KRAJ PARTIJSKE DRZAVE

AIM, ZAGREB, 09.05.1994. Nastavi li se sadasnji ameba-trend svi su izgledi da ce u hrvatskom Saboru uskoro biti zastupljeno cak dvadesetak politickih stranaka, umjesto 10 koliko ih je 1992. godine dobilo povjerenje biraca. Hrvatska bi tako mogla uci u Guinesovu knjigu rekorda, a cuvari nacionalnog jedinstva kao da dobijaju potvrdu za kletvu o dva Hrvata i tri partije.

A sve je pocelo jos uoci prvih visestranackih izbora 1990. godine. Podjele su tada najvise pogodile ljevicu, to jest tadasnji SKH-SDP, jer ne samo da je veliki dio clanstva presao u HDZ, ili neku drugu nacionalnu stranku, vec se u izbornoj utrci pojavila jos i Socijalisticka stranka Hrvatske, te Socijaldemokratska stranka. Od raskola nije bila imuna ni desnica, pa je tako vec na prvom konstituirajucem sastanku Hrvatske demokratske zajednice doslo do sukoba izmedju dr. Franje Tudjmana i dr. Marka Veselice oko toga kome bi trebala pripasti predsjednicka cast. Veselica je tada osnovao Hrvatsku demokratsku stranku, ali iako ga je krasio epitet "hrvatskog Mendele", jer je u zatvorima proveo 11 godina, nije uspio primirisati saborskim klupama.

U prvom sastavu Sabora nije bilo nekih vecih i spektakularnih transfera i podjela, ali vec pred izbore 1992. godine ameba-virus je uzeo maha i najavljivao pravu epidemiju. Najjace je opet zahvatio ljevicu, posebice Racanovu Socijaldemokratsku partiju, kojoj jos uvijek brojno clanstvo nije oprostilo "sestrinski" odnos prema HDZ-u i politiku takozvane konstruktivne opozicije. Racana su najprije napustili Srbi, a potom frakcija dr. Branka Horvata, koji je ubrzo osnovao Socijaldemokratsku uniju. SDP-u su okrenuli ledja i brojni intelektualci jer nisu bili zadovoljni Racanovim stilom vladanja, usporedjujuci ga sa malim Tudjmanom, neslazuci se s SDP-ovskim zanemarivanjem socijalnog programa i sutnjom oko evidentnog hrvatskog skretanja udesno.

Ljevica je bila toliko razbijena da su se na izborima pojavile cak cetiri socijaldemokratske partije, koje su ukopno osvojile 8,37 posto galsova, ali je samo Racanov SDP uspio uci u parlament sa 5,40 posto glasova. Veliki potres dogodio se i u Hrvatskoj narodnoj stranci dr. Savke Dapcevic-Kucar iz koje su nekoliko dana pred izbore izasli ljudi koji tamo nisu nikada po svom politickom habitusu ni pripadali, jer su zapravo po orjentaciji tvrdi pravasi i osnovali Nacionalnu socijalnu ligu, koja nikada nije postala znacajnijom snagom, a dr. Mate Mestrovic preselio se u Budisinu Hrvatsku socijalno liberalnu stranku. HNS se zapravo vec tada poceo definitivno raspadati, a kada su zbrojeni izborni rezultati koji su ovoj cudnoj mjesavini "hrvatskih proljecara" sa osvojenih 6,55 posto glasova omogucavali svega sest zastupnickih mjesta, razocaranje je bilo potpuno.

Nakon izbora koje su uvjerljivo dobili HDZ-ovci, ali svoj trijumf trebaju zahvaliti i izbornom zakonu koji ne postoji nigdje u svijetu pa su sa oko 43 posto glasova izborili preko 60 posto mjesta u Saboru, dioba je nastavljena. Najprije je kontoverzni Vladimir Bebic, koji sebe inace naziva predsjednikom Republike u sjeni, iz Rijeckog demokratskog sabora presao demokrscanima, a potom se proglasio nezavisnim zastupnikom. Doslo je potom do raskola u Hrvatskoj stranci prava koja se podijelila na Paragin i Djapicev dio, a od slicne bolesti obolio je i Istarski demokratski sabor, ciji su iskljuceni zatupnici, na celu sa Ivanom Herakom, najavili osnivanje nove istarske stranke. Nenadano je i Horvatov SDU postao parlamentarna stranka jer mu je pristupio Nedjeljko Tomic, nakon sto je napustio SDP.

