STO DANA ZENEVE

AIM, ZAGREB, 02.05.1994. Proslo je, evo, sto dana od potpisivanja "povijesne" zenevske deklaracije o normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa i Tudjmanove izjave kako je to "priznanje suverene Hrvatske", sto je i "mogucnost" za ukljucivanje UNPA zona u ustavnopravni poredak Hrvatske na miran nacin", a da se zapravo dogodilo vrlo malo toga sto bi opravdavalo tadasnji hrvatski optimizam prozet cak i euforijom. Nakon mnogih peripetija otvoren je najprije hrvatski ured u Beogradu, potom i jugoslavneski biro u Zagrebu, potpisan je i "zagrebacki sporazum" u ruskoj ambasadi, prestalo je pucanje, ali ipak opce je misljenje da je Milosevic jos jednom, tko zna po koji put, preveslao Tudjmana.

Hrvatska je pod pritiskom svijeta, ponajprije Rusa i Amerikanaca, pa potom beogradskih obecanja kako je "Krajina" unutarnji politicki problem koji se treba rjesavati na relaciji Knin- Zagreb, pristala da UNPROFOR stane na granice "Krajine" sto je uz povlacenje teskog naoruzanja i pjesadije trebao biti prvi korak ka definitivnom sporazumu. U drugoj fazi pregovora trebalo se razgovarati o ekonomskim pitanjima, a u trecoj o politickim rjesenjima. No, stalo se, eto, samo na dogovoru o prekidu vatre, sto uvijek optimisticni Slavko Degoricija, glavni hrvatski pregovarac, a sada i disident iz vladajuce Hrvatske demokratske zajednice i jedan od potpredsjednika novoosnovane Mesic- Manoliceve stranke Hrvatski nezavisni demokrati, smatra velikom stvari jer se vise ne puca, ne ubija i ne razara. Iako Degoricija ne zna kakva ce biti njegova sudbina kao pregovaraca, ali pretpostavlja da ce ga Tudjman zamijeniti nekim drugim (uostalom vec u Zagrebu glavnu rijec je vodio Hrvoje Sarinic), kao dobar poznavalac ove materije tvrdi da su pregovori dosli u corsokak po diktatu iz Beograda.

O tome - kaze on - najbolje svjedoci podatak da su i do sada sve "krajinske" delegacije, a bilo ih je mnogo u ove tri godine, polazile iz Beograda i tamo se i vracale. Potvrdu teze da Beograd i dalje drzi kljuceve, Degoricija nalazi u imenovanju Borislava Mikelica za predsjednika "krajinske vlade". Ovaj neosporno Milosevicev covjek, koji je dugo svoje velikosrpstvo skrivao pod maskom jugoslavenstva i socijalizma, u nekoliko javnih nastupa na banjaluckoj i srpskoj televiziji jasno je dao do znanja da je "zagrebacki sporazum" u njegovu citanju zapravo obiljezavanje "krajinskih granica". On ne samo da zabranjuje susrete razdvojenih obitelji i pravi poteskoce u provedbi sporazuma o vojnom razgranicenju, nego porucuje: "Ne dolaze u obzir nikakvi pregovori s Hrvatskom o ekonomskim pitanjima i privredno povezivanje sa Zapadom. Uvjet za mir je medjusobno priznavanje".

Jasno da jasnije ne moze biti: "Krajina" zeli biti jedino i samo samostalna drzava i nikakva reintegracija u Hrvatsku ne dolazi u obzir. Mnoge okolnosti sasvim sigurno utjecu na ovakvu radikalizaciju, od stanja u Bosni i Hercegovini, kolebljivosti medjunarodnih faktora, pa do unturasnjohrvatskih trzavica, ali optimisti (koje ovdje nazivaju i lose informiranim Hrvatima) kazu da vrata ipak nisu do kraja zalupljena. Naime, pitaju se ako Mikelic govori u ime cijelog krajinskog naroda kako to da ima potrebu reci kako treba obracunati sa onima koji su za pregovore? Dakle, ima i takvih. Nadalje, u Hrvatskoj su svjesni da proces normalizacije nece ici glatko i brzo, ali racunaju i na ekonomsku kartu, na faktor vremena kada ce vecina stanovnistva shvatiti da ne mogu do besvijesti zivjeti u izolaciji i na pragu izdrzljivosti. Odskrinuta vrata vide i u "krajinskim" zahtjevima da Hrvatska pocne isplacivati mirovine, te u podatku da je Knin spreman razgovarati o elektroenergetskom sistemu. U Zagrebu se, naime, procjenjuje da su kninska galama i ultimatumi sto se od tamo odasilju bez pokrica, iako se ne potcjenjuje srpski radikalizam, pa je ovaj problem, iako za Hrvatsku najvitalniji ostavljen da se malo paca.

Tako ce ministar vanjskih poslova Mate Granic izjaviti: "Mi jesmo za normalizaciju, ali dinamika tog procesa ovisit ce svakako o zbivanjima na terenu, znaci o procesu reintegracije okupiranih podrucja. Mi smo moj posjet Beogradu uvjetovali otvaranjem komunikacija, ponajprije auto-ceste i telekomunikacija, i na to nismo dobili izravan odgovor. Kad se ti preduvjeti ispune, Hrvatska ce nastaviti proces normalizacije, i to u okviru ukupnog rjesenja krize u ovom dijelu Evrope. Hrvatska ponajprije inzistira da se pregovori odrzavaju u Hrvatskoj, bez obzira na mjesto, bilo u Zagrebu, Splitu ili Kninu. I drugo, predlozili smo paket tema za buduce pregovore, koji sadrzavaju i normalizaciju odnosa, i ekonomsku suradnju, i otvaranje komunikacija. Inzistiramo da se pregovara o cijelom paketu. Dinamika ostvarivanja pojedinih tocaka paketa moze se odrediti pregovorima, ali se ne moze razgovarati samo o nekim djelovima paketa".

