GAZDA, LIDER, FILOZOF

Skica za portert: dr Zoran DjINDjIC, predsjednik Demokratske stranke

podnaslov: Djindjic pokusava da spoji biznis, politiku i filozofiju, sto u prevodu na nase uslove znaci - prevari, zgazi i naucno elaboriraj, tako da sve djeluje "posteno"

tekst:

Zoran Djindjic je, po rodjenju Bosanac, po nacionalnosti Srbin, po vjeroispovjesti ateista, a po politickom opredjeljenju liberalni demokrata - ovo posljednje bi, ako nije mada misli da jeste, ocito volio da bude. Evocirajuci uspomene iz svog djetinjstva, s onu stranu Drine, Djindjic prica kako je roditeljski dom u Travniku, bio nadomak dvije crkve, ali je sa klincima iz kraja posjecivao samo dvoriste katolicke bogomolje, "jer je tamo bilo tresanja i jabuka". U dvoristu pravoslavne crkve nije bilo voca, pa tamo nijesu svracali, kaze on. A najbolje su se zabavljali u dzamijama - "mesajuci vernicima cipele"...

Danas takvog Travnika vise nema. Pitanje je da li su na broju i sve bogomolje. Nema sigurno ni vecine drugara iz djetinjstva, kao sto nema vise ni tog Djindjica - nacionalno ranodusnog i vjerski neopterecenog. Iako ljudi u zrelim godinama, a njemu je cetrdeset druga, povuceni nostalgijom, obicno odjure u mjesto svoga djetinjstva, Djindjic je, umjesto u Travnik (barem porukom i rijecima, ako nije moguce i fizicki), po prvi put u zivotu, otisao na Pale. Odatle, sa brda, sa kojeg su porusene mnoge dzamije, katedrale, ubijeni brojni Muslimani, Hrvati ali i Srbi, odakle su unistavani ideali Djindjicevog djetinjstva, moze se reci i mladosti, on je "prkosio svijetu". Drustvo su mu pravili njegovi dopredsjednici - Djogo i Perisic. Prvi se sankao, drugi pekao vola, a on, "liberalni demokrata", cekao avione NATO-a za koje je, naravno, znao da nece doci. U stvari, Djindjicev odlazak na Pale bio je najpouzdaniji znak da od bombardovanja nema nista, jer njegov proracun je nepogresiv - da je postojao i najmanji procenat vjerovatnoce vazdusnih udara, on bi ostao u Beogradu, a na Pale, "posteno", poslao nekoga od svojih. Micuna, recimo, jer mu on vodi spoljnu politiku.

Ipak, kada se sa Pala vratio u Beograd, dr Djindjic je "pustio krv". U akciji njegove stranke, pod nazivom, "Nedelja borbe protiv sankcija", on i dr Labus su, pred kamerama RTS-a dali krv. Sta je bila poenta krv ili slika, nije tesko pogoditi. Taj, kako ga jedan od doskorasnjih prvaka DS, Desimir Tosic, naziva "marketinsko plauzibilni" i "trzisno-pragamaticni" prilaz novopcenog lidera Djindjica, postao je glavni moto ove stranke. Smatrajuci da je stranka preduzece a on generalni direktor, Djindjic je zaveo "red, rad i disciplinu". Tako je svaki zaposleni u stranci dobio u zadatak da slijedi primjer svoga direktora

• izgleda uljudno, govori pametno, zivi porodicno i radi "posteno". "Reda mora da bude", kaze dr Djindjic.

