SLOVENSKI LONAC NA HRVATSKOM STEDNJAKU

AIM, ZAGREB, 08.06.1994. U trenutku kada na hrvatskom politickom stednjaku sve vri, pisti i praska od uzavrelih lonaca, od kojih su neki vec eksplodirali i prijete lancanom reakcijom, dogodio se "jednodnevni posjet Milana Kucana Zagrebu". I tako, iako je bilo dogovoreno da se Kucan i Tudjman susrecu najmanje jednom godisnje, konacno su se sreli nakon dvadeset mjeseci. Prethodni je susret bio na Brdu kod Kranja krajem 1992. godine. Bio je to, makar sto se hrvatske strane tice, pokusaj da se barem jedan lonac skine s vatre, ali od samog pocetka sve je bilo nespretno i nesretno.

Tudjman je, naime, zaokupljen drugim brigama, posebice onima oko Bosne i "Krajine", potpuno "zaboravio" na svoju obavezu i zadanu rijec pa ga je preko stranica "Europskog magazina" (jedna od brojnih novih zagrebackih novina) na to upozorio nitko drugi do Kucan pitajuci: "Zasto me ne zovu u Hrvatsku?". Samo dva-tri dana nakon toga hrvatska je sluzbena novinska agencija HINA objavila vijest kako je slovenski predsjednik pozvan u Hrvatsku, sto je on i prihvatio. Sve to objavljeno je, medjutim, prije negoli je poziv i upucen, a kamoli stigao u Ljubljanu i nego li je Kucan na njega odgovorio. Uz mnogo diplomatske umjesnosti, dobre volje i razumjevanja taj "mali nesporazum" je izgladjen i kao dan Kucanova dolaska u Zagreb odredjen je 7. lipnja.

U medjuvremenu toliko se toga izdogadjalo na relaciji Zagreb- Ljubljana da je bilo ozbiljnih sumnji da li ce posjet biti realiziran, ili odgodjen. Doslo je do zaostravanja odnosa oko slovenskih odmaralista u Istri gdje su hrvatske vlasti smjestile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, za sto su imale dopustenje susjedne drzave, ali rokovi su debelo prekoraceni. Slovence je smetalo sto su Hrvati nastavili sa gradnjom granicnog prelaza kod Plovanije, jer se jos ne zna ciji je to zapravo teritorij. Dio je to vec poznate price oko Piranskog zaljeva i dvaju vidjenja njegove podjele, sto ce na kraju ipak najvjerojatnije biti rijeseno medjunarodnom arbitrazom. Bilo je tu i niz drugih sitnijih razmimoliazenja kao sto su sjeca sume u nekim drugim spornim granicnim podrucjima, pa slucaj sa zupom Raskrizje koja je na slovenskom teritoriju a pod jurisdikcijom je Zagrebacke nadbiskupije. Hrvatska strana pak stalno povlaci dugove Ljubljanske banke hrvatskim stedisama, pa slovenske pokusaje da prometno izolira Hrvatsku ne zeleci na primjer u svoj plan prioriteta uvrstiti auto-cestu Zagreb-Maribor.

U slovenskim medijima uz to snazno se pritiskalo na Kucana da ne dodje u Hrvatsku, a vodeci dnevnik "Delo" cak je direktno optuzivao hrvatsku vlast kao fasisticku. I dok je slovenski medijski prostor bio prepun kritika na racun Hrvatske, hrvatski novinari vrlo su rijetko prihvacali bacenu rukavicu, smatrajuci vjerovatno da se ipak radi o unutrasnjoslovenskim pitanjima koja se pokusavaju prebijati preko tudjih ledja.

Ali sam Kucan, iako je javno davao do znanja da nije zadovoljan hrvatskim ponasanjem, ali ni sa svim onim sto se u Hrvatskoj dogadja, ipak je odlucio da doputuje u susjednu mu drzavu i "prirodnu saveznicu". Tako i bijase. Ali nakon onoga sto su oba predsjednika izjavila o razgovorima cini se da se malo toga od ogromnog tereta hrvatsko-slovenskih problema, od kojih su mnogi bezrazlozno napuhani, pomaklo s mrtve tocke. Zajednicka je tim izjavama ocjena da je dobro da je do susreta doslo pa makar i nakon 15 mjeseci (Tudjmanova verzija) ili 20 (Kucanova verzija). Druga im je inacica da "samo nase izjave i zakljucci nisu dovoljni ako iza njih ne slijede konkretna djela", te da takozvane transparentne probleme "treba rjesavati gradnjom dubljih ekonomskih odnosa, a ne samo razvijanjem trgovine".

