DISCIPLINOVANJE MEDIJA

Bosna i Hercegovina: Televizija u rukama Stranke demokratske akcije.

AIM, SARAJEVO, 05.05.1994. Da li je na redu disciplinovanje medija pred moguce izbore u BiH, koji prema novousvojenom Ustavu Federacije treba da se odrze za cetiri odnosno pet mjeseci? Iako jos niko ne zna ni teritorij nove federacije, ni mnoge detalje o funkcioniranju te drzave, niti je zaustavljen rat, izbori se mogu ocekivati i odredjena politicka prestrojavanja se vec naziru. Mediji su u principu vazan faktor u predizbornim dokazivanjima i dobro je imati ih pod kontrolom. U tom svijetlu mnogi su spremni tumaciti dolazak Amile Omersoftic, jedne od licnosti iz hijerarhijskog vrha SDA, na celo Radio-televizije BiH, kao i njen nedavni potez da suspenduje cetiri vazna rukovodeca covjeka na televiziji a povodom sporne dokumentarne emisije o kontroverznom Dusku Tomicu, celnom covjeku Djecje ambasade u Sarajevu.

Sta se sa BH medijima desavalo u toku dvije ratne godine? Paradoksalno je, ali oni su bili dosta slobodni i nezavisni. Razumljivo, ne zato sto je vlastima bilo mnogo stalo do slobode medija, vec zbog okolnosti u kojima niko nije mogao niti znao da ih podredi bilo kom politickom cilju, sistemski i organizovano. U situaciji kad nije bilo nacionalne monete nije se pomocu novca moglo upravljati medijima a, osim toga, ni kadrovi unutar strukture vlasti nisu bili profesionalno osposobljeni da sa medijima ucine mnogo u smislu podredjivanja sebi. Iako su, uglavnom, vladali haos i anarhija, u kojima su se ponajbolje snalazili sami novinari i ostali zaposleni u sredstvima informisanja. No, iz ovih konstatacija ne moze se izvuci zakljucak kako su mediji bili bitan faktor demokratizacije odnosa na ovim prostorima. I to je jos jedan bosanski paradoks. Naime, dokazalo se da mediji, sami po sebi, ma koliko bili slobodni i nezavisni, ne mogu ovdje instalirati demokratiju. Jer, koliko god bila glasna i gromka izgovorena ili napisana rijec, ona je u ratu zaglusivana grmljavinom oruzja. O demokratiji na ovim prostorima ce, dakle, odlucivati oni koji imaju oruzje a ne medije u svojim rukama.

