SJENA SUKOBA

Portreti

,AIM, Beograd, 6.06.94.

Sto spaja, a sta dijeli Milosevica i dr Karadzica? Neuspjeh dosadasnjih pokusaja Beograda da disciplinira bosanske Srba. Opcinjenost srbijanskih opozicionih lidera dr Karadzicem i njegov uticaj u Srbiji. Moguce pripreme za sukob Pale - Beograd? Na sto racuna Milosevic, a na sto dr Karadzic.

Mnogo je toga sto dijeli predsjednika Srbije, Slobodana Milosevica i predsjednika onog sto se zove Republika Srpska, dr Radovana Karadzica. Razlike pocinju vec kod izgleda: Miloseviñ je pravnicko - bankarski zakopcan, a dr Karadzic psihijatrijsko - pjesnicki razbarusen. Ni politicka uvjerenja nisu im ista: prvi je ateist, socijalist, ljevicar, sto drugi, takodjer, nije. I stil vladanja im se razlikuje: Slobodan Miloseviñ svega se nekoliko puta obratio poslanicima u parlamentu sopstvene drzave (a i tada vise iz formalnih razloga) - dr Radovan Karadziñ svega se nekoliko puta nije pojavio na zasjedanjima svojih poslanika. Nadalje, dok javni istupi srbijanskog predsjednika zbog krajnje rijetkih prilika kada se na njih odlucuje, predstavljaju medijski dogadjaj, tesko je ustanoviti kome sve lider bosanskih Srba, samo u toku jednog dana, nije dao intervju. I konacno, sudeci iz javnih dnevnika Mirjane Markovic, supruge predsjednika Miloseviña, moze se steci dojam da ona ni u kom slucaju ne spada u obozavaoce dr Karadzica; sto o srbijanskom predsjedniku misli gospodja Karadzic, nije poznato. Ipak, ovu dvojicu srpskih lidera mnogo toga i spaja. Tako, naprimjer, obojica vole ruske nezadovoljnike i opozicionare - Milosevic bivse deputate Hazbulatovljeve i Ruckojeve provinijencije, dok dr Karadzicu vise pasu knjizevnici - mitraljesci kakav je Edicka Limonov i ultradesnicar Vladimir Zirinovski. Obojica zarko vole i sve Grke na vlasti i to toliko da su im, kao ljudi koje u medjunarodnoj zajednici bije glas da su rasturili Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu, svojevremeno cak nudili konfederaciju. Ali, vise od svega, obojica vole Srbe i to Srbe u jednoj drzavi, pa sto puklo da puklo ("Kalasnjikov", haubica, tenk) i kostalo sto kostalo (sankcije, svjetski rekord u hiperinflaciji, bjeda i osiromasenje) i kad je o tom rijec, njihovi su odnosi, bez obzira na sve razlike, dugo bili harmonicni, skladni, prosto receno, gotovo bratski.

Medjutim, pomenuto ujedinjavanje se oduzilo preko svake mjere, a poznato je da kese, pa ni srpke, nisu sestre to jest, sve manje i manje su. Milosevic je sada spreman legalizirati steceno i tako barem olabaviti sankcije; ako treba, zrtvovace onih dvadesetak posto teritorija pod kontrolom bosanskih Srba koje mu traze. Dr Karadziñu je to savrseno jasno, kao sto mu je jasno i da takav rasplet dogadjaja od srbijanskog predsjednika pravi pobjednika, a njemu ozbiljno dovodi u pitanje politicki opstanak; njemu ce se, a ne Milosevicu, desavati pobune "prodatih" sa Ozrena, iz Kupresa, Jajca itd; on ce biti prozivan zbog napustanja "svete srpske zemlje" za koju je tolika krv pala... Pored toga, dvogodisnje predsjednikovanje je i slatko - zasto bi se, u krajnjoj konzekvenci, dr Karadzic povlacio samo zarad daljnjeg ucvrscenja Miloseviceve vlasti. Dakle, da li su poceli toliko smetati jedan drugom pa je na dnevni red dosao medjusobni obracun?

TAOCI

Vec duze vreme politicka carsija raspravlja tko je tko u Republici Srpskoj. Tacnije, da li Karadzic drzi cvrsto vlast, kontrolira li generala Ratka Mladica ili Mladic kontrolira njega i, uopce, tko mu sve u rukovodstvu bosanskih Srba (predsjednik parlamenta Momcilo Krajisnik, clan predsjednistava dr Biljana Plavsic ili mozda netko od regionalnih jastrebova tipa Bozidara Vucurevica) moze doci glave. Raspravlja se, nadalje i koliko Milosevic (kad je u pitanju njegova vlast, vecina sporova je tko, zapravo, od srpskih politicara, nije njegov covjek), u stvari, moze uticati na dr Karadzica. Naime, srbijanski je rezim, u medjuvremenu, postao talac prekodrinskih Srba - prije svega, onih u Bosni i Hercegovini. Sve dok se tamo ratuje, odnosno dok na Palama nema spremnosti za bitne ustupke Muslimanima, Milosevicu su, barem kada je ekonomski embargo u pitanju, ruke vezane; bez obzira na trenutni optimizam u javnosti, vezan za "Avramovicev" dinar, postoji citav niz prognoza da bi treca zima pod sankcijama dovela do potpunog kolapsa srbijanske privrede, sto ne samo da bi krajnje oslabilo srpsku vojno - pregovaracku poziciju (kada su sankcije uvodjene, medjunarodna zajednica je racunala da ce se to desiti mnogo ranije), vec i mogao rezultirati krajnje nepredvidivim unutrasnjo - politickim posljedicama.

