DOMETI LESAROVE OSTAVKE

AIM, ZAGREB, 11.05.1994. Dva dogadjaja iz ovogodisnjeg inace burnog proljeca, koji su svoj (privremeni!?) epilog dobili uoci Praznika rada sasvim ce sigurno ostaviti dubokog traga na hrvatskoj sindikalnoj sceni. Poslije jednotjednog strajka srednjoskolskih profesora, koji je formalno zavrsen sporazumom o socijalnom miru, ali je u sustini ugusen uvodjenjem radne obaveze, u Hrvatskoj ce se ubuduce strajkati po posve drugacijim pravilima. Iz tog strajka koji nesumnjivo predstavlja do sada najjaci sudar Vlade i sindikata od uspostave samostalne drzave, jedna i druga strana izvukle su pouku i tesko da ce se bilo koja od njih ubuduce upustiti u slican rizik.

Ne samo sto je drzavi uspjelo da obracunom s profesorima mnoge strajkaske nakane sasjece vec u korjenu, nego je ubrzala i donosenje zakonskih propisa (Zakona o strajku) koji bi trebali definirati pravila igre izmedju sukobljenih strana. Time ce sindikati s jedne strane dobiti, jer ce znajuci pravila i sami znati sto ih sve u strajku ceka. S druge, pak, strane mnogi ce zavodjenje reda osjetiti i kroz ogranicavanje ustavnog prava na strajk.

Drugi dogadjaj koji izdvajamo jest teatralna ostavka najpoznatijeg hrvatskog sindikalca Dragutina Lesara, koju je isti na nagovor vecine clanova najviseg sindikalnog foruma uoci Praznika rada presutno povukao. Zasto je lider Saveza samostalnih sindikata zamahao svojom ostavkom? "Takticka" ostavka, kakvom se pokazala Lesarova posljednja (neki tvrde da mu to nije prva ostavka koju je nudio, ali je prva koju je potpisao) prijetnja odlaskom bila je, naime, tek kulminacija dugo prikrivenih sukoba unutar te najjace i bez sumnje najutjecajnije sindikalne centrale.

Danas ce Lesar javno reci da je ostavkom "zaprijetio" zbog blokade prilikom odlucivanja i pripremanja novog ustroja centrale. Novi teritorijalni ustroj njenih organa koji je tvrdi Lesar unutar kuce raspravljan i gradjen vise od tri mjeseca, neki su na kraju svega htjeli vratiti na pocetak. Nastupila je "blokada", kaze Lesar, pri cemu je odgovornost ispred clanstva bila prevelika da bi se pristalo na trule komrpomise.

Iza takvih manje-vise diplomatskih fraza kriju se, medjutim, nagomilani stari racuni koji se u panicnoj borbi za opstanak Saveza u proteklih nekoliko godina nisu ni stigli rascistiti. Situacija je, naime, sve do sada sama po sebi nametala zajednicke interese jer svima je bilo najvaznije sa organizacije (i ljudi) skinuti etiketu "boljsevickog i rezimskog sindikata". Kada se u tome u dobroj mjeri uspjelo i kad je stecen "image" najjace nacionalne sindikalne centrale, stiglo je i vrijeme za stare (ob)racune. Nije, naime, nikakva tajna da svih ovih godina u pozadini uspjeha samostalnih sindikata zapravo tinja sukob izmedju "malih" i "velikih" sindikata, odnosno financijski jacih i slabijih sindikalnih sefova. Prigovori koji su se posljednjih mjeseci upucivali na racun vrha Saveza, pa i samog Lesara, stizali su uglavnom od financijski slabijih sindikata cije su vodje, doduse najcesce prikriveno, optuzivale prvaka Saveza da se okruzio sefovima mocnih sindikata i da iskljucivo s njima uz pomoc sindikalne administracije kroji politiku i diktira drugima.