Kakvo je mjesto i uloga RTV BiH u svemu ovome? Ni nju, kao ni Republiku Bosnu i Hercegovinu, nije zaobisao ni jedan od sindroma uzrokovanih ratom koji se ovdje vodi. Nije slucajno rat za Bosnu i Hercegovinu poceo ratom za radio-televiziju. I dok su pred ulazom u njenu zgradu simbolicno stajala oklopna kola MUP-a BiH, dotle su "JNA" i srpska paravojska osvajali jedan po jedan RTV predajnik. Prvo je okupiran dio informativnog prostora BiH, pa zatim teritorij. Televizija i radio su u ovom slucaju odigrali ulogu koju u ratovima imaju avijacija i artiljerija. "Smeksali" su teren koji su poslije okupirale pjesadijske jedinice. I dok su agresori na ovu zemlju obavili posao sa radio-televizijom do kraja, oficijelna BH vlast kao da je u onom sto je ostalo od RTSA dobila vruc kesten u ruke. Prvo su se zaposleni u RTSA sami snalazili i u pocetku rata svojim angazmanom umnogome nadomjestili nefunkcionisanje drzave, odnosno, njene vlasti. U svijesti slusalaca i gledalaca RTVSA je bila drzavna ustanova (mada formalno nije) i oni su kroz njeno funkcionisanje imali privid funkcionisanja drzave. Kako su se stvari mijenjale i kako se uspostavljala kakva-takva vlast, pojavljivala se teznja za jacim uticajem na programsku politiku, a manifestovala se ucestalim kadrovskim smjenama programskog i poslovnog rukovodstva. Medjutim, vlast (olicena, prije svega, u stranci SDA) iskazala je u tom poslu simptome nasljedjene od prethodnih, komunistickih vlasti. Na rukovodeca je mjesta postavljala poslusne a ne sposobne. Kako je kadrovski deficit inace bio izrazen, a kriterijum profesionalnog kvaliteta prilicno zanemaren, tako se radio-televizija morala osloniti na profesionalni i patriotski entuzijazam zaposlenih, kojima rukovodstvo kuce, uz casne izuzetke, nije bilo od stvarne pomoci a nerijetko je svojim nepoznavanjem tehnologije, zeljom za nametanje programske orjentacije bliskoj vladajucoj strukturi - stranci, posao cinilo jos tezim. Danas slobodno mozemo reci da je Radio-televizija BiH prezivjela zahvaljujuci znanju i entuzijazmu Senada Hadzifejzovica, Bore Kontica, Arijana Saracevica, Sulejmana Mulaomerovica, Mileta Djurdjevica, Hakije Hadzalica i jos velikog broja siroj publici nepoznatih pregalaca koji su svojim samopozrtvovanjem, bilo da su radili ispred ili iza kamere, omogucili da se program emituje svakodnevno, uprkos nemogucim uslovima za rad. Ali, obrnuto srazmjerna tom angazmanu bila je opsta pozicija ove informativne kuce. Rad u nepodnosljivim ratnim uslovima, u zgradi bez struje, vode i grijanja, ucestalo granatiranoj sa brda, bez dopisnicke mreze, mogucnosti koristenja agencijskih vijesti, kupovine i obrade stranih programa i sveopste informativne blokade u kojoj se nasao cijeli grad, uz nesnalazenje vodeceg kadra da osmisli rad u takvim uslovima, kao i njihova uglavnom udvoricka pozicija spram vlasti (koja je koristena za zadovoljenje najbizarnijih potreba tipa obezbjedjenja stana ili izlaska iz opsjednutog grada i sl.) rezultirali su opstom anarhijom i haosom u kome se kako-tako pokusao zastititi samo informativni program. U takvoj situaciji niko nije znao organizovati rad radio-televizije tako da bude ozbiljna potpora narodno-oslobodilackoj borbi. Za takav cilj cak ni cenzura medija nije znak totalitarizma, vec olicenje profesinalizma. Ali tako nesto niko u Bosni nije znao da uradi pa su radio i televizija uglavnom bili prepusteni sami sebi. To je odavalo privid demokratije, a zapravo je bila anarhija. Na sve se to nadovezuje i temeljno pitanje Radio-televizije Bosne i Hercegovine, a to su nedefinisani vlasnicki odnosi koji su izvor svih njenih nevolja, kako prije rata, tako i u ratu. Do rata ona je bila drustveno, a sada je odlukom Vlade drzavno preduzece. No, ta odluka nije sustinski rijesila njen status, jer u ovim uslovima radio-televizija ima samo obaveze prema drzavi a nema nikakva prava. Drzava nema monetu i nije u stanju da isplacuje naknade zaposlenima. Rukovodstvo iz tog statusa izvlaci pravo da otpusta zaposlene po vlastitim kriterijima, bez pravih argumenata i bez prava zaposlenih na bilo kakvu vrstu zastite: sindikalne, pravne ili bilo koje druge. Iznureni teskim i odgovornim radom u ratnim okolnostima, nicim stimulisani i uz stalnu prijetnju da mogu biti otpusteni, zaposleni su oslonjeni jedino na svoju odanost profesiji. Na sve to dolazi jos i interes vlasti da uredjivacku politiku podredi svojim ciljevima.