No sve su to bili sitni potresi dok se konacno nije dogodio veliki bum, to jest raspad Hrvatske demokratske zajednice, koja zbog Manolicevog i Mesicevog zbogom Tudjmanu vise ne zna da li uopce ima parlamentarnu vecinu i da li ce morati raspisati izvanredne izbore. Tek je M-M dvojac sa svojim Hrvatskim nezavisnim demokratima zaljuljao sve do nedavno nadutu i prepotentnu nedodirljivu vlast. Tudjman i HDZ nizom pritisaka i ucjena u svoje jato vratili su nekolicinu prebjega i tako znacajno smanjili pocetnu brojku od 18 saborskih zastupnika koji su namjeravali preci u HND, ali i dalje groznicavo racunaju sto ce se dogoditi kada za desetak dana (Sabor je sazvan za 17. svibnja) bude zatrazena smjena Mesica i Manolica. Stav je, naime, Predsjednistva HDZ-a da obojica moraju otici - Mesic s mjesta predsjednika Zastupnickog doma koji je ujedno i predsjednik Sabora, a Manolic kao predsjednik Zupanijskog doma. Pitanje je da li ce glasacka masina HDZ-a, koja do sada u slicnim situacijama nije imala nikakvih problema, u toj nakani i uspijeti.

Indikativno je da je prije nekoliko dana u tajnom glasanju izmedju tri kandidata za buduceg predsjednika Sabora pobjedio akademik Nedjeljko Mihanovic (28 glasova), drugi je dr. Franjo Greguric (19), treci Boris Segota (15), a dvojica clanova Kluba zastupnika HDZ-a na listicu su ispisali ime dr. Ante Klarica. Zasto indikativno? Prvo, jer je od 85 sluzbenih zastupnika HDZ-a sjednici prisustvovalo svega 64, sto ostavlja mogucnost za razlicite kalkulacije. Drugo, sto je, istina, najvise glasova dobio covjek cvrste desnice, ali ostali ipak spadaju u ljevicu ili centar, pa kad bi udruzili svoje glasove lako bi potukli Mihanovica. Nije zato bez vraga da ce konacnu rijec o kandidatu za drugog covjeka drzave ipak reci Predsjednistvo HDZ-a, sto ce reci Tudjman sam. Sve to pokazuje da su podjele unutar HDZ-a mnogo dublje nego li to Tudjman i drugovi zele priznati, pa iako ce se insistirati na javnom izjasnjavanju jer tako je jedino moguce upotrebiti instituciju bica, oliti stranacke stege, ostaje dilema hoce li Mesic, pa i Manolic, iako je odnos snaga u Zupanijskom domu povoljniji za trenutno vladajucu stranku, biti smijenjeni. Tesko je, naime, pretpostaviti da ce HDZ, ako se u medjuvremenu ne dodje do nekakvog konsenzusa kao sto je onaj o medijskom nenapadanju, skupiti nadpolovicnu vecinu od 79 zastupnika, ne samo zbog vec poznatih prebjega, vec i zato sto se smatra da je M-M dvojac zadrzao po koji adut i u rukavu, to jest nije objavio imena svih svojih buducih clanova ili simpatizera. Drugi razlog nesigurnosti HDZ-a treba traziti u cinjenici da se nakon dugo vremena sva opozicija nasla na zajednickoj poziciji da konacno prepotentnoj vecini jednom uspije reci: NE! Sve parlamentarne stranke (osim Srpske narodne stranke za koju se nikada ne zna kako ce glasati, jer obicno je jedan za, jedan protiv, a treci zastupnik suzdrzan) smatraju da je ovo test za Hrvatsku demokraciju i da je vrijeme da se vrati udarac za sva ponizenja koja su trpili u protekle cetiri godine.