Za razliku od takvih prigovora iz kojih proizilaze, s jedne strane, zahtjevi za centralizacijom odlucivanja, dok se s druge trazi upravo centralizacija koja podrazumjeva i odgovornost za donesene odluke, aktualne podjele u Savezu koje su zaprijetile cak i raskolom, sam Lesar danas vidi posve drukcije. Kamen spoticanja po njemu nije u financijama, pa cak niti u predlozenom novom teritorijalnom ustroju nego je posrijedi posve normalan proces "oblikovanja Saveza" koji nije zavrsen niti prihvacanjem ustroja koji je bio preduvjet njegovom ostanku na mjestu predsjednika Saveza sindikata. Lomovi, skretanja, ujedinjavanje i razjedinjavanje po Lesaru je sasvim ocekivani proces kojega se sindikalizam nece osloboditi jos iducih desetak godina.

Suprotno Lesaru, neki su promatraci cijelu pricu o raskolu u Savezu skloni tumaciti nezasitnim liderskim ambicijama pojedinih sindikalnih funkcionera kojima su u ovoj kongresnoj, dakle izbornoj godini, dodatno porasli apetiti. Tako su isti u stanju sve moguce podjele u Savezu podvesti pod jednostavnu formulu osobnog obracuna izmedju Lesara i sefa zagrebackog povjerenistva Saveza samostalnih sindikata Borisa Kunsta, deklariranog Lesarovog protivnika, iza kojega navodno stoji i posve konkretna politicka opcija ciji su stavovi u kritici aktualne vlasti daleko radikalniji od Lesarovih.

Premda predsjednik Saveza sva takva i slicna objasnjenja nakon postignutog (prividnog) jedinstva, naziva pukim spekulacijama i nagadjanjima bez ikakve osnove, za neke je prica poput one o "krticama" u sindikatu zasluzan i on sam.

Nakon sto su temeljito izrovale stranacku scenu "krtice" su ustvrdio je nedavno Lesar zasle i medju sindikate. Njihova pojava na sindikalnoj sceni za njega, medjutim, nije bila nikakva novost, vec samo najnovija, peta po redu, faza pokusaja rusenja sindikalnog pokreta.

Prvo se sa sindikalcima pokusalo obracunati politickim etiketama pa ih se, izmedju ostaloga, proglasavalo "komunjarama" i "jugonostalgicarima". U drugoj fazi drzava je bacila svoje sape na sindikalnu imovinu, nastojeci njenim podrzavljenjem sindikate ostaviti na ulici, gdje bi ustrojeni po propisima koji vaze za udruzenja gradjana pod koje ih se jedno vrijeme htjelo podvesti, bili jednako opasni kao drustvo za zastitu ptica pjevica. Treci pokusaj rusenja sindikalne piramide prepoznat je u svadjama koje su se posto-poto izazivale medju sindikalnim centralama i njihovim liderima. U cetvrtoj se fazi, pak, na sindikate krenulo politickim prijetnjama upucivanim s najviseg drzavnog vrha pri cemu se spominjalo razlicite scenarije za rusenje vlasti u Hrvatskoj, po kojima su, navodno, i sindikati imali znacajnu ulogu.

Kada nista od toga nije dalo ocekivane rezultate, posegnulo se za suptilnijim metodama. Sindikat se, tvrdi Lesar, nastoji oslabiti razbijanjem iznutra - krticama koje trebaju izazvati svadje medju rukovodstvom, spustiti ih u "bazu" i tako postici procjep u sindikatu.

Suprotno najavama u zagrebackom Radnickom domu, sjedistu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, "slucaj krtica" nikada nije razjasnjen niti su sindikalne krtice imenovane. Mada ce glasnogovornici Saveza, pa i sam Lesar reci kako ih je "javnost mogla prepoznati jer su se sami otkrili" ostaje utisak da je i slucaj "sindikalnih krtica" kao i takticko mahanje ostavkom samo pokusaj da se "sok-terapijom" ocuva sindikalna piramida. To, medjutim, ne znaci da mnogima nije stalo da vec prvi ozbiljniji potres na njoj ostavi sto teze posljedice.

