VARLJIVO PRIMIRJE NA KULTURNO-PROSVJETNOJ FRONTI

DVIJE VESNE NA BARIKADAMA AIM, ZAGREB, 05.05.1994. Djelotvornim sedativom obecanja da ce Vlada s duznom paznjom razmotriti zahtjeve pobunjenih prosvjetara i kulturnjaka, da ce jos jednom prevrnuti sve dzepove i preispitati troskove, kupljen je, zasad, socijalni mir u Hrvatskoj. Ovih su dana Vlada RH i neki sindikati potpisali sporazume u tom smislu, pokazali dobru volju i sklonost kompromisima, te se dogovorili o proceduri daljnjeg pregovaranja. Naizgled, netolerancija i dvogodisnji izostanak prave komunikacije nepotrebno su se pretvorili u jos jedan politicki konflikt koji je desetak dana drzao u napetosti hrvatsku javnost. Ali, taj se mozebitni prvi dojam vrlo lako raskrinkava kao puki privid.

Odvise je, naime, indikativno da je nezavisni sindikat srednjoskolskih profesora svoju audijenciju kod nepopustljivog premijera Nikice Valentica uspio ishoditi tek nakon intervencije kardinala Franje Kuharica, a da su kulturni djelatnici u posebnoj ad hoc tv-emisiji mogli uputiti i neka neugodna pitanja izravno ministrici kulture i prosvjete Vesni Girardi-Jurkic tek nakon sto je s gotovo svake naslovne stranice novina netko trazio njezinu glavu.

Hrvatska demokratska zajednica, poljuljana u svom vec legendarnom trijumfalizmu ozbiljnim unutrasnjim raskolom, te, s druge strane, opterecena opetovano izricanom ambicijom da se u dogledno vrijeme transformira u pravu demokrscansku stranku, ocito je shvatila da se ne moze oglusiti na apel koji je dosao s Kaptola. Nije mogla sebi dopustiti luksuz da se i na pitanju sindikalnih prava, kada se to vec dogodilo s politikom prema Bosni i Hercegovini, nadje u opoziciji spram stavova kardinala Kuharica, dakle i Katolicke crkve.

To je vrlo dobro shvatila i odlucna gospodja Vesna Kanizaj, predsjednica najratobornijeg sindikata srednjoskolskih profesora, odlucivsi otici kardinalu Kuharicu i zatraziti njegovo posredovanje: "Buduci da se Vlada s toliko animoziteta i arogancije odnosila prema nasim zahtjevima, a molba predsjedniku drzave jos

1. ozujka nije urodila plodom, upitali smo se kojemu se jos autoritetu mozemo obratiti. Tek na kardinalovu zamolbu Valentic je pristao da nas primi, i to nekoliko dana nakon pocetka strajka." Dakle, vec i sam taj cin Vesna Kanizaj drzi uspjehom s obzirom da je jos prije nekoliko mjeseci, kada je pedesetak predstavnika srednjih skola htjelo Valenticu osobno najaviti strajk, ta delegacija na Gornjem gradu docekana bijelom crtom koju nije smjela prijeci, a tri skupine policajaca stajale su izmedju prosvjetara i Banskih dvora. Unatoc tome sto je sindikat ponesto snizio svoje zahtjeve, Vesna Kanizaj smatra da je radikalni prosvjed ispunio svrhu, da je prva runda dobivena, jer je "strajk natjerao Vladu da prihvati socijalno partnerstvo, pa se sada i ostali mogu boriti za svoja prava". Place nastavnika povecat ce se, predstoje pregovori o potpisivanju kolektivnog ugovora, nestalo je iz zbornica ucmalosti i defetizma.

Ali "sat socijalne demokracije", kako Vesna Kanizaj voli opisati uspjeh svoga sindikata, bio je i prilika da drzava pokaze jedno od svojih najruznijih represivnih lica: "Bilo je sikaniranja, zatvaranja ucenika u razrede, urucivanja radnih knjizica... Veliki dio nasih muskih kolega dobio je vojne pozive, a ni sama radna obveza nije imala uporiste u Ustavu jer stupanj ugrozenosti Hrvatske nije bio takav da drzava panicno reagira. Osim toga, premijer Valentic nije bio ni nadlezan za izdavanje radnih obveza."

