kaze Emina Smailagic koja se vraca nakon dvije godine izbjeglistva. Njena sedmogodisnja curica Amila na pitanje da li ce je tata prepoznati, kaze: "Ne znam, ne znam...".

Odskrinjavanje sarajevskih vrata za svijet omogucava i poslovnim ljudima da putuju i povezu pokidane veze i konce. Sacir Muzur se vraca nakon sedmodnevnog putovanja. Kakvo Sarajevo ocekuje povratnike?

"Ceka ih Sarajevo kakvo je bilo prije rata. Ljubav u gradu, zajednicki zivot, tolerancija... Sarajevo je danas isto kao sto je bilo i prije rata..."

• "Hrana?"
• "E, to je vec drugo pitanje. Ima je, ali nema maraka. Ljudi su potrosili zalihe. Sve je vise hrane, ali je sve manje para".

Mnogi su u toku rata govorili da kad bi se Sarajevo deblokiralo da bi se negdje na pola puta od mora do glavnog grada BiH sudarile dvije kolone ljudi - oni koji bi izasli i oni koji bi se vratili u Sarajevo. "Ljudi i danas pokusavaju da odu, ali da odu i da se vrate..." - kaze Sacir.

Jedan od onih koji je imao srecu da ode i da se vrati, Sead Mahmutagic, dzudo sudac, koji je bio na prvenstvu Evrope u Gdanjsku i na sudackom seminaru na Sardiniji objasnjava danasnji najveci problem Sarajlija: "Klaustrofobija ubija sve, ne bojimo se mi vise granata, ni metaka, mi smo se pregorjeli, ali najgore je to sto ste zatvoreni, sto ne mozete izaci. To ubija". Svojoj djeci nosi sportsku opremu: "Sportasi su, a poodrasli su u ratu. Nemaju sto obuci".

Azra zivi u Njemackoj. Poslije vise od dvije godine ide u Sarajevo tek na sedam dana, da posjeti roditelje. Sto im ona nosi? "Svasta, ali ne mogu ono sto im je najpotrebnije - trajni mir".

Povratak u Sarajevo, koliko god do jucer nestvarno zvucao, postaje stvarnost, barem za neke. "'Centrotrans' ce intenzivirati linije od Sarajevo do Splita" - kaze predstavnik tog prijevoznika Mensur Micijevic. "Centrotrans" je u ratu uspio sacuvati tek cetvrtinu svojih autobusa. Za sada, ipak, dovoljno.

Ljudska je rijeka, konacno, pocela teci uzvodno. Mozda su "Centrotransovi" putnici lastavice koje navjescuju jedno novo sarajevsko proljece, a mozda su tek ljudi kojima je svega preko glave i koji ne mogu odoliti povratku u svoj vlastiti zivot. Da li ce to biti tek izlet u mogucu bolju buducnost ili nepametna avantura ne zavisi od njih. Zavisi od onih koji su ih potjerali iz njihovih kuca, odnosno od onih koji ih pustaju ili ne pustaju natrag. Jer, da nije sve bas lako potvrdjuje i vijest o autobusu vozaca Dzeme: umjesto u predvidjenih 18 sati popodne u Visoko je stigao tek u ponoc. Zasto? "Bilo je problema, a o njima ne mogu preko telefona" - rekla je jedna putnica svojim splitskim domacinima.

Povratak u Sarajevo je, ipak, podvig.

GORAN VEZIC