Granic time jasno daje do znanja da je "zagrebacki sporazum" tek dio trodjelne cjeline, a da u Beograd zeli doci autoputom "Bratstvo i jedinstvo", a prije toga telefonski razgovarati sa Kninom koji ce imati predbroj 385. A za to ne postoje nikakve tehnicke prepreke, kao ni za pocetak rada naftovoda koji nije ostecen i treba samo otvoriti ventile da bi nafta potekla, kao sto ne bi trebalo biti problema sa opskrbom strujom, ali zasto se onda ne bi u funkciju stavio i zrmanjski vodovod? Tek tada mogu na red doci pregovori o politickom statusu Srba u Hrvatskoj, posebno onih podrucja gdje oni cine natpolovicnu vecinu.

No, i jednoj i drugoj strani je jasno da su ekonomska pitanja od krucijalne vaznosti. Krajisnici su svjesni da normalizacija na tom planu zapravo znaci prvi korak ka reintegraciji, pa makar "Krajina" imala i najveci stupanj politicke samostalnosti. S druge pak strane Hrvatska zna da njena buducnost ovisi o normalizaciji i otvaranju komunikacija, kako onih cestovnih tako i zeljeznickih i inih, jer bez toga nema ni Hrvatske, pri cemu kninska vrata imaju presudan znacaj. Odugovlacenje s pregovorima tako zapravo ima i svrhu daljnjeg ekonomskog unistavanja Hrvatske, kojoj ne prijeti samo prometna izolacija, vec i umrtvljavanje svih luka juznije od Zadra, a da o turizmu i ne govorimo. Svemu tome treba dodati da strani kapital, kojeg Hrvatska tako zarko prizeljkuje, bjezi iz rizicnih ratnih podrucja, a sva kvalificirana radna snaga vec je masovno napustila Dalmaciju, sto ce posebno teskoce ciniti brodogradnji i industriji.

Moglo bi se tako reci i da se vise ne puca, ali rat je u punom jeku i to rat koji jednako pogadja i "Krajinu" i Hrvatsku, s tom razlikom da je "Krajina" i oruzje kojim Milosevic pokusava unistiti svog najmocnijeg konkurenta i neprijatelja. A da je Milosevic spreman upotrebiti sve da bi destabilizirao Hrvatsku, pa se i direktno ukljuciti u njena unutrasnjopoliticka previranja pokazao je i jedan nedavni naoko sitan detalj. Sef jugoslavenskog ureda u Zagrebu Veljko Knezevic, ciji je dolazak vec sam po sebi bio provokacija i pljuska Tudjmanu, nedavno je kao svoje prvo pojavljivanje u javnosti izabrao promociju knjige Stipe Mesica "Kako je srusena Jugoslavija". Novine i televizija to su, naravno, uredno objavile: neka se zna tko daje podrsku Mesicu i Manolicu. Sve se to sjajno uklapa u kampanju koju drzavni mediji vode protiv M-M dvojca, kao sto je, recimo, u subotu nakon prilicno korektnog izvjestaja sa osnivackog sabora Nezavisnih demokrata na TV u udarnom dnevniku iz cista mira objavljeno kako su se prije nekoliko dana u Becu sastali Manolic i savezni premijer bivse Jugoslavije Ante Markovic, ali se ne zna o cemu su razgovarali.

Tudjmanova propagandna masinerija na isti nacin pokusava diskreditirati i druge vodece ljude HND, ali i koristiti se i raznim drugim propagandnim trikovima. Tako se 1. svibnja, na prvomajskoj proslavi u zagrebackom parku Maksimir glavom i bradom pojavio sam "otac nacije" u drustvu svog sina Miroslava i drugih suradnika i to prvi put od kada je dosao na vlast. Zlobnici su komentirali da mu to do sada nije trebalo, ali da mu ovaj puta nece koristiti.

Mozda su takve procjene pomalo pretjerane, ali sasvim je sigurno da i ovaj predsjednikov potez pokazuje, bez obzira koliko se on trudio da pokaze kako nije zabrinut, da je proslo vrijeme njegove bahatosti bez pokrica. Gotovo groteskno zvucala je njegova izjava da se na odlazak u Maksimir odlucio sam, bez preporuke iz protokola, a onda dodao kako su to bila lijepa vremena kada je dolazio na slicna okupljanja u Maksimiru. Malo previse od covjeka koji tvrdi da smo pedeset godina zivjeli u mraku. Bilo je u toj izjavi i pomalo staracke nostalgije (koja je inace u Hrvatskoj zabranjena), ali mozda i najave preispitivanja politike koja je gotovo uzivala sto su jedna po jedna srpska opcina padale u cetnicke ruke.

U hrvatsko-srpskim odnosima situacija je trenutno u patu, ali Slavko Degoricija ne iskljucuje mogucnost da se pregovori nastave, i to uskoro, makar na razini malih ekspertnih grupa od dva-tri clana. Za sada, ili do tada, budimo zadovoljni sto se vise ne puca. Ili su mozda ipak u pravu nepospustljivi objektivisti koji tvrde: ni jedan rat se do sada u povijesti nije zavrsio bez pobjednika. Zato gospodo mozda kljuceve i drzi Beograd, ali ce rjesenje biti pronadjeno u Bosni i Hercegovini.

GOJKO MARINKOVIC