NAKON POSTAVLJANJA TEMELJA MUSLIMANSKO-HRVATSKE FEDERACIJE

PUT KA POMIRENJU

Rekontrukcija Bosne i Hercegovine otpocela je Federacijom muslimanskog i hrvatskog naroda. No, za potpuno rjesenje bh. problema potrebno je ukljuciti i Srbe. U protivnom, buducnost same Federacije je upitna. To bi znacilo nastavak rata i nova stradanja sa slabim izgledima da bilo koja strana ostavri svoje ciljeve vojnim sredstvima.

AIM, Sarajevo, 4.06.94. Dugotrajni i teski pregovori izmedju predstavnika Hrvata i Muslimana u BiH dobili su svoj epilog na drugom zasijedanju Ustavotvorne skupstine Federacije BiH u Sarajevu. Sa zakasnjenjem vecim od jednog mjeseca u odnosu na Ustavom planiranu dinamiku, Skupstina je donijela temeljne odluke koje bi trebalo da omoguce drzavno organizovanje i funkcionisanje Federacije. Izabrani su predsjednik i potpredsjednik Federacije, predsjednik Vlade koja ce biti rekonstruisana postojeca Vlada Republike BiH i kao takva ce obavljati funkciju Vlade Federacije. Odluke na Skupstini su donosene lako jer su pitanja predhodno usaglasena.

Kresimir Zubak, prvi predsjednik Federacije, koji istupa sa umjerenim politickim stavovima, cini se u ovom trenutku najboljim kadrovskim rjesenjem za tu funkciju i od njega se ocekuje politika kojom ce se premostiti nastali jaz izmedju dvije etnicke zajednice za cije nastajanje sada najveca krivica pada na njegovog smjenjenog prethodnika Matu Bobana. U inauguracionom govoru Kresimir Zubak je istakao da je na djelu rekonstrukcija Bosne i Hercegovine na temelju ravnopravnosti dvaju naroda a pozivajuci i treci da se prikljuci Federaciji "da je zajedno gradimo na temeljima proklamiranih ljudskih prava i najvisih civilizacijskih zahtjeva. Umjesto jezika oruzja, valja nam preci na jezik tolerancije" - istakao je Zubak.

Interesantno je da su se poslanici Muslimani odlucili da za potpredsjednika kandiduju Ejupa Ganica koji istovremeno zadrzava funkciju clana Predsjednistva Republike BiH. Ovo rjesenje je bilo moguce na temelju prethodne odluke Predsjednistfva BiH po kojoj clan Predsjednistva moze obavljati vise funkcija i na osnovu koje Tatjana Ljujic-Mijatovic obavlja funkciju ambasadora pri UN u Becu. Ovom odlukom, cini se, Alija Izetbegovic i formalno oslobadja sebi veci manevarski prostor u Predsjednistvu i postupno preuzima ingerencije predsjednika drzave a ne samo prvog medju jednakima sto bi trebao biti po Ustavu BiH.

Ejup Ganic, politicar s biografijom naucnog radnika koji je na izborima 90. godine u Predsjednistvo izabran kao Jugosloven a sada se izjasnjava Bosnjakom, ocijenio je u svom pristupnom govoru da je "formiranje Federacije Staljingrad ideji velike Srbije". On je dalje rekao da za njega "Federacija znaci zatrpavanje rovova izmedju dvije strane koje sada cine Federaciju, oslobadjanje puteva za promet robe, stanovnistva i ideja, i usmjeravanje oruzja prema zajednickom neprijatelju". Osnivanje Federacije dalje za Ganica znaci i nomalizaciju svih odnosa sa Republikom Hrvatskom. Ganic takodje porucuje Srbima koji slijede Karadzica: "Vratite tudje, udjite u Federaciju". Konacno, Ganic nije krio ni da je stvaranje Federacije brak iz racuna, ali "takvi brakovi su, zna se, najstabilniji".