Sondiranje raspolozenja sindikalne javnosti potvrdjuju da na sindikalnoj sceni vrije, no cini se da neke sindikalne prvake vise trese strah od moguceg (ne)raspolozenja vlastitog clanstva prema njima samima, nego od radnickog nezadovoljstva izazvanog teskom socijalnom situacijom. Drugim rijecima, nekim sindikalnim liderima glavnom preokupacijom postaje kako ce sto efikasnije odgovoriti na posljedice vlastitih promasaja, nego na greske drzavne administracije.

U isto vrijeme dok je na kraju svoje turneje po Hrvatskoj u Pazinu, Dragutin Lesar javno progovorio o krticama u sindikatima, u Zagrebu su kolporteri "Vecernjeg lista", najtiraznijeg hrvatskog dnevnika, vec izvikivali slager svog popodnevnog izdanja. Temu o 500 najvecih placa, ciji su udarni dio bili podaci o placama sindikalnih lidera i cinjenice da se na popisu najbolje placenih ljudi u drzavi nalazi cak 18 sindikalista.

Objavu recene rang liste sindikalni su vrhovi docekali komentarom

• nista nije slucajno! Tvrdili su da je posrijedi sracunati napad ne samo na pojedince vec i na citav sindikalni pokret. Takvim tezama po kojima objava najvisih placa u drzavi nije nimalo slucajna, jer ona nije rezultat "istrazivackog poduhvata" vecernjakovog reportera, vec samo perfidni pokusaj druge strane da komrpomitira sindikalce i to bas onda kada se sve cesce najavljuju protesti protiv Vladine politike, idu na ruku i tvrdnje da je i premijer Valentic posljednjih mjeseci uspaljene sindikalne lidere smirivao mahanjem popisom najvecih placa kao najjacim "argumentom" za njihovo stisavanje.

U citavom "slucaju placa" sindikalnu stranu, odnosno Savez samostalnih sindikata koji je svoje prljavo rublje sve do sada manje-vise uspjesno skrivao, najvise zanima tko je novinarima doturio popis najvecih placa na kojem je cak 17 sindikalnih prvaka iz te centrale (Lesar je posljednji medju njima). Jer mnoga nagadjanja o tome tko je "prokazao" nezasitne sindikalce, odlicno su padala na plodno tlo dubokih podjela unutar najvece centrale.

Vec smo naglasili da slucaj "krtica" nije do kraja razjasnjen. Medjutim, bez obzira na porijeklo sindikalnih krtica - jesu li one pustene sa strane, ili su pak starosjedioci u Savezu, da li stvarno postoje ili su tek prigodne takticke izmisljotine, cinjenica je da su one odigrale svoju ulogu. Jer, uz punu medijsku pozornost sindikalci se i dalje bave - sami sobom. Ponajvise vlastitim placama! A kao takvi postaju lak plijen krticama.

Vratimo se za kraj ostavci najpopularnijeg hrvatskog sindikalca. Ako je istina da je njegova karizma takva i da je svjestan podrske i ugleda koji uziva u javnosti i medju sindikalnim clanstvom Dragutin Lesar svojom taktickom ostavkom spasio od sigurnog raskola svoju sindikalnu centralu, onda je prava steta sto ostavku nije ponudio odavno. Jos 1992. godine kada je pod pritiskom sindikalno vodstvo odustalo od vec zakazanog generalnog strajka a Lesar pristao s Vladom potpisati pakt o socijalnom miru. Da je kojim slucajem tada umjesto iznudjenog potpisa na vise nego dvojben sporazum kojeg se danas i on odrice zaprijetio ostavkom (koju radnici sasvim sigurno ne bi prihvatili) Lesar ne bi uslugu ucinio samo svojoj centrali, nego i citavom sindikalnom pokretu u Hrvatskoj.

MIRKO BEROS