SARAJEVO: GRAD BEZ BUDUCNOSTI?

U ISCEKIVANJU SANSE

Da li je Sarajevu predodredjena sudbina podijeljenog grada poput jednog Jeruzalema, Nicosie, Beiruta ili nekadasnjeg Berlina? Kakve su uopce sanse da se ovaj grad, koji je u dvogodisnjem ratu postao simbol otpora, obnovi i ponovno postane istaknuta prijestolnica multietnickog i multikulturnog zivljenja?

AIM,Sarajevo, 09.05.94. Da li je Sarajevu predodredjena sudbina podijeljenog grada poput jednog Jerusalema, Nicosie, Beiruta ili nekadasnjeg Berlina? I kakve su uopce sanse da se ovaj grad, koji je u dvogodisnjem ratu postao simbol otpora, obnovi i ponovno postane istinska prijestolsnica multietnickog i multikulturnog zivljenja?

To su pitanja koja muce svakog pravog Sarajliju ali s kojima, istovremeno, manipuliraju kako politicari u Bosni tako i akteri medjunarodnog establishmenta. Jer, odkako su prestala granatiranja grada sa vise znacajnih instanci u Evropi i svijetu mogla se cuti ocjena kako je problem Sarajeva rijesen i da je s povlacenjem teskog naoruzanja, fakticki, skinut s liste prioriteta. Pri tome se, kao kljucni argumenti kojima zele potkrijepiti takvu neodrzivu tezu, pozivaju na banalne primjere "normalizacije" zivota kao sto je pustanje tramvaja u promet, opravku semafora u uzem dijelu grada te ulicne rasvjete u strogom centru... Stvari, ipak, stoje dugacije.

Kljucna stvar koja se neugodno presucuje jeste da je Sarajevo i dalje pod opsadom te da slobodno kretanje u i van njega nije moguce bez specijalnih propusnica i u pratnji UNPROFORa koji pruza usluge osiguranja. Otvaranje linija prema prigradskom naselju Hrasnica, podno Igmana, te prema Visokom i Zenici zaista jesu odredjeni pomaci ali to, svakako, ne moze biti trajno rjesenje. Procedura dobijanja dozvola pri prelazu ovih pravaca izuzetno je komplicirana i podrazumijeva jednomjesecno traganje za potrebnim papirima kako bi se kompletirala dokumentacija potrebna za izlazak iz grada. Uz to, i sam UNPROFOR je primjetio da pozitivna rjesenja uglavnom dobijaju stariji ljudi i zene koji ne spadaju u kategoriju vojnih obveznika.

Jedna od rijetkih pozitvnih stvari jedte otvaranje tzv. plavog koridora preko piste sarajevskog aerodroma kojim se u grad dovozi toliko potrebna hrana, bez mogucnosti da konvoje kontroliraju srpske snage. Kao konkretni rezultat, cijene u gradu su drasticno pale u poredjenu s proteklim periodom ali su jos uvijek izuzetno visoke. Primjera radi, litar ulja je 7 DEM, secer 5, krompir takodjer, kilogram piletine 20, steka cigareta od 20 do 30 a przena kafa 40 DEM. Ako se zna da je prosjecna placa zaposlenih van privatnog sektora negdje oko dvije njemacke marke isplacene u bosanskih bonovima, onda je stvari moguce smjestiti u realan kontekst. Da se i ne spominju penzioneri kojima se njihove penzije uglavnom isplacuju u brasnu, prosjecno od 5 do 10 kilograma za mjesec.

Kada se u ove parametre umjesa politika onda se citava slika dodatno komplicira. Prilicno je nejasno koliko je americki diplomata Vilijam Iglton, politicar sa vise od cetrdeset godina iskustva u raznim misijama, bio svjestan u sto se upusta kada je postavljen na funkciju specijalnog koordinatora Ujedinjenih nacija za Sarajevo. Prilikom njegovog imenovanja u New Yorku generalni sekretar Butros Gali je kazao da je njegov zadatak "da sacini cjelovitu procjenu i plan akcije za obnovu najvaznijih javnih sluzbi u Sarajevu." Time se, fakticki, odstupilo od predhodne zamisli da Ujedinjene nacije imenuju administratora za grad a cemu su se ostro suprotstavile i muslimanska i srpska strana.

Takva politicka odluka morala je pasti na prvom sikusenju. Naime, kako to ovih dana priznaje novoimenovani gradonacelnik Sarajeva, Kupusovic (kojem je, inace, jedna od prvih odluka po dolasku na vlast bila zabrana tocenja alkohola u gradu!), revnosni Iglton je vec ponudio razradjeni plan ali su ga oni odbili. Prema Kupusovicu, razlog za odbijanje lezi u cinjenici da je Iglton planom predvidio razvijanje dviju paralelnih infrastruktura grada

• one na Grbavici pod srpskom kontrolom a sto se u planu naziva "srpski sektor Sarajeva" i ostatak grada.