Kao sto se prije dvadesetak godina, izmedju politickog bunta i kriminala, sto su bila dva glavna usmjerenja oficirske djece, opredijelio za ovo prvo, tako je i sada, umjesto "akademske ucaurenosti" i "narodne partije" stao na stranu drugog. Covjek koji ga je stvorio, dr Dragoljub Micunovic, danas kaze, kako mu smeta "taj antiintelektualizam Djindjica" i "njegovo druzenje sa trgovcima", na sta ovaj, hladno uzvraca, da je motivaciju za politicki angazman dobio, upravo, na pijaci! "Pijaca je moj univerzitet", kaze dr Djindjic. Tamo je vidio seljake i penzionere, "kao dve potlacene i suprostavljene klase", a sebe kao "nekoga ko ce da im kaze: vi ste, i jedni i drugi zrtve, dajte da nesto promenimo".

Djindjic je, ocito, prelistavao Makijevelija i zapamtio da ako zeli biti vladalac mora "narod upoznati u njegovoj sustini", ali je preskocio Dostojevskog koji je pisao kako onaj "ko osjeti vlast i mogucnost da do kraja ponizi drugo bice, nehotice gubi kontrolu i nad svojim emocijama". Djindjic je, sto je takodje tema za Dostojevskog, nad Micunovicem izvrsio oceubistvo. On ga je i ponizio. A onda, u jednom emotivnom trenutku, opet "posteno", rekao kako onaj "ko daje deset puta manje mora deset puta manje i da prima". To je toliko pogodilo g. Marovica da mu je prvi komentar bio: "Djindjic je ponizio Crnu Goru". Naravno, u zvanicnom odgovoru ideolog DPS-a to nije ponovio, vec ga je hvatao na Njegosa, da bi mu direktor Djindjic nemilosrdno uzvratio: "Nisam mislio na Njegosa nego na pare". U tonu se osjecala tolika sigurnost da je, na kraju, ili na pocetku recenice, hvalilo samo ono - "budalo". Iz vremena Djindjicevog liberalizma, potice jos jedno trzisno promisljanje odnosa Srbije i Crne Gore. Naime, pojasnjavajuci svoju izjavu da se "politika Momira Bulatovica svodi na sverc cigareta iz Albanije u Italiju", Djindjic je, u martu 92., rekao da nema nista protiv zajednice sa Crnom Gorom "ali da se mora znati na kojim ce osnovama ona nastati". "Ako bismo znali sta hocemo, mozemo se mi dogovoriti sa Crnom Gorom za pet minuta", govorio je tadasnji premijer Demokratske stranke.

I tada i ranije je imao smisla za analitiku - njegova, danas vec zaboravljena kolumna u "Borbi" bila je obavezno stivo svih politickih poslenika. Uglavnom je pogadjao stvari, sve dok nije ozbiljnije usao u politiku. Tada je poceo da promasuje. Bas u "Monitoru", pomenute 92, uoci obiljezavanja godisnjice martovskih dogadjaja, prognozirao je skoru smjenu vlasti u Srbiji i to na sljedeci nacin: "Mislim da ce tome prethoditi generalni strajk i da ce od maja do septembra-oktobra doci do potpunog kolapsa privrede. Ocekujem uslove koji su slicni uslovima u Rusiji, nekada u Poljskoj - prazne radnje, ogromne kolicine bezvrednog novca, devizne rezerve na nuli i ispod nule, potpuno sivilo i besperspektivnost. Ocekujem da dodje do velikog socijalnog bunta koji ce jednim talasom odneti rezim". Da je kojim slucajem, tada, utonuo u bezbrizan san, pa se probudio tek ovih dana, dr Djindjic bi se zacudio kada bi zatekao ne samo isti onaj rezim, vec i svoje predstavnike u njemu. Dzemperas Djukic i osoba "C"- Radulovic, zacinili su Milosevicevu Vladu "narodnog jedinstva", Djindjic ih iskljucio, ali tako pazljivo, gotovo neprimjetno, da ce jednoga dana kada im vrati clanske knjizice, komotno moci da kaze, kako su oni uvijek i bili u stranci. Tim povodom, jedan kolega je, ogradjujuci se "zlim jezicima", Djindjicevu filozofiju protumacio onom, legendarnom, djevicanskom recenicom: "Pazi, tako da ostanem nevina".