Ne moze se reci da Miloseviñ ne vodi o tom racuna, kao ni da nije - u nekoliko navrata - pokusao disciplinirati dr Karadziña. Najbolji primjer je proslogodisnja blamaza vezana za Vens - Ovenov plan. Milosevic je smatrao da ce, kao ipak najveci srpski autoritet s obje strane Drine, svojim pristankom na taj plan, ubjediti bosanske Srbe da ga prihvate. Medjutim, kako se oni nisu dali impresinirati, uslijedili su pritisci: pismo cetvorice predsjednika (srbijanskog - Milosevica, crnogorsk og - Momira Bulatoviña, jugoslavenskog - Dobrice Cosica i grckog - Konstantina Micotakisa) u kom se pozivalo na razum ali i prijetilo izmedju redova, potom njihovo prisustvovanje skupstinskom zasjedanju, u istom kontekstu, Miloseviñeva izjava da je krajnje ratobornoj dr Biljanu Plavsic ("ako pogine sest milijuna Srba, bar ce ostalih sest zivjeti u slobodi) mjesto u dusevnoj bolnici, sazivanje, po ugledu na Inforbiro, parlamenta "svih srpskih zemalja"... Sve je ostalo bez uspjeha. Pokazalo se naime da je rijec generala Mladica, bar na Palama, posljednja i izvrsna, da si dr Plavsic moze dopustiti odbijanje rukovanja, pred kamerama, sa predsjednikom Srbije, te da su poslanici Skupstine Republike Srpske bojkotirali "svesrpsku" skupstinu. Citava stvar, toliko puna ponizenja po Milosevica, okoncala se tek jednom zabranom ulaska dr Plavsic u Srbiju i nepropustanju nekoliko kamiona preko Drine, a onda je sve zaboravljeno.

Milosevic, u svakom slucaju, vise nije pokusao sa slicnim pritiscima na bosanske Srbe. Koliko je njegov rezim postao talac Pala, moglo se kasnije vidjeti i prilikom krize oko Gorazda; tada je naprosto doveden u poziciju da odgovara za nesto sto nije mogao kontrolirati i sto mu, ni u kom slucaju, nije trebalo. Tesko je reci koliko je sam dr Karadziñ imao udjela u svemu ovom, tocnije da li je on iza kulisa davao ton, ili se i sam nasao pod pritiskom beskompromisnog ratnog lobija u svojim redovima - generala Mladica, Krajisnika i ostalih koji su mu, moguce je, dali do znanja da nitko nije nezamjenjiv.

Bilo kako bilo, dr Karadzic je, usput, postao i potencijalni ujedinitelj poslovicno posvadjane srbijanske opozicije.

OPCINJENOST

Cim su izbile nesuglasice oko prihvatanja Vens - Ovenovog plana, dr Vojislav Seselj, lider Srpske radikane stranke, dosljedno svojim velikosrpskim uvjerenjima, stao je na stranu lidera bosanskih Srba. Ovdje je vazno napomenuti da su radikali u to doba bili u neizmjernoj ljubavi sa socijalistima, te da su bili druga stranka po broju poslanika u republickom i saveznom parlamentu, odnosno da socijalisti bez njihove podrske ne bi mogli vladati. Solidarisavsi se sa dr Karadzicem, dr Seselj je istog trenutka nestao sa drzavnih medija. No, njega to ni najmanje nije pokolebalo: uz veliku pompu zaputio se u Republiku Srpsku, sastajao sa njenim vodjama, mitingovao, proglasavao svoje cetnicke vojvode i slicno, sto su sve uredno biljezile kamere paljanske televizije. Ishod citave guzve, na kraju, priskrbio je radikalima prijeko potrebnu politicku uvjerljivost, neophodnu za buduci sukob sa socijalistima.