Dakako, kao i svaki Amerikanac, Vilijam Iglton je prvenstveno praktican covjek ali nema sumnje da iza ponudjenog projekta stoji i odredjena diplomatska strategija koja se u postojecoj situaciji ne moze javno izreci. S druge strane znano je da SAD oduvijek postuju princip sile, pa je pitanje da li su mogli ili htjeli drugacije instruirati svog covjeka? Jer, koliko je Srbima od znacenja Grbavica kao urbani dio koji se poput klina zabio u srce Sarajeva, najbolje kazuju Karadziceve rijeci prilikom obilaska tog dijela grada u vrijeme vaskrsnih blagdana. Tada je kazao da je "Grbavica srpska tvrdjava" koja je postala simbolom srpskog otpora u Sarajevu i da se to nikada ne smije smetnuti s uma. Na stranu to sto svega dva tjedna kasnije Radovan Karadzic izjavljuje kako pri diobi Bosne i Hercegovine ne bi trebalo govoriti o postotcima i predlaze zamjenu 5 posto teritorija za centar Sarajeva a njegov bliski suradnik Momcilo Krajisnik odlucno odbija prijedlog Hoga da Srbi prihvate samo 49 posto teritorije, nazvavsi to "provokacijom".

Fakticki, sudbina grada Sarajeva je razapeta izmedju osionosti lokalnih vlasti i medjunarodnih cinilaca koji ne znaju sta ce s njim. Jer, koliko god pokusavali biti optimisti cini se da rjesenje za glavni grad Bosne i Hercegovine nece biti ponudjeno prije konacne obustave rata a to znaci daljnje produzavanje njegove agonije, barem ako je suditi po rijecima Butrosa Galija koji ovih dana izrazava sumnju kako je moguce da rat u Bosni preraste u visegodisnji sukob.

Dakako, postoje i druge otezavajuce okolnosti koje navode na sumnju kako buducnost Sarajeva nije izvjesna. Dvogodisnji rat uz neduzne zrtve doveo je i do ogromnog odliva inteligencije, pogotovu onih mladjih i visoko obrazovanih. S tim u vezi vec se predlazu i takvi zakonski propisi kojima ce se, primjerice, medicinskom osoblju i doktorima barem na period od 5 godina zabranjivati izlazak iz zemlje, po zavrsetku fakulteta ili specijalizacije.

Nadalje, struktura gradskog stanovnistva minulih je mjeseci dobrano poremecena pri cemu se sve amplitude krecu u korist ruralnog stanovnistva koje uglavnom cine pridosle izbjeglice iz rubnih dijelova BiH, posebno iz drinskog regiona Foce, Srebrenice, Gorazda... Takva situacija radja unutarnji konflikt izmedju "starosjedilaca" i "dosljaka" pri cemu jedni drugima nastoje nametnuti svoje kulturoloske obrasce a sto najcesce zavrsava sukobom a mnogo rijedje prilagodjavanjem i kompromisom. Uz to, inercijom rata proizvedena je sasvim logicna teznja pridoslih da u gradskoj sredini i ostanu, pa je tako prije rata bilo lako objasniti kako je upravo najveci broj funkcionera dolazio iz malih mjesta na periferiji Bosne. A to, opet, izaziva nove sukobe i grabez za polozajima, stanovima, statusom...

Na koncu, nuzno je postaviti pitanje odakle ce Sarajevo dobiti sredstva za svoju obnovu. Naravno, dok rat traje primamljive ponude i obecanja stizu sa svih strana ali oprez nalaze da se razmisli koliko to moze biti i realno. Prije da je rijec o obecanjima u funkciji prestanka neprijateljstava, pri cemu ce ta sirokogrudost nestajati istovremeno s popustanjem medijske paznje o Sarajevu. Uostalom, zapad se ne bi ovako izgradio da je rasipao sredstva u prazno pa ne treba sumnjati da ce strani investitor svoj kapital ulagati u Sarajevo samo ako budu sigurni u njegov povrat, a u podjeljenom gradu tako je nesto tesko ocekivati.

Utoliko vise kao simboliku treba shvatati poteze poput onoga kada je Medlin Olbrajt, ambasadorka SAD u Ujedinjenim nacijama, za svoga posjeta Sarajevu poklonila deset miliona dolara za obnovu grada. Prije je rijec o akontaciji za politicku poslusnost bosanskog rukovodstva, jer se iza poklona obicno trazi protuusluga.

Da bi Sarajevo postalo makar blijeda predratna kopija potrebno je ostavriti minimum pretpostavki: prestanak instumentalizacije grada u svrhu ratne propagande, uklanjanje lokalnih mocnika koji nestrucnoscu i samovoljom razaraju njegov duh, insistirati na usvajanju posebne rezolucije u Ujedinjenim nacijama kaoja bi trebala omoguciti potpunu deblokadu grada, narocito kada je rijec o prometnicama te pripremiti javnost na cinjenicu da je u sadasnjoj konstelaciji snaga podjeljeni grad moguce sastaviti u cjelinu iskljucivo politickim kompromisom sukobljenih strana.

Ukoliko za tako nesto iznutra nema dovoljno razumjevanja i spremnosti, bilo bi krajnje vrijeme da se, zarad spasavanja vlastitog obraza medjunarodne zajednice, koja se na problemu bivse Jugoslavije i BiH ionako vec dobrano iskompromitirala, izvrsi pritisak na Karadzica i Izetbegovica da grad predaju pod upravu Ujedinjenim nacijama. Iako ni to nije najsrecnije rjesenje, makar bi se moglo kazati kako je ucinjen pokusaj da se spasi ono najvrjednije sto Evropa ima.

Jer, uprkos svemu, Sarajevo je zasluzilo jos jednu sansu.

Goran Todorovic