IGRE OKO FEDERACIJE BiH

AIM, ZAGREB, 01.06.1994. Hrvat Kresimir Zubak postao je predsjednik muslimansko-hrvatske bosanske federacije, koja je, po njemu, izraz odlucnosti ta dva naroda da se Bosna i Hercegovina rekonstruira, s tim sto su njena vrata otvorena i za bosanske Srbe. Njegov dopredsjednik, Ejup Ganic, dodaje da je "uspostavljanje federacije najveci strateski poraz srbijanskog fasizma", ali i on istodobno "Karadzicevim Srbima" porucuje: "Osudite zlocine, vratite tudje i udjite u federaciju". No, Ustavotvorna skupstina nije bila sasvim idilicna, i na njoj se pokazalo, kako to rece Haris Silajdzic, da "postoje snage koje provedbu Ustava opstruiraju, pa cak i otvoreno sprecavaju". Tako je provedba Ustava u skladu s beckim dogovorom o mjesovitim kantonima malo odgodjena, jer se dio Hercegovaca jos uvijek opire tome da "svoju drzavu" razmjeni za zajednicku.

Nova je federacija gotovo podjednako odiozna Velikosrbima kao i militantnom i ekstremnom rukovodstvu hercegovackih Hrvata. U Hercegovini je nakon Washingtona, a pogotovo nakon beckih karata, po kojima su predvidjena i dva zajednicka, muslimansko-hrvatska, odnosno hrvatsko-muslimanska kantona, izbila prava pobuna. U Vitezu se danima mitingovalo, jer cijela Lasvanska dolina, kao i Kiseljak, Kresevo i Fojnica, po tim mapama spadaju u mjesoviti, ali pretezno muslimanski kanton. Na tim se skupovima izvikivalo da je hrvatski narod tog kraja izigran, jecala su pitanja kako je moguce da prije potpisivanja beckog sporazuma tamosnji narod nitko nista nije pitao. Zene u crnini drzale su govore o tome kako im Muslimani nece biti gospodari.

Iako je Herceg-Bosna terorizirala i vlastiti zivalj, takvo bucno odbijanje beckih "suzivotnih" rjesenja ipak nije cudno. Tamosnji je narod dvije godine uvjeravan kako se s drugima ne moze, kako se mora razgraniciti i kako je sreca samo u vlastitoj drzavi, a sada im Zagreb nudi zajednicke kantone s onima koje je donedavno medijski satanizirao. To sto im se sada garantira imali su i prije, pa se s pravom pitaju - zar smo se za to borili. Pitanje: zasto se uopce vodio rat gotovo da se ne moze izbjeci. Poginule su tisuce ljudi, spaljena je srednja Bosna, razoren Mostar i sada ih vracaju na ono sto je bilo i za sto su im tvrdili da je nepodnosljivo. Pristati na to - znacilo bi priznati uzaludnost zrtve. Pomiriti se s prijevarom. Narod je tim obratom, naravno, zbunjen, ali njegove se frustracije namjerno potenciraju i zloupotrebljavaju. Rijec je o organiziranoj spontanosti, odnosno, kako to rece Zubak, narod guraju oni kojima washingtonski i becki sporazum nisu u interesu. Najcesce iz vrlo prozaicnih razloga - jer gube svoju hercegovacku drzavicu, a to znaci i mogucnost nekontrolirane vlasti kao i bezocnog ratnog profiterstva. Njihov interes suflira da je rijec o porazu, odnosno da se za Hrvate sprema novi Bleiburg.

O tome svjedoci i nedavni komentar "Slobodne Dalmacije", koji o beckim dogovorima govori kao o kapitulaciji hrvatske strane, jer su oni, navodno "ispod svega onoga sto je Hrvatima dosad predlozeno". Komentator kaze da su Hercegovci konsternirani dogovorom o stvaranju zajednickih kantona i to zato jer je zapadna Hercegovina, kao hrvatski kanton, ostala bez Mostara, Capljine, Neuma, Prozora i Citluka, pa cak i bez Gospinog svetista Medjugorja, a za posavski se kanton tek treba boriti. "Slobodna" zakljucuje da nakon takvog "neshvatljivog sporazuma" ostaje sumnja je li hrvatskoj delegaciji bio uperen pistolj u potiljak kad je na to pristala. Nije nevazno da je autor teksta, odnedavno glavni urednik tog lista.