Nekako u isto vrijeme, bezrezervnu podrsku dr Karadzicu je dao i lider Demokratske stranke Srbije, dr Vojislav Kostunica i u njoj, kao i vecini drugih stvari, ostao principjelan. Konacno, ni dr Zoran Djindjic, sef Demokratske stranke, poslije znacajnog uspjeha njegove partije na posljednjim parlamentarnim izborima u Srbiji, nije mogao odoljeti zovu iz Republike Srpske. Vjerojatno ocekujuci znatnu propagandnu korist, obreo se u noci isticanja "Sarajevskog ultimatuma" na Palama, gdje se skijalo pod reflektorima i pekao vol, te tako demonstrirao da se, kad je rijec o Srbima s onu stranu Drine, savrseno uklapa u dosadasnju njihovu politiku. Reakcije ovih stranaka na gorazdansku krizu, tj. aminovanje na nevidjeno svih poteza bosanskih Srba, dodatno su ucvrstile njihove vodje. Jedini, od relevantnih stranackih lidera koji nije pokazao opcinjenost dr Karadzicem, jest Vuk Draskovic (Srpski pokret obnove). Medjutim, rjesenja koje on nudi za okoncanje rata u BiH, zvuce poprilicno utopisticki da bi mogla imati konkretne konzekvence.

Do sada se dr Karadzic klonio podrske srbijanskoj opziciji, odnosno, bio je krajnje selektivan: Milosevica i socijaliste je hvalio kada su na redu bili izbori, dio opozicije pak u kriticnim trenucima kad je trebalo demonstrirati jedinstvo "svih Srba svijeta". No, mnogo je vaznije da ta opozicija nije bjezala od podrske njemu; naime, vidjelo se da se Milosevic medju bosanskim Srbima, nema na koga osloniti tj. nema svog Milu Martica kao bespogovornog izvrsioca naredjenja, niti moze smjenjivati dekretom (slucaj Milana Babica kada se ovaj, u svojstvu predsjednika Republike Srpske Krajine protivio Vensovom planu), dok dr Karadzic, kako stvari stoje i te kako moze racunati na podrsku svojoj politici u Srbiji. Ovo tim prije, sto je nakon incidenta u saveznoj skupstini, vodja opozicije prakticno postao dr Seselj, sto je sve vise glasova da se blize prijevremeni savezni izbori i sto se socijalisticka vlada Srbije odrzava na vecoj ili manjoj potkupljiv osti koalicionog partnera - Nove demokratije. Znaci, kao nikad prije, Rep ublike Srpska vise (ili barem podjednako) utice na politicki zivot u Srbiji, nego sto je obratno.

PERSPEKTIVE

Tesko da se ovakvi trendovi iole dopadaju predsjedniku Srbije. Ako spekulacije da je spreman prihvatiti podjelu BiH po najnovijem prijedlogu (49 posto Srbima, 51 posto Muslimanima i Hrvatima) imaju osnova, nije jasno kako bi dr Karadzica mogao na to navesti. Naime, ukoliko lider bosanskih Srba na to ne pristane, a njegova poruka je nedvosmislena - "Hocemo, ali da nam se ustupe Tuzla i Sarajevo" - svi pritisci iz Srbije, gotovo sa sigurnoscu se moze zakljuciti, susresce se sa sirokim frontom onih koji ce optuzivati za izdaju i traziti odgovornost za dosadasnju politiku koja je drzavu dovela na najnize grane u njenoj istoriji. Takodjer, postavlja se i pitanje da li srbijanska opozicija prizeljkuje upravo takav razvoj dogadjaja, kao jedino, do sada neisprobano sredstvo u borbi protiv srbijanskog predsjednika? Mada sluzbenih potvrda o sukobu izmedju Milosevica i dr Karadzica jos uvijek nema, evidentno je da se u tisini nesto desava.

Nedavno gostovanje dr Karadzica u Subotici, ako to ista moze znaciti, nije zabiljezen na drzavnoj televiziji sto bi ranije bilo potpuno nezamislivo. Potom je funkcioner socijalista, Goran Percevic, najavio pocetak osnivanja odbora Socijalisticke partije Srbije u Republici Srpskoj. Kruze i glasine da Mladicevim vojnicima, pogotovo oko Brckog, ponestaje artiljerijske municije - tj. da su se isporuke iz SR Jugoslavije bitno smanjile. Sve ovo kao da ukazuje da se planira repriza Jahorinske skupstine iz 1993. ali ovaj put, temeljito pripremljena iz Milosevicevog kabineta. No, ni dr Karadzic nije pasivan; izjavom da mir nece uslovljavati skidanjem sankcija protiv SR Jugoslavije, te naglasavanjem da njegova Srpska demokratska stranka djeluje i u Srbiji, moze voditi zakljucku da je spreman i na potpuno samostalnu politiku. Ipak, postoje veliki izgledi da se nasluceni sukob izgladi, odnosno da obojica intenzivno tragaju za politickim pojasom za spasavanje koji bi jedan drugom mogli dobaciti. Ako ne ni zbog cega drugog, ono zbog mogucnosti da na njegovo ishod utice srbijanska opozicija.

Filip Svarm