VRIJEME ZA PREGOVORE

Bosna i Hercegovina uoci nove mirovne inicijative

AIM, SARAJEVO, 03.05.1994. Po svemu sudeci nedavni posjet medjunarodne kontaktne grupe Sarajevu i Palama mogao bi poluciti i prvi konkretniji rezultat - dogovor o privremenom prekidu vatre na citavom teritoriju Bosne i Hercegovine. To je jedina stvar koja je "procurila" nakon susreta pomenute delegacije sa Izetbegovicem i Karadzicem i njihovih razgovora ciji se sadrzaj drzi u velikoj tajnosti. Istina, obadvije strane o tome u ovoj fazi jos uvijek govore samo u stidljivim naznakama, ali je posve jasno da je jos jedino sporno pitanje koliko bi predlozeni prekid neprijateljstava trebao trajati. Naime, Karadzicevi sljedbenici ne kriju kako su za trajni ugovor o prekidu rata jer im to u ovom trenutku apsolutno odgovara. Gledano iz vojnog ugla, oni su dobrim dijelom osvojili sve ono sto je politicki uobliceno u famoznu "Republiku srpsku", pa nema razloga da se skupa ratna masinerija i dalje drzi u pogonu.

Ukoliko bi do takvog ratnog intermezza zaista i doslo, Srbima bi to posluzilo da dodatno utvrde linije osvajanja kao i da navuku snage UNPROFOR-a u zone razgranicenja cime bi granice, fakticki, bile zamrznute. Suvisno je i napominjati da bi "plavi sljemovi" rasporedjeni u tzv. tampon zone ustvari bili najbolji granicari i garant srpskoj strani da do eventualnih ofenziva i akcija Armije BiH nece doci. U kojoj je mjeri takav pristup efikasan najbolje je pokazao raniji slucaj razdvajanja snaga Hrvatske vojske i Srba u Krajini pa Karadzic sada, ustvari, samo insistira na receptu koji je vec pokazao svoju efikasnost.

Kada bi do takvog razvoja situacije doslo, srpska bi strana imala izvanrednu pregovaracku poziciju u startu i mogla bi se prilicno lezerno cjenkati sa viskom teritorija koje je u dosadasnjem ratu osvojila. A u toj vrsti nadmudrivanja s medjunarodnim arbitrima Karadzic i srpski predstavnici vec su iskazali zavidnu lukavost i snalazljivost pa uopce ne bi trebalo sumnjati kako bi pri tome prosli mnogo bolje od ostalih politickih aktera u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, ne cudi sto Alija Izetbegovic nakon razgovora sa kontaktnom grupom najavljuje spremnost bosanske strane na prihvacanje prekida vatre ali samo na period od dva do tri mjeseca i ni dana duze. Ovakav pristup trebao bi prilicno nedvosmisleno ukazati na stav vlasti u Sarajevu da se ne mire sa postojecom teritorijalnom raspodjelom po kojoj Srbima pripada 70 posto ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine. Jer, svaka realna procjena jasno kazuje da bi zamrzavanje granica, kao direktna posljedica eventualnog prekida neprijateljstava na duzi period, u bitnom otezala mogucnost povratka okupiranih dijelova BiH i izvodjenja ofenzivnih akcija Armije BiH.

Naravno, cinici ce primjetiti kako je iluzorno govoriti o Izetbegovicevoj vojnoj zaledjini, pogotovu nakon drame u Gorazdu gdje je srpska ratna masinerija pokazala svu svoju nadmoc, cak i uprkos pretnjama NATO-a. No, cini se da bosansku vlast ne brine toliko vojna inferiornost koliko im problem predstavlja oklijevajuca politika medjunarodne zajednice cime im se na (ne)posredan nacin vezuju ruke i daje na znanje da su zrtvovani u ime "vise politike". O cemu je zapravo rijec mozda najplasticnije docarava Ejup Ganic, clan Predsjednistva BiH. U jeku borbi za Gorazde on se u New Yorku sastao sa generalnim sekretarom UN Butrosom Galijem i, prema vlastitom tvrdjenju, u lice mu kazao da je "pridrzavao Gorazde dok su ih Srbi klali".