Da li je uspjesan rad ove sjednice i relativno lako donosenje odluka nakon usaglasenih bitnih pitanja realan nagovjestaj napretka u jesenju bosanskog konflikta? Je li Federacija okvir iz koga bi trebao da nastupi mir prije svega, pa i da se na tom prostoru stvori nova prosperitetna drzavna zajednica? Na ova sva pitanja sigurno nije moguce dati pouzdan odgovor jer im je prethodio rat sa nesagledivim posljedicama cije zacjeljenje nece ici ni lako ni brzo, cak i kada bi svi politicki uslovi bili obezbijedjeni. Dosadasnji rezultat pregovaranja je postignuto primirje izmedju HVO i Armije BiH, koje ima tendenciju da preraste u trajni mir a na nekim frontovima cak i mogucnost zajednickog djelovanja ove dvije vojne formacije. Ali, mnoga pitanja i dalje ostaju otvorena i nerjesena. Prvo je povratak izbjeglica na svoja stanista. Tesko je ocekivati da ce se vladajuce strukture unutar hrvatskog i muslimanskog naroda lako pomiriti sa povratkom na predratnu etnicku sliku jer njihovo temeljno politicko polaziste - jedan teritorij, jedan narod, jedna stranka - rat nije promijenio vec unekoliko i produbio. Takodje, i moguci zajednicki vojni nastup protv srpskog neprijatelja je upitan osobito u dolini Neretve jer kako izjavljuje Ante Roso, svako ce zeljeti da kontrolise svoj prostor. Ostaje i pitanje dva specificna kantona: Srednjebosanskog i Neretvljanskog. Isticanje pregovaraca, narocito Harisa Silajdzica, da se radi o dva mjesovita kantona koji najvise lice na ideju Bosne i da bi oni trebali biti kicma te Bosne, podsjeca na predratne izjave da je Bosna kicma Jugoslavije pa je ta kicma ipak prepukla i Jugoslavija se raspala. Iza zvanicnih izjava krije se, kako se cini, odlaganje kljucnih pitanja odnosa dva naroda koji se u ovim kantonima reflektuju najzornije, za neka buduca vremena. Vise je vjerovatno da ce vrijeme i buduci dogadjaji presuditi sta ce biti sa ovim kantonima, pa i cijelom Bosnom i Hercegovinom, nego sto njihovo sadasnje ustrojstvo moze biti garancija da ce se na te dogadjaje moci uticati i politicki ih oblikovati iz Federacije. Ali, postoji i nada. Ona se ogleda u cinjenici da otklanjanje nekih blokada kao sto su komunikacijske, medijske i svakako vojnicke, protok ljudi, ideja, novca i informacija moze tok stvarnosti obrnuti i u pozitivnom smislu, cak mimo zelje vladajucih oligarhija.

Narodi niti su zeljeli, niti su poceli ovaj rat. Mnogo je zajednickog medju njima sto je sila razdvojila. Ponovno susretanje i komuniciranje moglo bi ozivjeti interese pojedinaca, gradjana, koji se ocituju u posjedovanju materijalnih dobara na obje strane, takodje, rodbinskih veza, prijateljstava i slicno. Uspije li oziviti taj potencijal nacionalisti koji sada vladaju mogli bi biti neprijatno iznenadjeni. To iznenadjenje bi trebalo da ovaplode Ustavom predvidjeni izboru u toku sest mjeseci. Da li bas zato u njihovo odrzava tesko se vjeruje. Cak je i predsjednik Federacije Kresimir Zubak rekao da ih nece biti bas u tom roku. Iz ovih, a i nekih drugih razloga, cini se da trenutno svima odgovara da se funkcionisanje Federacije usporava koliko god je to moguce, a da se formalno odrzava privid da ona funkcionise. Svima je jasno da trajnog rjesenja nema bez konacnog dogovora sa srpskom stranom a ono bi moglo biti takvo da dovede u pitanje postojanje Federacije u ovom obliku, pa se zato i smatra prelaznim korakom ali ipak korakom naprijed, ka uspostavi konacnog mira.