U takvim okolnostima na celo kuce dolazi Amila Omersoftic. Njeno imenovanje se moze sagledati kroz prizmu svega sto se oko ove kuce dogadjalo u protekle dvije godine. Ne moze se negirati zelja nove Vlade da poboljsa uslove rada i opstu poziciju radio- televizije, kao i da njenu ulogu u odbrani zemlje uzdigne na pripadajuci nivo. Organizacione sposobnosti i motivacija koje posjeduje Amila Omersoftic mogli bi u tom smislu unaprijediti unekoliko tu poziciju. S druge strane Amila Omersoftic, kao i vecina njenih predhodnika na ovoj funkciji, bliska je vladajucoj SDA. Stavise, ona je predsjednica kadrovske komisije SDA, bliska je saradnica Alije Izetbegovica i u tom smislu nema nikakve dileme da ce pokusati interese SDA apsolutno instalirati u uredjivacku politiku RTBiH. Njeno imenovanje nije nikakva promjena, vec pokusaj da se novim covjekom taj posao uradi bolje nego su ga radili njeni prethodnici. A to je svakako vazno, osobito u svjetlu mogucih novih izbora. Njena, dakle, bliskost vladajucoj opciji nije sporna, a radio-televizija moze donijeti i korist i stetu. Korist jer ce problematiku RTVBiH kandidirati kao jedno od bitnijih pitanja razvoja drzave, a stetu jer eventualne usluge Vlade valja platiti bezrezervnom programskom odanoscu. Sta to moze znaciti za slobodu javne rijeci, znano je.

Jedan od prvih poteza Amile Omersoftic bio je recena suspenzija cetvorice vaznih programskih ljudi. To su koordinator za televiziju (direktor televizije) Izudin Sahovic, glavni i odgovorni urednik televizije Vladimir Bilic, urednik dokumentarno-umjetnickog programa Vlatko Filipovic i autor emisije Sukrija Omeragic. U ovom potezu steklo se, namjerno ili slucajno svejedno, nekoliko bitnih odrednica koje ukazuju u kom pravcu bi se moglo razvijati daljnje disciplinovanje televizije. Podatak da je suspendovan i smijenjen Izudin Sahovic, covjek lojalan stranci SDA, govori da se trazi jos odaniji. Vladimir Bilic nije radio protiv interesa te stranke a medju ovom cetvoricom je mozda i najprofesionalniji. Pomalo je nejasno zasto je suspendovan Vlatko Filipovic jer on po hijerarhiji i nije bio neposredno odgovoran za navedenu emisiju, a Sukrija Omeragic je u medjuvremenu vracen na isti posao koji je radio i prije suspenzije. Ispada da je sve uradjeno kao impulsivna reakcija na programski potez koji je istinski izazvao buru negodovanja i u krugovima bliskim vladajucoj stranci i kod dijela gledalaca, a zapravo je potez koji ostavlja sirok prostor za kadrovsko kombinovanje na mjestima koja se smatraju kljucnim za uticaj na uredjivacku politiku televizije. Uz to, Amila Omersoftic se nametnula kao autoritet koji prijeti da slicnim potezima i drugi mogu doci na red pa se ocekuje da ce programska autocenzura biti podignuta na veci nivo kod urednika. Programu, medjutim, i programskim ljudima nakon ovog poteza nece biti bolje, ali vjerojatno ni gore. Ovo je ipak samo jos jedna kadrovska promjena kakvih je u ratu bilo napretek. Tesko da ce cilj biti postignut dovodjenjem poslusnijih od poslusnih. Ostaje jedino da se prati razvoj dogadjaja vezanih za odluku Vladimira Bilica da se ne povinuje ovoj suspenziji. Njega je na to mjesto glavnog i odgovornog urednika postavilo Predsjednistvo u funkciji Skupstine i samo ga Skupstina moze razrijesiti. Posto se Skupstina u medjuvremenu konstituisala i preuzela svoje kompetencije od Predsjednistva BiH, mogla bi biti zanimljiva rasprava na ovu temu, ukoliko bude uvrstena u dnevni red buduceg zasjedanja Skupstine.

STRAJO KRSMANOVIC ZIJADA KRVAVAC