Pa ipak, na vrhu liste odgovornih Vesna Kanizaj vidi u prvom redu svoju imenjakinju ministricu Vesnu Girardi-Jurkic, jer je "svojim agresivnim naredbama i napucima potpuno poremetila komunikaciju izmedju ucenika i profesora", te bi stoga "njezina ostavka bila neizbjezna".

Mnogi dijele to misljenje, jer je stanje u oba njezina resora, prosvjeti i kulturi, vec dugo vremena vrlo lose, a jednako ostre strijele dolaze s obje strane. Nemajuci kud, ministrica je morala prekinuti svoj dugi zavjet sutnje i u srijedu, 3. svibnja, suociti se i s predstavnicima kulturnih udruzenja i institucija, ali i s gledateljstvom koje joj je, usprkos nedvojbenoj HTV-ovskoj selekciji, uputilo lavinu neugodnih prigovora i nemilosrdno je podsjecalo da bi nakon svega njezina odluka mogla biti jedino prepustanje ministarske fotelje nekome drugome. No, ovog puta to ipak nije bila "Latinica", emisija koja se nekoliko puta najavljivala i skidala s programa, da bi se sada, cini se definitivno, preobrazila u "Krupni plan", svojevrsni popravni ispit na koji je sam sebe poslao Vrdoljakov medij.

Po nacinu na koji je emisija vodjena (primjerice, sutke se preslo preko ministricine "zaboravnosti" da odgovori na najneugodnije pitanje gledalaca - o milijun dolara za izgubljeni spor za Seusovo blago), po izolaciji nekih ministricinih najostrijih kriticara (koji su imali rijec samo u anketi, ali ne i priliku da eventualno repliciraju na ministricine replike), stjece se dojam da je vladajuca stranka, barem zasad, odbila zrtvovati svoga najnapadanijeg ministra, bez obzira na to sto se vec i u novinama prepricavaju price o vrlo grubim rijecima, pa i uvredama, koje je Vesni Girardi-Jurkic navodno uputio premijer Valentic osobno.

Zasto se cini da je vlast ipak stala uz ministricu koja iritira tako siroke slojeve hrvatske javnosti? Dio odgovora pouzdano je povezan s razlogom koji je bio vrlo bitan i pri njezinu imenovanju: Vesna Girardi-Jurkic je Puljanka, jedan od tamosnjih HDZ-ovskih aktivista i upravo sada kada je trapavim imenovanjem Vijeca za Istru ta regija jos jednom isprovocirana, vjerojatno nije vrijeme za smjenu "istarskog" ministra. Osim toga, postoji i stav da, ako se izmakne prava cigla, moze se urusiti cijeli zid. Ili, da pad prve domine automatski povlaci sve ostale za sobom. Drugim rijecima, smjena Vesne Girardi-Jurkic mogla bi povecati politicke apetite opozicije, dodatno ohrabriti one koji misle da bi, recimo, trebao otici ministar obrane Gojko Susak. A tada se kraj vise gotovo i ne nazire; toliko hvaljena Valenticeva vlada dolazi u pogibelj da se zaborave svi njezini uspjesi i da se pocnu zbrajati samo pogreske, a onda ni sam predsjednik Tudjman vise nije nedodirljiv. Porast popularnosti "otpadnicke frakcije" Mesica i Manolica u novinskim anketama takodjer nije dobar znak. I sve se to, da bi stvar bila gora, zbiva pocetkom svibnja, mjeseca na cijem je kraju Dan drzavnosti za koji je Predsjednik zazelio kao poklon svoju toliko javno kritiziranu ali u Saboru ipak izglasanu kunu.

Zbivanja oko dviju Vesni, ukratko, mogu se tumaciti, u skladu s njihovim imenima, i kao uvod u jos jedno burno "hrvatsko proljece". A to sto je stvar pukla najprije u prosvjeti i kulturi moze znaciti i to da je ta karika bila najslabija, ali i to da je arogancija vlasti u tim djelatnostima i bila najnepodnosljivija. Kriticna masa prezrene inteligencije prva je dala znak za uzbunu, vidjet ce se vrlo brzo koliko ce daleko to zvono odjeknuti. MERI STAJDUHAR