Politicki put dr Djindjica najslikovitije odrazava njegova "vanjstina" - dok se javnosti predstavaljao kao istinski demokrata, na sebi je uglavnom nosio dzins, kosu je vezao u repic, a jedno uho mu je krasila mindjusa, zbog cega ga je lider radikala pezorativno zvao "Zoran Mindjusic". Danas, kada je na dobrom putu da zauzme Seseljevo mjesto "najomiljenijeg opozicionara" predsjednika Srbije, dr Djindjic, ne izlazi iz odijela, kao da i spava u njemu, frizura mu je uredno podsisana, a umjesto mindjuse u uhu, eto mu ga sin (Luka) u rukama, cime je, veli, "pridobio simpatije onih koji znaju sta znaci podizati decu u danasnjim uslovima". Utisak da se Djindjic, prelaskom na trzisno poslovanje, odrekao simpatija onih "velikih", umnih glava Srbije, koje mu, u jednoj "zemlji seljaka" ne mogu donijeti pobjedu, ali mogu kakav-takav prestiz, sasvim je pogresan. Istina je da su od njega digli ruke intelektualci iz sopstvene stranke, Micunovic, Tosic, Gavrilovic, ili, filozof Ljuba Tadic, koji ga je okarakterisao ovako: "Kakav Milosevic! Kakav Seselj! Kakav Vuk! Najveca opasnost za Srbiju je Zoran Djindjic! Ja vidim kako on dolazi, postaje predsednik i zavodi diktaturu. Tek tada ce nastati mrak!" Ali, Djindjic se zato preporucio tamo "gde treba", kome drugom nego "ocu nacije", Cosicu. Na mjestu gdje se u njegovim ranijim javnim istupima nalazio Micun, sada je Dobrica. Djindjic sada, naparsno, nalazi za shodno da obavijesti javnost kako je Cosica upoznao 1972., kako je u njegovom stanu gledao Osmu sjednicu 1987. i kako je tada rekao kako mu ne izgleda "da ce ovo na dobro da se zavrsi", nasta je Cosic uzvratio: "Ne brini nista, ovo je super"! Stvari su toliko napredovale za Djindjica da sada on i ne mora da ide "na crtice" kod "tate", vec ga ovaj zove. Djindjic prica da ga je u jeku bitke sa Micunovicem, Cosic pozvao i kratko mu rekao - "javnost je na tvojoj strani" - da bi nakon raspleta, broj okrenula Dobricina supruga i "u ime svih nas" cestitala Djindjicima na pobijedi. Iako se, nakon posljednjeg pada, zakleo da nikad vise nece uci u politiku Cosic kao da bi, opet, zaigrao. Recimo, na kartu Djindjic, sto ovome, ako se uzme u obzir Dobricin njuh za vlast, moze samo da ulije jos vecu sigurnost u ispravnost odabranog puta. Cosic je, kao i u slucaju Milosevica, jos jednim kliknuo "super", ali sta ako se u epilogu ostvare Tadiceve crne prognoze!?

To bi bile dnevnopoliticke prcjene koje su uvijek nezahvalne, jer su najcesce i promasene. Tu Djindjic ne stoji lose, ali nikad se ne zna. U savremenoj srpskoj nacionalnoj istoriji za njega se vec moze reci da je obezbijedio mjesto - i to "sina nacije". Tako su Srbi, u godini sankcija, kompletirali tim za svjetsko prvenstvo - otac Dobrica, majka Dafina i sin Zoran. Pamet, novac i vlast. To je i Djindjicev moto. On pokusava objediniti biznis, politiku i filozofiju, sto u sferi ideje ne zvuci lose, ali kada se materijaalizuje onda se svodi na sljedece - prevari, ubij i naucno elaborirj tako da sve izgleda "posteno".

Zeljko IVANOVIC