Neodlaskom na Medvedgrad i nepolaganjem vijenca na "Oltar domovine", kao sto je to samo dan ranije ucinio rumunjski premijer, Kucan se jasno odredio prema "nekim" pojavama u Hrvatskoj, a to sto je izvan predvidjenog mu orarija odrzao predavanje u Evropskom domu i zatrazio razgovor kod kardinala Kuharica jos vise govori o tome da nije zelio puki protokolarni posjet. Naime, bila mu je to prilika da se sastane i sa predstavnicima hrvatskih opozicionih stranaka, te da s Kuharicem razmjeni misljenje o bosanskohercegovackoj krizi, ali pretpostavlja se i o jos ponecemu. Kucan je iskoristio priliku da progovori i o antifasizmu kao temelju evropske demokracije, otvoreno priznajuci da neofasista ima i u Sloveniji ali da oni predstavljaju sporadicnu pojavu koja ne moze ugroziti slovenska opredjeljenja. Slovenski je predsjednik upozorio i na autizam postkomunistickih zemalja koje se takmice u tome koja ce sebe prikazati u sto ljepsim bojama, sto je ovdje shvaceno i kao samokritika, ali i kao poruka. Asocijacije su bile jasne: najdemokratskiji Ustav, najboja privreda, najvise demokracije, i sve ostalo "naj" sto Tudjman obicava reci o svom rezimu.

Ni Tudjman nije mogao ostati nijem pa je izjavio da neofasisticke pretenzije u Italiji prema hrvatskim i slovenskim teritorijama upucuju dvije drzave da medjusobno usuglasavaju svoje politike. Nadamo se - rekao je Tudjman - da ce talijanska vlada nastaviti demokratsku politiku prijasnjih vlada i dobrih prijateljskih odnosa s nasim drzavama, ali isto tako na smijemo zanemariti one glasove koji otvoreno velicaju fasizam i sve ono sto je fasizam donio kao imperijalizam na tlu Slovenije i Hrvatske.

Nazalost, ispada kao da je fasizam samo imperijalizam, a onaj nas domaci, bez obzira bio uvezen i dociran izvana, ima pravo na blazu osudu, pa onda, naravno, i na kunu kao sluzbenu hrvatsku novcanicu sto je samo vrh ledenog brijega ustaskog tovara sto ga je Tudjman bez pokrica natovario na ledja hrvatskog naroda i drzave.

Naravno, da Hrvatska i Slovenija nisu u istom polozaju i da te razlike itekako treba uvazavati, ali zamjetne su bile i razlike u jos nekim izjavama na slicnu temu. Tudjman ce tako reci "da se pri rjesavanju hrvatsko-slovenskih odnosa ne smije zaboraviti na aveti obnavljanja Jugoslavije u ovom ili onom obliku, jer je to nastojanje prisutno u nekim spekulacijama stranih cimbenika". Shvaceno je to kao direktan odgovor na Kucanovu recenicu kako "izmedju Hrvatske i Slovenije treba graditi prijateljske odnose koji ce biti ne samo korisni slovenskom i hrvatskom narodu nego i osnova za uspostavu novog medjunarodnog poretka na tlu bivse Jugoslavije".

No, bez obzira sto Tudjman vjerojatno ne moze biti zadovoljan rezultatima posjeta, jer i sam Kucan rece da su razgovori bili povremeno polemicni, pa i tvrdi, vjerojatno mu je u teskoj politickoj situaciji laknulo i zbog same cinjenice sto je do njega doslo. Time su makar privremeno usutkani kriticari koji su s pravom upozoravali kakva je to politika koja ne moze normalno razgovarati ni sa prvim susjedom i zemljom koja predstavlja hrvatski ulaz u Evropu i to u najbukvalnijem smislu. No, ni Kucan posjetom nije nista izgubio, vec ponesto i profitirao. Svojim mudrim drzanjem, pa makar to neki krstili i mjesanjem u unutrasnje stvari druge drzave, ogradio se od onoga sto bi ga moglo kompromitirati, a uz to ucvrstio je saveznistvo za zajednicki nastup prema eventualnim pretenzijama Italije.

Bio je to posjet koji nije skinuo slovenski lonac sa hrvatskog politickog stednjaka, mozda djelomicno tek smanjio vatru, ali koliko god to zvucalo apsurdno i u diplomatskoj maniri: sve su ovce na broju, a vuk sit. Dvojbe oko toga tko je vise zaradio su nepotrebne, jer su dobici zaista sitni i ne radi se ni o kakvoj povjesnoj prekretnici ili okretanju novog lista.

Slovenija i Hrvatska i dalje ostaju ekonomski i geopoliticki konkurenti, pri cemu su "nagomilani problemi" tek maska za ovaj sustinski animozitet za sto nisu odgovorni ni Slovenci, ni Hrvati, vec povijest i posebice geografija.

GOJKO MARINKOVIC