Nedavno je Jadranko Prlic, premijer samozvane Herceg-Bosne, rekao da je 10 do 15 posto stanovnistva njegove drzave protiv Washingtona. To je dovoljno za ozbiljnu pobunu i cini se da je ta poruka prije svega bila upucena predsjedniku Tudjmanu. O raspolozenju u Hercegovini govore i ucestale eksplozije - u Vitezu u prostorijama hercegbosanske vlade ili u nekim dzamijama. Lokalni su mediji javili da je to izraz nezadovoljstva kantonalnim rjesenjima. Situacija u Hercegovini bila je na rubu oruzanog otpora. Kao sto je svojedobno, kad je hrvatski predsjednik tumacio kako je u hrvatskom interesu da Hrvati u Bosni i Hercegovini stvore svoju, kako je rekao, teritorijalnu kompaktnost, sto je ukljucivalo i takozvana humana preseljenja, prijetila opasnost da se Hrvati iz Posavine i drugih dijelova Bosne i oruzjem odupru takvoj politici. I kao sto su nakon potpisivanja washingtonskog sporazuma, zestoki Hrvati pozivali iseljenistvo na proteste. Zbog moguce eksplozije nezadovoljstva i Zubak je odlucio da se nakon Beca ne vraca u Herceg-Bosnu. U Zagrebu je procijenjeno kako je bolje da se hercegbosanske strukture pozovu u predsjednicke dvore.

Tako je Tudjman na svom terenu postrojio 140 predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, zastupnike u saboru samoproglasene Herceg-Bosne, njeno civilno i vojno rukovodstvo te clanove rukovodstva bosanskog HDZ-a i iza zatvorenih ih vrata pokusa uvjeriti kako se becka karta mora potpisati, jer je to "najvise sto se u datim povijesnim okolnostima moglo postici". Sada ponovo, dok je u Sarajevu trajala Ustavotvorna skupstina, Tudjman je u dvorima primio hercegovacko rukovodstvo. Ponovo im je obecao da ih nece ostaviti, da ce Hrvatska pomoci u obnovi hercegovackih porusenih podrucja te je preporucio povezivanje s hrvatskim gradovima. Posto direktna aneksija nije moguca, ocito je da se trazi drugi, zaobilazni nacin da se Hercegovina sto prisnije poveze s Hrvatskom. To je objavljeno, ali kako su se razgovori opet odvijali iza zatvorenih vrata moguce je da je bilo i drugih obecanja. Na to upucuje i cinjenica da u Hercegovini bez ikakvih skrupula funkcionira hrvatsko platezno sredstvo - jucer hrvatski dinar, a sada je vec pocela njegova zamjena za kune. Tako je Hercegovina na neki nacin ukljucena u monetarni sustav Hrvatske i iz te je situacije dvolicno kad se buni sto Srbija Krajinu preko novca inkorporira u svoj sistem.

Medju Hrvatima se novouspostavljena muslimansko-hrvatska bosanska federacija tumaci na dva nacina, suglasna samo u tome da je rijec o prijelaznom rjesenju. Ivo Komsic, clan bosanskog Predsjednistva i predsjednik Hrvatskog narodnog vijeca, tvrdi da federacija nije nikakvo konacno stanje, nego nacin da se reintegriraju svi dijelovi Bosne i Hercegovine, pa i podrucja koja su sada pod srpskom okupacijom. Tom je stavu blizak Kresimir Zubak koji govori o "unutrasnjoj preustrojbi, a ne o podjeli BiH". On je nedavno u jednoj televizijskoj emisiji tvrdio da su becke karte s mjesovitim kantonima optimalno rjesenje jer su vodile racuna o cjelovitom hrvatskom interesu, a ne o zeljama samo jednog podrucja te da se na taj nacin izbjegavaju moguci novi teritorijalni sukobi izmedju Hrvata i Muslimana. Medjutim, u istoj su emisiji sudjelovali i drugi celnici istog, hercegbosanskog, rukovodstva i tom se prilikom nije moglo sakriti koliko su duboke, pa mozda i nepomirljive njihove medjusobne razlike. I kad prihvacaju kako se u sadasnjem trenutku mozda nije moglo drukcije, Ivan Bender ili Dario Kordic inzistiraju da se s primjenom sporazuma o federaciji ne zuri, kazu: tek treba vidjeti kako ce to izgledati u zivotu. Istodobno se ne odricu Herceg-Bosne, ustrajavaju na njoj "sve dok ne zazivi federacija", pa je ocito da federaciju zele pomaknuti sto dalje u buducnost, a da se u medjuvremenu cementiraju strukture samozvane Herceg- Bosne. Takodjer inzistiraju da bez konfederacije s Hrvatskom nema ni federacije. Glasnogovornik te opcije, ovdasnji ministar obrane i covjek koji "nije bio samo golub listonosa na relaciji Zagreb- Grude", Gojko Susak, neku je vecer na Hrvatskoj televiziji bez imalo ustrucavanja rekao da je federacija prijelazno rjesenje, da se becki dogovor mora potpisati, ali da ce se vidjeti sto ce i kada od toga biti. Pokusavajuci uvjeriti Hercegovce da se sloze, Susak je rekao kako u konfederaciji sa Hrvatskom bosanksohercegovacki Hrvati nisu nikakav manjinski nego vecinski narod.