A za pregovore sa srpskom stranom usvojeni su stavovi i imenovana derelacija Federacije na zasijedanju Skupstine RBiH. Posto postoje dvije vrste pregovora, o uspostavljanju cetveromjesecnog primirja i o razgranicenju sa Srbima, i stavovi su definisani prema toj cinjenici.

Ucesce na prvim pregovorima je uslovljeno srpskim povlacenjem iz zone iskljucenja u Gorazdu, sto je tesko ocekivati jer Srbi tamo intenzivno naseljavaju civilno stanovnistvo i prisustvo naoruzanih formacija pravdaju potrebom zastite tog stanovnistva. Moglo bi se ocekivati da ce delegacija Federacije ipak odustati od ovog uslova i ici na pregovore, a da je ovo jos jedan pokusaj pritiska prije svega na Jasusija Akasija da se Srbi povuku iz Gorazda. Sto se tice predlozenog cetveromjesecnog primirja ono je, prema rijecima Alije Iztbegovica, neprihvatljivo za Federaciju jer bi takvo stanje potrajalo do zime a tada bi uslovi za bilo kakvu o9slobodilacku borbu bili otezani. Takodje, to rjesenje bi dovelo do svojevrsne kiprizacije situacije i sadasnje granice bi, strahuje Izetbegovic, mogle postati drzavne granice. On predlaze primirje od 4-6 sedmica tvrdeci da je u tom periodu moguce naci mirovno rjesenje ako ima iskrene volje.

A ono se tice prije svega procenata teritorije koja treba da pripadne Federaciji. Delegacija ima obavezu da zastupa zakljucke Beckih dogovora i mapu prema kojoj Federaciji pripada 58 posto teritorija. No, Izetbegovic je od poslanika trazio da delegaciji dozvole manevarski prostor u okviru koga bi ona mogla imati elasticniji stav i povoljniju poziciju za pregovore. To ne znaci drugo do moguce pristajanje i na nesto manji procenat u cilju postizanja trajnog rjesenja. Ova mogucnost je vec nagovijestena na prvim pregovorima u Taloaru i sada se cini sasvim izvjesnom. No, nisu samo procenti kamen spoticanja. Tu je i pitanje vrste, odnosno kvaliteta teritorija ali, cini se, da je spor oko toga zapravo izgovor pregovaracima da otvoreno ne izgovore ono sto je sustina rata izmedju Srba i Bosanaca, a to je konacno razgranicenje. Srbi, naime, ne zele nikakvu Bosnu i njih jedino zanima pripojenje bosanskog i hrvatskog teritorija koji vojno kontrolisu matici Srbiji. Nije daleko od istine da to razgranicenje, u krajnjoj liniji, prizeljkuju i muslimanske vlasti koje bi radije vidjele Muslimane u skracenoj Bosni nego u cijeloj sa Srbima, mada to nikada nisu glasno izgovorili. Medjutim, pritisak medjunarodne zajednice i javnog mnjenja za ocuvanjem spoljnih granica je jos uvijek toliki da ni jedna strana ne smije javno da izgovori tu zelju. Javno ponasanje svih je da su granice Bosne neporomjenjive sto je u osnovi netacno, jer prema proklamovanim medjunarodnim uzusima granice jedne drzave su samo nepovredive. Buduci, medjutim, da je medjunarodna zajednica u velikoj mjeri tolerisala nacin na koji su Srbi zeljeli da podijele Bosnu, a to su sila i genocid, sada je tesko izaci sa tezom o promjeni spoljnih granica Bosne dogovorno.

U tom klupku bosansko kolo se zaplelo dotle da iz njega na kraju niko nece moci izaci neporazen, a gore od toga je sto sve pretpostavke navode na cinjenicu da ono nece biti raspleteno u doglednom vremenu. A to znaci nastavak rata i nova stradanja sa slabim izgledima da bilo koja strana ostvari svoje ciljeve vojnim sredstvima.

Istina, mogucnost spektakularnog obrta niko ne iskljucuje...

Strajo Krsmanovic Zijada Krvava