Po svemu sudeci, sve ono sto se odvija na tlu Bosne i Hercegovine, ukljucujuci i posljednje dogadjaje vezane za Gorazde, moguce je sagledati tek povrsinski jer ne treba biti odvec vidovit pa shvatiti da su mnoge stvari na terenu posljedica zakulisnih igara svjetske diplomacije pri cemu ovdasnji nacionalni lideri odavno nisu akteri svoje politicke sudbine. Tako ostaje otvoreno pitanje da li Yasushi Akashi nije naredio zracne udare na srpsku vojsku zato sto to zaista nije htio ili, sto je mnogo izvjesnije, zato sto mu je tako naredjeno od onih kojima i sam polaze racune. Utoliko ni zahtjev republikanskog senatora Boba Doyla za smjenu Akashia ne ide na pravu adresu - mnogo bi efikasnije i smislenije bilo upitati predsjednika Clintona zasto toliko oklijeva u pogledu zaustavljanja krvoprolica u Bosni i Hercegovini. Jer, kada je nesto doista i htjela mocna Amerika nikada nije trazila misljenje svojih saveznika pa nam tako jedino preostaje da zakljucimo da i ona, velikim dijelom, kreira kaos na ovim prostorima.

Teorije planiranih zavjera oduvijek se medju nasim narodima bile omiljene pa u tom kontekstu treba posmatrati i napis nedjeljnika "Bosna" koji u posljednjem broju tvrdi kako Srbi u UNPROFOR-u imaju oslonac u Viktoru Andrejevu, sefu civilnog sektora za koga, navodno, postoje cvrste indicije da je bivsi agent KGB-a koji Karadzica upozorava uvijek kada je odluka o zracnim udarima blizu. Kategoricki se tvrdi da je Andrejev to ucinio tokom sarajevskog ultimatuma, kao i u toku ofenzive na Igman. U istom svjetlu ocjenjuje se i sastanak Stoltenberga, Owena i Curkina u Norveskoj, koji imaju zadatak sto bolje pripremiti susret na najvisem nivou, po svoj prilici ministara spoljnih poslova Amerike, Rusije, Francuske, Engleske i Njemacke a na kojem bi, ocekuje se, trebao biti trasiran put ka mirovnom rjesenju krize u Bosni i Hercegovini. Ocjena je, naime, da slicni sastanci redovito produbljuju krizu na terenu i znace samo produzetak ratne agonije pa stoga ne cudi sto ovdasnja javnost na pomenutu inicijativu gleda s podozrenjem.

U medjuvremenu, ovdasnji mediji vec kalkuliraju s tim kako se nova ofenziva moze ocekivati u predjelu Brckog gdje se, navodno, odvozi tesko naoruzanje koje su Srbi morali povuci oko Gorazda. Naime, tu je koridor koji povezuje "sve srpske zemlje" najtanji i iznosi negdje oko pet kilometara pa zasigurno predstavlja najosjetljiviju tocku tzv. republike srpske. Predvidjajuci mogucnost otvaranja novog fronta kod Brckog, vec se govori i o tome kako bi avioni NATO-a mogli dobiti mandat da djeluju na podrucju citave Bosne i Hercegovine a ne samo na podrucjima zasticenih zona, sto bi bio dodatni pritisak na bosanske Srbe. Ipak, tesko je povjerovati da bi Karadzic i njegovi sljedbenici sebi mogli dopustiti gubitak posavskog koridora koji je za njih od zivotne vaznosti pa bi u njegovu odbranu bili upotrebljeni svi raspolozivi potencijali. Stoga i Izetbegovicevo pristajanje tek na kratkotrajno primirje treba razumjeti isljucivo kao politicku retoriku jer svaka prijetnja vojnom silom s njegove strane ne moze imati neku vecu tezinu ukoliko iza Bosne ne stane netko od svjetskih mocnika a sto do sada nije bio slucaj. Drugacije receno, trajno primirje i sjedanje za pregovaracki stol gdje bi trebalo razgovarati o mapama, mnogo je prihvatljivija opcija od otvaranja nekih novih zarista tipa Gorazda koje bi samo dovelo do novih stradanja civila i uzaludnih pogibija vojnika. jer, prije ili kasnije, Izetbegovic se mora naci oci u oci sa Karadzicem s obzirom da ovaj rat, uprkos prilicnoj nadmoci Mladiceve armije, nije moguce zavrsiti na bojnom polju. Bas kao sto to zakljucuje Ivo Komsic, clan Predsjednistva BiH: "Treba biti realan i shvatiti da se mora pregovarati sa onim srpskim predstavnicima koji raspolazu realnom politickom i vojnom moci, dakle sa Karadzicem i njegovom strukturom".

Vrijeme je da se ova politicka realnost shvati.

GORAN TODOROVIC