Ocito je da ljudi preko kojih Tudjman, kako je sam priznao, u Bosni i Hercegovini provodi svoju politiku ("ukljucujuci organizaciju otpora citavoj jednoj i drugoj agresiji u Bosni i Hercegovini i ukljucujuci uklanjanje onih ljudi koji su postali smetnja takvoj politici"), nisu odustali od svojih namjera, ali ih sada pokusavaju ostvariti drugim sredstvima. Umjesto podjele Bosne i Hercegovine izmedju Hrvata i Srba - pripajanje cijele hrvatsko-muslimanske federacije Hrvatskoj. Tako bi se postigao onaj cilj o kojem je hrvatski predsjednik govorio nakon povratka iz Karadjordjeva, prema dobro informiranim izvorima tvrdeci da ce Hrvatska biti veca nego sto je ikad bila. I u intervjuima, koje je dao za Dan drzavnosti, Tudjman uvjerava hercegovacke Hrvate kako su becki dogovori jos bolji od anslusa samo Zapadne Hercegovine i spominje nalaz americkog savjetnika bosanske vlade, koji je analizirajuci washingtonske sporazume, dosao do zakljucka da se njima Bosna poklanja Hrvatskoj. Tudjman kaze da je po njemu "federacija Bosne i Hercegovine sporazumom, odnosno odlukom Sjedinjenih Americkih Drzava, Evrope i Rusije stavljena pod protektorat Hrvatske" i ocito je da mu se ta ideja veoma dopada.

Iako je potpisao washingtonski sporazum i iako se cini da prihvaca becke karte, Tudjman ih ocito tumaci tako da zaista moze reci kako u politici prema Bosni i Hercegovini nije napravio nikakav zaokret. U Zagrebu se tvrdi da je hrvatski ministar vanjskih poslova, Mate Granic, nedavno nudio ostavku zbog miniranja washingtonskih dogovora. U medjuvremenu je Tudjman slomio Hercegovce da u Sarajevu dignu ruku za federaciju. Ali dan nakon sarajevske skupstine, na kojoj je izabrano rukovodstvo Federacije, u Novom Travniku odrzana je prva izborna skupstina HDZ-a (u okviru priprema za sabor te stranke, koji ce se odrzati pocetkom srpnja). Tom je prilikom receno da "narod tog kraja ne prihvaca nove zemljovide, a HDZ se stavlja na stranu tog naroda, koji je toliko krvi prolio". Dario je Kordic ponovo grmio kako "nema federacije Hrvata i Muslimana bez konfederacije s Hrvatskom. To je ono ispod cega hrvatski narod nece ici". Kordic voli prejake rijeci, ali da u tom ludilu ima nekog sistema mogla bi sugerirati i cinjenica da je nekako istodobno, povodom Dana drzavnosti, predsjednik Tudjman unaprijedio i odlikovao Slobodana Praljka, koji se smatra odgovornim za rusenje Starog mostarskog mosta. Pocast rusitelju Mosta - da se o drugome ne govori - to je vrlo rjecita poruka.

JELENA LOVRIC