Svjestan toga HDZ je pokusao baciti kost razdora medju opoziciju, pa je tako Drazenu Budisi ponudjeno mjesto potpredsjednika Sabora, a drugom ugledniku HSLS-a dr. Zlatku Kramaricu potpredsjednicko mjesto u Vladi. Naravno, sve u zamjenu za 14 liberalnih glasova, ali informacije govore da je sve to glatko odbijeno, kao i raniji pokusaj Manolica da njegov HND bude nekakav medijator opozicije. Narednih tjedana ocekuje se citav niz slicnih poteza i pokusaja da se javno, tajno, polujavno, sluzbeno i nesluzbeno lobira kako bi se spasilo sto se spasiti da i konacno rijesi pitanje: izbori ili ne?

Ovoga casa izbori istina ne odgovaraju nikome, ali je jedno sigurno: Manolic je potpuno u pravu kada tvrdi da ih HDZ ne moze vise dobiti. Ankete pokazuju da bi HDZ sada dobio 34,6, HSLS 32,5, HND 7, HSS 4,5, IDS 3,7, HNS 3,4, SDP 3 posto glasova i tako dalje. Ali cak dvije trecine ispitanika nije se izjasnilo tako da sve to skupa treba uzeti sa rezervom, kao i podatke da bi na predsjednickim izborima za Tudjmana ponovo glasalo 45,2, Budisu 25,5, a za Mesica tek 5,5 posto. Ali postoji jos nesto znacajnije od cinjenice da bi HDZ u slucaju gubljenja vecine i nemogucnosti stvaranja koalicija morao raspisati izbore, a to je da novi izborni zakon vise ne bi bio krojen po njegovoj mjeri.

Jos neki "detalji" nece ici na ruku sadasnjoj vladajucoj stranci. Jer bez obzira sto u Saboru raste broj parlamentarnih partija to cini se nije odraz pravih trendova na hrvatskoj politickoj pozornici. Uporedo sa tom atomizacijom, naime, u Hrvatskoj je prisutan proces stvaranja snaznih i prepoznatljivih politickih partija ili izbornih blokova. Posebno se to odnosi na ljevicu, gdje se nade ne polazu toliko u ujedinjenje Racanove i Vujiceve stranke, koliko u stvaranje nove partije koju bi vodio Miko Tripalo, a koja ne bi bila neki matematicki zbroj postojecih stranaka vec bi ponudjenim programom okupila sve one brojne nezadovoljnike umorne od sektaskih borbi patuljastih partija, ali se i obratila prije svega radnom stanovistvu i omladini, te malim i srednjim dionicarima i poduzetnicima koji bi konacno zeljeli ustavnu socijalnu drzavu vidjeti i na djelu.

Procjena je samog Tripala da bi takva stranka mogla racunati sa oko 20-30 posto glasova. Tu je onda i HND koji racuna na priblizno isti postotak. U toj racunici HSLS bi se mogao pojaviti kao najjaca snaga, naravno uz HDZ. Tu jos od ozbiljnijih stranaka treba pridodati HSS i HSP, a od regionalnih jedino Istarski demokratski sabor.

Usprkos onoj "dva Hrvata tri partije" za pretpostaviti je, dakle, da sadasnja opozicija nece ponoviti gresku i da na narednim izborima nece biti "bacanja glasova". Jer na izborima 1992. godine 11 patuljastih stranaka, od krajnje ljevice do krajnje desnice, ukupno je dobilo 12,83 posto glasova, a od toga je koristi imao jedino HDZ. Na narednim izborima, koji su sasvim izvjesni mogla bi se ponoviti tri izborna bloka: SDP, HDZ i Koalicija narodnog sporazuma. Ali ovoga puta bi rezultati trebali biti bitno drugaciji sto znaci da ce Hrvatska nakon jednopartijskog, pa jednostranackog, konacno dobiti i visestranacki parlament, to jest dokinuti partijsku drzavu.

GOJKO MARINKOVIC